„Naš je cilj igrati savršeno i ići do apsolutnih limita, želimo uzbuditi navijače i zato sam ja tu“ izjavio je nevjerojatni strojar Roger Schmidt kad je preuzimao Apotekare.

I zaista, način na koji je njegov Red Bull igrao bio je uzbudljiv i do limita. Temeljni identitet te momčadi bio je visoki presing, intenzivan do te mjere da su gazili protivnike koji se nisu mogli snaći u toj brzini. U isto vrijeme igrali su toliko divlje, sirovo i luđački, ali i nevjerojatno organizirano i koordinirano. Nevjerojatna količina sprintanja, rekordni broj klizećih startova i konstantni pritisak bili su dijelovi koje je strojar iskoristio za konstruiranje najmoćnijeg presing stroja koji je svijet ikad vidio. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte samo što su napravili Ajaxu. Znali su što žele i zato su zabijali toliko.

Znali su i kako žele. Na treningu su imali čovjeka koji je imao štopericu i onu iritantnu tlačnu sirenu kojom ljudi gnjave po dvoranskim sportovima, bliskog rođaka vuvuzela. Taj čovjek je zarađivao plaću tako što je odbrojavao pet sekundi nakon kojih bi oglasio sirenu ako obrana ne uzme loptu. Po oduzetoj lopti nije bilo stanke, uloge su se odmah mijenjale i onda su napadači imali svojih pet sekundi za uzeti loptu natrag. Radilo se suludim tempom, ritmom kakav se ne viđa niti na najuzbudljivijim utakmicama. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte vježbe koje su prakticirali. Bayer je znao što želi i i kako to želi i zato je doveo Schmidta.

Danas, gotovo tri godine od obećavanja testiranja limita, Roger Schmidt je ostao bez posla. Bayer nije dobio ono što je želio. Samo, ovo nije priča o Schmidtu. Ovo je priča o načinu razmišljanja koji je Na rubu pameti.

Oni su fundamentalisti, ljudi koji su uvjereni da ne bi izgubili kad bi za njih igralo 11 robota. To što gube nije, uostalom, nikakva garancija da su u krivu

„Svi smo mi maske“, pisao je Miroslav Krleža, „i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja“. Ali neki su treneri odlučili živjeti bez maske. Postoje treneri koji Domaćinskom koji traži ispriku u lice zapale cigaretu i nastave gurati svoju filozofiju do samog kraja, makar ostali sami. I Krležin Doktor iz Na rubu pameti je bio prilično sam, ali osamljenost nije nikakav dokaz da čovjek nema pravo.

Schmidt je ajatolah presinga i na tom elementu igre je kao potpuni anonimus u samo sedam godina osvojio naslov prvaka jedne države i u ruke dobio velikana njemačkog nogometa. Dakle, čitavu karijeru može zahvaliti presingu. Schmidt je onaj aksiom Jürgena Kloppa kako je presing najbolji playmaker podigao na razinu da je presing jedini playmaker i to ga je učinilo posebnim. Razumljivo, teško mu je odustati od toga što ga je napravilo velikim. Pa čak niti prilagoditi se; karizmatičnim ljudima kao što je Schmidt teško je svoj koncept barem doraditi nekim drugim elementima.

Kad se gegenpressing proširio scenom, bio je bio posve avangardni koncept koji mnogi nisu razumjeli, a gotovo nitko nije imao rješenje protiv njega. Intenzitet i struktura koju je Schmidt davao svojoj momčadi su bile nenadmašne. Svojim si je konceptima otvorio najveće scene, imao je odgovor na sve temeljne shematike izgradnje napada i sijao je strah jer je suparnički napad pretvarao u svoju šansu. Nije trebao loptu da bude opasan, a svoje napade je gradio trkom a ne posjedom lopte.

Međutim, ono što je održalo svijet je sposobnost prilagodbe. Druge su momčadi prepoznale kako igra i potpuno se adaptirale. Jedan od najefikasnijih načina bio je odbijanje igre. Dakle: neću te napasti, nego izvoli, Rogere, izbijenu loptu na svoju polovicu i dobij me izrađenom akcijom, a ne tako da ćeš mi oteti loptu. Na najbazičniji način, od lovca je postao lovina.

Nemojte krivo shvatiti, Schmidt je i dalje talentiran trener. Ali je i fundamentalist koji je apsolutno uvjeren u ispravnost svoje ideje. Uvjeren do razine koja je na rubu pameti.

U pripremi utakmice s Borussijom Dortmund, koja mu je bila zadnja na klupi Apotekara, Schmidt nije pričao o tome kako treba u igru dodati stabilnost posjedom lopte niti raditi na mehanizmima otvaranja prostora. „Trebamo taktičku disciplinu i mnogo trčanja“, rekao je potpuno bez maske i po crti svog intimnog uvjerenja. Njemu ne pada na pamet korigirati svoju ideju; pa ona je dokazano ispravna i djelotvorna. Ako nije upalila, to je zato što ju nismo dovoljno dobro prenijeli na teren; trebamo još više trčati, otići s one strane limita.

Marcelo Bielsa sažeo je razmišljanje svakog fundamentalnog trenera, pa tako i Schmidta, rečenicom: „Da igram s 11 robota nikada ne bih izgubio utakmicu“.

Schdmidt svoju ideju ne prilagođava, nego je dodatno radikalizira. Ako svi mi vidimo da Leverkusen ne zna što bi s loptom, ako vidimo da nema nijednu jedinu ideju i da mu se posjed svodi na pucanje dugih lopti koje mogu ponovo oteti – vidi to i Roger Schmidt. Vidi, zna i opet ga nije briga. Jednostavno, ne može prešutjeti Domaćinskom, ne može odustati od svojih ideala koji ga određuju.

Problem je u tome što veliki klubovi imaju previše toga za izgubiti ganjajući ideale. Velikom klubu treba trofej, a trofej traži dozu pragmatizma.

Uzmimo za primjer Kloppa. On i dalje misli kako je presing najbolji playmaker, tako da i dalje najbolje funkcionira protiv momčadi koje ga žele napasti. Protiv momčadi iz gornje polovice ljestvice ima osam pobjeda i pet remija, bez poraza. Protiv momčadi iz donje, onih koje nemaju potrebe napasti i dugim loptama preskaču presing, Kloppov Liverpool ima sedam pobjeda, dva remija i čak pet poraza. Njega presing još određuje, ali konstantno dodaje elemente u svoju igru pokušavajući popraviti stvari u posjedu lopte.

Ali ako veliki klubovi imaju previše za izgubiti, nogomet je pun onih koji nemaju apsolutno ništa. A postoji i dovoljno onih fundamentalista koje je toliko zabavno gledati. Ne samo da je zabavno, nego zbog uvjerenosti u svoje ideje zaslužuju šansu. Samo što svijet ne trpi one koji su nesalomljivi u svojim idealima. Na koncu, i Krležin Doktor završi na promatranju u ludnici, jer ga svijet gleda kako povlači poteze koji su na rubu pameti.

Teško mi možemo razumjeti Schmidta, Bielsu, Zdeněka Zemana ili Juanmu Lilla.

Oni su fundamentalisti, ljudi koji su uvjereni da ne bi izgubili kad bi za njih igralo 11 robota. Uporni su u svojoj ideji i nikad se ne pitaju jesu li je dovoljno prilagodili, nego jesu li je radikalizirali do prave mjere. To što gube nije, uostalom, nikakva garancija da su u krivu. Svoji su, posebni i slobodni od svakog oblika konformizma. Nekad je to na rubu pameti, ali baš zato ih obožavam.