Hrvatski jezik pojam navijača definira kao onog “koji navija za koga ili za što (ob. za sportski klub); pristašu”. Kako navija, to je sasvim svejedno. Površno praćenje preko medija, gledanje utakmice na televiziji, godišnja karta ili putovanje na 400 kilometara udaljeno gostovanje stavljeno je pod istu riječ ─ pod isti skup slova koji ima određeno značenje.
Englezi svojim slovima daju mnogo određenije značenje. Tako u engleskom jeziku možete navijati kao fan ili kao supporter, a to odmah u startu implicira razliku. Fan je osoba koja voli neki klub ili nekog igrača, prema njemu gaji generalne simpatije ali nema velik emotivni ulog. S druge strane, supporter je aktivno uključen u navijanje prema svom klubu, onu emocionalnu komponentu odnosa prema klubu diže na razinu više, na aktivni stupanj. Supporter pokazuje strast, lojalnost i predanost, bezuvjetnu ljubav koja često nadilazi okvire racionalnog.
Zapravo, najveća razlika se vidi kad klubu ide loše. Zar je racionalno gledati loš nogomet i pružati podršku klubu koji nema rezultatski uspjeh, a za potrebe priče još pada i kiša? Naravno da nije. I baš zato na takvim utakmicama imate dosta praznih mjesta, upravo onih koje obično zauzimaju fanovi.
U eri modernog nogometa klubovi trebaju fanove. Zapravo, oduvijek su ih trebali, ali sad žele isključivo njih. To su navijači koji nogometu pristupaju konzumeristički i veliki klubovi u njima crpe gorivo za zadržavanje svog statusa na vrhu. Možda bi fanove najbolje bilo prevesti kao publiku. Publika koja na utakmice dolazi kao na društvene događaje, neformalno i usputno, pomalo pomodarski. Platiti kartu, pojesti hot dog, popiti pivo i udariti koji selfie. To vlasnicima klubova sasvim odgovara. Ako se usput u fan shopu proda koja šalica ili dres, tim bolje.
U pravilu, klubovi ne žele navijače koji su ─ navijači.
I zaboravite na pojam huligana, jer oni s navijaštvom nemaju apsolutno ništa. Riječ je o maloj agresivnoj subkulturi koja nasiljem ispoljava svoje privatne frustracije i probleme nastale životnim (ekonomskim ili obiteljskim) problemima. Da slučajno nema nogometa, medij bi bio neki drugi sport, a da nema sporta poistovjetili bi se s baletnim ansamblom i tukli po kazalištima. Sve i da na svijetu nema nogometa, svejedno bi bilo huligana jer huligane stvara društvo u svojim procesima. Dok navijače stvara ─ nogomet.
Problem establišmenta u klubovima s navijačima (supporterima) nije to što oni troše manje nego obična publika, a nije ni neko lažno prikazivano i vrlo zlobno potencirano nasilje. Problem je njihova iznimno snažna emocionalna veza s klubom. Problem je što voljeti klub ne znači nužno bespogovorno pristajati na sve poteze koje njegovo vodstvo vuče.
Navijači vole svoj klub, imaju ideal, žele zaštititi vrijednosti i integritet s kojim poistovjećuju klub. Međutim, nekad se dogodi da vodstvo kluba ne dijeli te vrijednosti, da je negdje izgubilo integritet. I u pravilu, takvo vodstvo ne voli slušati kritike na svoj račun, a posebno ne voli kad im se netko miješa u zarađivanje novca.
Publika tada može mirne duše okrenuti leđa i izabrati neki drugi klub koji će ih zabavljati, na kojega će trošiti novac, projekt koji će im postati hobi i zanimacija. Navijači ne mogu.
Negdje između driblinga, podizanja kragne, zabijanja bolesnih golova i pozdravljanja idiota u gledalištu kung-fu udarcem, ikona Eric Cantona sažeo je to u još ikonskiju izjavu kojom je objasnio baš sve: “Možeš promijeniti ženu, političko mišljenje, državljanstvo, možeš promijeniti čak i vjeru. Ali klub za koji navijaš – e to ne možeš, nikada!”
Navijači su, barem oni istinski supporteri, korektivni faktor u svakom klubu, oni koji će dignuti glas kad se krene krivim putem. Zbog toga što će uvijek biti na putu nečasnim namjerama vodstva kluba koji izdaje njihove ideale, vrijednosti i integritet, navijači su često građani drugog reda.
Znam, zvuči kao fraza. Ali koliko kao fraza zvuči da je u Koprivnici zabranjena slobodna kupnja ulaznica, slobodnim i punopravnim građanima Republike Hrvatske štićenima Ustavom, samo na temelju naglaska i/ili prebivališta na osobnoj karti? Zvuči više kao loša šala nego kao fraza.
Tragično je da to više nikoga niti ne uzbunjuje, jer zamislite ideju ─ uhititi sve navijače koji su sjedili na pogrešnom mjestu. Privesti ih, uhititi, ostaviti u zatvoru, podignuti optužnicu i sprovesti sucu za prekršaje. Ljudi su optuženi bez ikakvog povoda, bez ikakvog oblika nasilničkog ponašanja ili potrebe za reakcijom i svi koji nisu imali kartu baš za taj Sektor 4 optuženi su za kršenje javnog reda i mira.
