Ako u nogometu tražite samo igranje nogometa, morate zaroniti duboko u niželigaške vikend utakmice oko gajbe piva ili prebaciti fokus na praćenje omladinskih selekcija.
Na profesionalnoj razini, a pogotovo u samoj eliti, nogomet je puno više od onoga što se događa na samom terenu. Ekonomski i strateški potezi formiraju identitet momčadi, pojavljuje se određena reputacija koja uvjetuje reakcije svih aktera nogometne priče i tek preko toga možete objasniti ono što se događa na samom terenu. Dugoročno, slučajnost je iluzija, a reputacija kluba određuje njegov uspjeh.
Savršen primjer toga je transfer Ousmanea Dembéléa u Borussiju Dortmund. Kylian Mbappé je dobio velik publicitet s obzirom na to da je radio kaos na sceni Lige prvaka, ali svega godinu dana ranije Dembélé je također dominirao francuskim prvenstvom. Kao tinejdžer bio je glavni igrač Rennesa, momčadi koja je davala osjetno manje golova nego Monaco, a u usporedbi s Mbappéovih 15, Dembélé je zabio 12 prvenstvenih golova u tri utakmice manje. Dok Mbappéova cijena ide oko cifre od 100 milijuna eura, takvu zvijer kao što je Dembélé Borussia je platila smiješnih, zaista presmiješnih 15 milijuna eura. Nisu u Dortmundu vidjeli nešto što nitko drugi nije, samo su imali pravu reputaciju.
I to nije slučajnost.
Ključ je bila njegova majka Fatimata. Žena je sjela, razmislila i zaključila kako njen sin može napustiti Rennesov La Piverdière samo ako će preseliti u Dortmund. Odbila je ponude koje su nudile višestruko veću plaću i odluku o prelasku u Njemačku nije dovodila u pitanje, tako da su u Dortmundu imali jako dobru pregovaračku poziciju. I nije to bio neki njezin hir, nego je odluka bila dobro odvagnuta. Osim trenera koji gaji napadački nogomet, Borussia je imala iskustvo rada s mladim igračima koje je Fatimati ulijevalo povjerenje da je to prava razvojna stepenica za njezinog sina. Jednostavno, u Borussiji se sve radi točno onako kako treba.
Reputacije se teško grade, ali zato se brzo ruše. Stvaranje povoljne reputacije je proces koji traži ideju, predanost i vjerodostojnost, što će na kraju proizvesti ključno povjerenje.
Watzke i Zorc nemaju mjesta za loš izbor. Krivo bi ime moglo ugroziti rebuilding momčadi koja obećava trofeje, ali i izbrisati reputaciju o kojoj ovisi budućnost kluba
Thomas Tuchel je nakon pet sezona suše osvojio prvi trofej. Osim toga, Tuchel nije izgubio domaću utakmicu u Bundesligi, a u povijest se upisao kao trener s najvećim prosjekom bodova po utakmici. Ne manje važno, izgubio je tri nositelja igre iz tri linije – Matsa Hummelsa, İlkaya Gündoğana i Henriha Mhitarjana – a igra nije doživjela raspad, nego je stabilizirao momčad s hrpom novih mladih igrača.
Ukratko, neovisno o ponekad zaista fantastičnom umjetničkom dojmu, Tuchel je radio jako solidan posao u Dortmundu.
Samo, ni to mu nije bilo dovoljno kod uprave. Tom Tuchel više nije trener Borussije i idući potez uprave pri izboru novog trenera ima nevjerojatnu težinu jer može odrediti smjer čitave organizacije. Dio vjerodostojnosti su izgubili kad su se riješili trenera u kojeg su se zaklinjali, sad moraju pronaći pravog čovjeka koji će nastaviti ideju i donijeti pravu razinu predanosti.
Sam razvod Borussije i Tuchela nije problem sam po sebi. Tuchel je zaista fantastičan mladi trener s potencijalom da vrlo brzo postane elitni stručnjak za najveće domete i Borussia bez njega gubi jako vrijedan dio slagalice. No, veze se raspadaju – bile one ljubavne, prijateljske, poslovne ili interesne – i tu nema ničega što bi bilo skandalozno. Problematičan je način na koji je došlo do ovog prekida, količina toksične atmosfere i umiješanog ega ostavlja jako gorak okus koji može utjecati na reputaciju. Kako klupsku, tako i Tuchelovu.
Ono zanimljivo u svemu, nitko nije niti glumio kako je po srijedi išta više ili manje od miksa loše komunikacije i krajnjeg nepovjerenja između trenera Tuchela i predsjednika Hansa-Joachima Watzkea te sportskog direktora Michaela Zorca.
Razumljivo, Tuchel se bunio zbog načina na koji je izvršena likvidacija svih rezultatskih nada za ovu sezonu. Prošle je godine je Borussia bila najbolji drugoplasirani klub u povijesti Bundeslige s obzirom na skupljene bodove, ali protiv onakvog Bayerna to nije bilo ni blizu dovoljno. Trener se očito nadao napasti prvenstvo, ali Watzke i Zorc su prodali tri stupa momčadi koji su bili u zadnjoj godini ugovora i Borussia ih nije mogla zadržati. Normalno je da je trener u toj situaciji nezadovoljan. Međutim, zar nije znao gdje dolazi i kakav je način poslovanja Borussije? Tim više što je dobio iznimni budžet za trošenje, iz kojeg je inzistirao na dovođenju Marca Bartre te Andréa Schürrlea, koji je skupio samo osam utakmica u početnoj postavi. Ono što je trener u izjavi karakterizirao kao „riskantno“, za Watzkea je bilo „ambiciozno postavljanje temelja za dominaciju“.
