Topnički dnevnici

Ante Čačić, vitez tužnog lika

O povratku Davida Ville i izborniku u mjehuru od sapunice

Kad je semaforčić u rukama četvrtog suca pokazao mitsku sedmicu, izgledalo je to kao kraj jedne ere. David Villa je izašao vani u 56. minuti utakmice protiv Australije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, sjeo je na klupu pokraj Xavija i počeo plakati.

I zapravo je bio kraj ere.

Gol petom koji je Villa zabio Australiji izgledao je kao zadnji koji je zabio u reprezentativnom dresu. Nije to bio važan gol kao onaj protiv Švedske u grupi na Europskom prvenstvu 2008. ili kao odlučujući golovi Portugalu i Paragvaju u osmini finala i četvrtfinalu u Južnoj Africi, ali bio je simboličan. Gol petom, elegantan i domišljat, dovoljan da pokaže svima da je najbolji strijelac u povijesti Španjolske i da još može. Možda i da bi stvari možda bile drugačije da su mu u prve dvije utakmice samo dopustili da pokaže kako može.

Uostalom, nije više niti bilo važno može li jer otišao je u SAD, igrati se nogometa po terenima koji su daleko od fokusa javnosti i koji se gotovo nigdje ne shvaćaju ozbiljno. Zato, dok je za druge nogometaše Španjolske utakmica s Australijom bila obaveza koja se mora odraditi, David Villa je u njoj vidio svoj oproštaj. Kraj jedne ere okrunjene naslovom svjetskog i europskog prvenstva, golom petom i dječački iskrenim suzama.

Minuta koju je David Villa odigrao protiv Italije u kvalifikacijama ne uči nas kako MLS više nije dom za nogometne umirovljenike, to je minuta koja nas uči koliko smo mi zapravo daleko od toga da budemo nogometna nacija. Samo jedna minuta je dovoljna da pokaže ispravni način razmišljanja u odnosu na naš iskrivljeni sustav prioriteta.

„Važna su samo tri boda“, izjavio je Ante Čačić u još jednom déjà vu intervjuu nakon utakmice protiv Kosova. I logično – jer takva nam je nogometna kultura – dok bodovi kapaju, sasvim je nebitno kakva je igra. Bitna su tri boda, bitan je gol, bitno je kvalificirati se i sve drugo gurati pod tepih. Za razliku od Španjolaca koji su pozvali Davida Villu 1.162 dana nakon što je odigrao zadnju utakmicu u reprezentaciji. A pozvali su ga ne radi imena ili guranja preko medija, nego zato jer im treba. Pozvali su ga jer znaju da se moraju kvalificirati, da tri boda jesu važna i da su golovi bitni, ali da tri boda, kvalifikacija i svi zabijeni  golovi dolaze isključivo kao posljedica igre.

Izbornik Julen Lopetegui nije pozvao Davida Villu jer je ovaj zabio par golova u MLS-u, pa ga je to očaralo. Uostalom, Lopetegui jasno zna kako su golovi samo posljedica igre. Zato je gledao kako Villa igra. Izanalizirao je njegovo fizičko stanje, promatrao ga kako radi na treningu i kako se ponaša na utakmici. Pratio je Villu kao da je junior čiji transfer sprema i shvatio je da je on isti igrač kakav je bio. Stariji i lošiji, ali i dalje s istim navikama i mentalitetom.

„On nije tu samo kako bi završio akciju“ , izjavio je nekoć davno Johan Cruijff opisujući zašto je partnerstvo Davida Ville i Fernanda Morientesa bilo toliko ubojito. „Villa je sinonim za dubinu. To znači da je uvijek spreman otvoriti linije dodavanja, izvući obrambene igrače i otvoriti prostor za druge.“

Upravo je to trebalo Španjolskoj. Lopetegui je na raspolaganju imao Álvara Moratu i Iaga Aspasa, imao je i plan rastaviti Italiju korištenjem Isca  i Davida Silve kao lažnih devetki. Mogao je izabrati još bilo kojeg od desetak napadača koji igraju ozbiljan nogomet i koji su u ovoj točki karijere bolji od Ville. Ali on je trebao baš Villu, jer ako utakmica ne pođe onako kako je planirao, on ima specifičan set vještina kojima može preokrenuti utakmicu. Definitivno nije onaj stari dominantni Villa, nije ni sjena samog sebe, niti je najbolji preostali napadač kojeg Lopetegui može pozvati. Ali je, čak i s 35 godina, pravi igrač za namijenjenu ulogu i u tom slučaju njegovo ime nije ni bitno.

Međutim, prvi preduvjet za sve je bio da Julen Lopetegui zna što želi i što mu treba. Preduvjet je plan koji je važan, a u kojem tri boda dolaze samo kao posljedica ispunjenja zadataka. Bez toga imamo stihiju, upravo onakvu kakvu ima Hrvatska. I ne zavaravajte se, da je slučajno Španjolska izgubila od Italije, izbornika bi mediji razapeli jer je zvao veterana koji ne igra ozbiljan nogomet. Ali, Julen Lopetegui je znao što mu treba i bio je siguran u svoj plan, toliko da mu alibi nije trebao.

Zanima me hoće li Čačić požaliti što se skrivao iza tri boda dok je bio Don Quixote. Hoće li mu biti žao što je živio u iluziji, a nije iskoristio priliku života

Vidite, ne želim napadati Antu Čačića.