Potpuni raspad se dogodio s napadom na autobus prije utakmice s Monacom u četvrtfinalu Lige prvaka.
Iako je momčad bila u šoku i nespremna za igru, bilo je jasno da će se utakmica odigrati u najskorijem mogućem terminu. Nije pošteno, nije sportski, ali to je jedini način da UEFA pokaže kako terorizam ne može zaustaviti nogomet. Tuchelu je novi termin priopćen SMS porukom i to je bila kap koja je vjerojatno prelila čašu. Osjetio se izdanim, smatrao je kako klub – a pod time je mislio na Watzkea – nije napravio dovoljno za momčad. Uslijedila je potpuno nepotrebna rasprava po medijima, jer Watzke je tvrdio da je odluku donesenu u sobama Westfalenstadiona javio treneru telefonskim pozivom, a Tuchelov intimus i savjetnik Olaf Meinking – kojeg su iz kluba optužili da je odavao tajne novinarima – je inzistirao na SMS poruci.
Rasprava je idiotska jer je apsolutno svejedno je li priopćeno treneru pozivom od 30 sekundi, SMS porukom, Snapchat videom ili golubom pismonošom; kao da postoji ikakva suštinska razlika. Međutim, rasprava je indikativna jer pokazuje da su glavni ljudi u funkcioniranju kluba ušli u takvu poziciju da će se prepirati oko najbanalnijih gluposti samo da bi zadovoljili svoj ego i dokazali da su u pravu.
Tuchel je ludio jer su mu doveli Alexandera Isaka kojeg nije niti gledao niti želio, a nisu ubrzali transfer Ömera Topraka. Watzke je bio ljut jer je na Tuchelov zahtjev platio rekordnu transfernu odštetu za Schürrlea s kojim je trener radio u Mainzu, a ovaj ga nije koristio jer je imao bolja rješenja u onim pojačanjima protiv kojih je u startu negodovao. I jedan i drugi su svojim izjavama i ponašanjem radili antireklamu klubu i jasno pokazivali kako je rastanak blizu. Uz toliku količinu loše komunikacije i toksične atmosfere Borussia naprosto nije mogla nastaviti svoj proces razvoja. A razvoj je ključan.
Nekima je to simpatično, neke frustrira – ali BVB je projekt i treba ga gledati kao takvog.
Cilj projekta nije niti smije biti jedan ili dva trofeja, mora se fokusirati na dugoročnu konkurentnost. Procjena Watzkea i Zorca je bila kako je visoka opasnost da im ključni igrači odu u scenariju koji su iskusili s Robertom Lewandowskim i kako je bolje ove godine žrtvovati šansu da se napadne titula kako bi se postavili temelji za dominantnu generaciju s kojom će preskočiti jaz u budžetima. To je bio plan daleko od sigurnog, ali je ono što određuje šanse za dugoročnu konkurentnost.
Projekt sada počiva na dokazano elitnom talentu Ousmanea Dembéléa, Christiana Pulisica i Juliana Weigla, a na njihovu punu afirmaciju će trebati čekati barem još godinu dana. Oni su hipoteka za Borussijine trofeje i po tom planu treba slagati prateće osoblje.
U taj se plan ne uklapa Pierre-Emerick Aubameyang, koji ima sasvim dovoljno godina i tržišne vrijednosti da ga ovog ljeta ne bi masno unovčili. Novac koji dobiju za njega uložit će u novog napadača, a već dogovoreni dolazak Mahmouda Dahouda će pokrpati rupu nastalu odlaskom Gündoğana. Toprak dolazi kao pojačanje na stopersku poziciju, ali on nije svjetska klasa koja će riješiti sve probleme u zadnjoj liniji. Međutim, takvih igrača nema na tržištu, pogotovo ne za novac koji Borussia ima na raspolaganju. Ipak i s njim BVB ima dupliranu baš svaku poziciju, dovoljno dubine da krene u završno slaganje kockica pred juriš na titule.
Ipak, ključno je izabrati pravog trenera.
Teško je gatati hoće li to biti Lucien Favre, Julian Nagelsmann ili netko treći, ali nije baš svejedno tko će doći nastaviti projekt. Tuchel je trebao biti onaj pravi, imao je sve savršene karakteristike, ali veza jednostavno nije funkcionirala. Sada Watzke i Zorc nemaju niti najmanje mjesta za loš izbor. Ne samo da bi krivo ime moglo ugroziti rebuilding momčadi koja obećava trofeje, nego će izbrisati onu reputaciju zbog koje je Fatimata poslala Ousmanea u Dortmund. A to će imati katastrofalne posljedice za budućnost kluba.
Kao i Dembélé, tako su i Pulisic, Raphaël Guerreiro ili Emre Mor mogli birati klub u kojem će nastaviti karijeru i nije slučajno da su izabrali baš Borussiju. To su talenti na kojima se gradi budućnost i koje BVB ne može kupiti na otvorenom tržištu, a nitko neće izabrati kaos i toksičnu atmosferu. Dugoročno, slučajnost je iluzija, a reputacija kluba određuje njegov uspjeh.