Jednom će taj čovjek stati i pogledati svoj mandat, uzeti laptop u ruke i proći kroz tekstove koji su o njemu objavljeni. Shvatit će da su ga na kraju najviše cipelarili oni koji su mu punili glavu o najuspješnijem startu, o tome kako nikad nije izgubio utakmicu i kako je atmosfera oko momčadi loša jer mu nepoznate i neprijateljske sile podrivaju odnose u ekipi i oko nje. Jednom kad izleti iz tog mjehura od sapunice, shvatit će da mu to nisu bili neki prijatelji i da je mogao bolje.

Samo, i da je sve napravio mnogo bolje, završio bi isto – jer Ante Čačić je od početka tragična figura.

Od samog starta svog mandata osuđen je na neuspjeh, jer što god napravio uvijek će se dočekati onaj kiks koji će prebrisati sve dobro i vratiti ljude na onaj prvi dojam o njemu koji su uhvatili time što je dobio posao preko svakog reda. I umjesto da toga bude svjestan, on je ono što je Miguel de Cervantes opisao kao „vitez tužnog lika“. Juriša na vjetrenjače za koje je uvjeren da su divovi stvarajući si alibi šupljim pričama o lošoj atmosferi oko reprezentacije. Iako se sebi doima hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, ni u jednom se trenutku nije zapitao u čemu je problem. Ratuje li on stvarno protiv toliko moćnih čarobnjaka koji su uspjeli začarati čitavu naciju ili je problem u njemu i onima kojima je nadređen i(li) podređen.

U toj perspektivi mantra o važnosti tri boda je isprazna kao Rocinante, kljuse koje je ispijeno i davno prošlo svoj zenit, ali i dalje nosi moćnog viteza od La Manche. Na tri boda se preživljava, sakrivajući se iza navodnog rezultata koji zapravo ne vodi nigdje.

Nije tajna, Čačić je nesiguran tip.

Netko će možda reći da nije rođen da bi bio trener, ali podrugljivo nabacivanje toga da je RTV serviser je potpuno deplasirano. Svi mi imamo nekakvu struku, a to što je Maurizio Sarri bankar, ili što je Arrigo Sacchi prodavač cipela, ne znači da nisu sam svjetski vrh nogometnih umova. Uostalom, i Mario Mandžukić je keramičar, Luka Modrić konobar, a Dejan Lovren elektroinstalater, pa im to nitko ne prebacuje. Bitno je jedino radi li se dobar ili loš posao.

Čačić jednostavno nema sigurnost raditi dobar posao. Nekad treba pozvati veterana iz SAD-a ako je on pravi igrač za ulogu, a Čačić takvo ne može jer ostaje bez ikakvog alibija ako izgubi, a na klupi pritom ostavi standardnog igrača Barcelone. Tako se ne može voditi ništa, a ne reprezentacija koja ima iluziju da može napraviti nešto u globalnim okvirima.

Don Quixote umire kao Alonso Quixano. Nema štita, ne nosi koplje – umire kao običan čovjek.

Čačić je reprezentaciji donio model rada koji je odgovarao nekolicini igrača. Nije neka novost, priličan broj igrača dolazi na okupljanje reprezentacije kako bi se opustili, odmaknuli malo od onog drila u klubovima. U tom kontekstu, jedno je vrijeme Čačićev opušteni pristup, uključujući manji intenzitet na treninzima i puno slobodnog vremena, donosio rezultat čim više jer je bila čista kontradikcija vađenju krvi i disciplini koju je forsirao Niko Kovač. Ali, u jednom trenutku kada igračima pustite previše slobode, stvari odu tamo odakle ih više ne možete vratiti. Stvari postanu kontraproduktivne, a igra se svede na improvizaciju i tužnu činjenicu da nijedna akcija nije ponovljena u dvije uzastopne utakmice.

I zanima me hoće li Čačić kad legne kao Alonso Quixano i kad pukne taj njegov mjehur od sapunice požaliti što se skrivao iza tri boda dok je bio Don Quixote. Hoće li mu biti žao što je živio u iluziji, a nije iskoristio priliku života koja mu se pružila preko svakog reda. Hoće li se sjetiti da je najbolju utakmicu mandata odigrao protiv Turske, a da je činjenica kako u njoj nije pobijedio sasvim nebitna.

Ne znam, ne mogu to objasniti – ali nisam ljut na Čačića. Iako savez više odavno nije moj, nisam ni ravnodušan jer Hrvatsku još uvijek smatram svojom reprezentacijom od koje ne planiram odustati. Trebao bih onda barem malo biti ljut, ali sam samo nekako sjetan razmišljajući hoće li u skoroj budućnosti doći netko kao što je Julen Lopetegui koji će bez rezerve pozvati nekog Davida Villu jer mu je karika koja nedostaje za ispunjavanje plana. Netko tko zna što želi i što mu treba, a ima hrabrosti tragati za rješenjima. Netko tko će biti svjestan da bodovi dolaze kao posljedica igre i da tri boda nisu uvijek najvažnija.

Velike su razlike između Hrvatske i Španjolske, ali svijest kako golovi dolaze kao posljedica igre je najveća među njima. Primjer Davida Ville najbolja je ilustracija kako razmišljaju pobjednici, dok mi živimo u svom mjehuru od sapunice gdje su tri boda način da se sakrije svoj strah i manjak ideje.

Neka, doći će i to na naplatu.