Ne znam za vas, ali ja osobno volim kršiti javni red i mir te ugovorni odnos s autoprijevoznikom kad na putu doma noćnom linijom busa legnem tamo negdje iza i ubijem oko do Macole. Policija, vidio sam nekoliko puta kako je prošla pokraj drndavog busa, nije reagirala. A počinio sam jednaki prekršaj kao i ti nesretnici koji nisu sjedili na sjedalici za koju su imali kartu. Znači, ili sam ja imao nevjerojatnu sreću ili se netko na njima iživljava.
Jednako kao što se iživljavaju strukture koje sebi uzimaju za pravo slagati crne liste. Po kojim kriterijima se slažu te liste koje navijačima oduzimaju pravo da sudjeluju na javnim događajima to baš nitko ne zna. Ali, usprkos Ustavu i dobrom ukusu, one su tu, naša su stvarnost.
Na jednoj od tih privatnih crnih lista završio je jedan sasvim običan student, bez ikakve veze s policijskim evidencijama, čak bez banalnog prometnog prekršaja. Ogromnom građanskom hrabrošću izašao je u javnost i ukazao kako su te sasvim proizvoljne liste pune običnih ljudi: studenata, radnika, profesora; svakodnevnih obiteljskih ljudi bez ikakvog krimena. Obični ljudi koji su inače stup društva, kad krenu prema tribinama automatski postaju sumnjivci ─ građani drugog reda. A elita s višemilijunskim optužnicama uzima jedinstvenu ulogu tužitelja, suca i krvnika, jer ona je iznad zakona.
Da biste pogledali domaću utakmicu Ferencvárosa, potrebno je napraviti karticu za koju treba ostaviti osobne podatke, sliku te otisak dlana koji se uzima na licu mjesta
Dok zapadni svijet navijače s tribina tjera dizanjem cijene karata u nebo i pretvaranjem tribina u turističku znamenitost za najširu publiku, koja ili plješće ili otvara mjesto nekome tko će pljeskati, kod nas, kao i u drugim segmentima društva, ekonomiju zamjenjuje birokracija.
Personalizacija ulaznica kojom se prate odlasci na utakmice i posljedično kompletiraju crne liste ponavljajućim imenima kulminirala je vaučerizacijom. Odluka o zabrani gostujućih navijača na svoju ruku, mimo organizacije kluba, bila je u startu toliko nakaradna da je ubrzo ukinuta uz obrazloženje da “Izvršni odbor zaključuje kako ona nije ostvarila željene rezultate te je njenom primjenom nanesena šteta nogometnoj organizaciji, klubovima, navijačima i nogometu u cjelini.” Dakle, sam HNS priznaje kako su njihove odluke naštetile nogometu u cjelini.
Naši susjedi u Mađarskoj otišli su i korak dalje. Mađarski nogometni savez propisao je obvezu „navijačke kartice“ i samo je s tom pametnom karticom moguće kupiti ulaznicu za utakmicu. Jednako kao i HNS, s vremenom su malo revidirali odluku kojom je odgovornost prebačena na klubove. I tako, da biste pogledali domaću utakmicu Ferencvárosa, potrebno je napraviti karticu za koju treba ostaviti svoje osobne podatke, ali Mađari uz osobnu traže još i digitalnu sliku te otisak dlana koji se uzima na licu mjesta. Sve se to sprema na pametnu karticu koja služi za kupovinu karata i ulazak na stadion. Zvuči nevjerojatno i potpuno orwellovski, ali za ulazak na Ferencvárosovu Groupama Arenu potrebno je na samom ulazu potvrditi svoj identitet skeniranjem dlana.
Fujitsu i BioSec Group razradili su (i pošteno naplatili) najmoderniji sistem sekundarne identifikacije koji pomoću jedinstvenih vena u dlanu svakog čovjeka nedvojbeno potvrđuje identifikaciju unutar nekoliko sekundi. Naravno, svi podaci (od onih o vremenu ulaska na stadion, do adrese i skena dlana) skladište se u bazu podataka kojoj pristup imaju čelnici kluba i osiguranje. Jedan od glavnih ljudi u osiguranju koji čeprka po skupljenim podacima je izvjesni Ádám Ferenc Bogdán – bivši huligan, pljačkaš i osoba koja je osuđena na 10 godina zatvora zbog ─ ubojstva. Idealno je kad katalogiziranje i praćenje navijača obavlja kriminalac i huligan, zaista vrhunski primjer svih neprincipijelnih koalicija koje se podižu da se zaštite mutni poslovi i tvornice novaca.
Huligani, baš ovakvi kriminalci poput Bogdána, nisu problem za klubove i elite koje upravljaju nogometom. Oni su potkupljivi, spremni raditi za onoga tko ponudi više i neće kritizirati nikoga dok od toga imaju koristi. Baš ovakvi kriminalci poput Bogdána dokaz su da huligani nisu navijači.
A navijači, oni su nepotkupljivi i ne odustaju. Bore se za svoje ideale i vrijednosti koje pruža klub. Navijači nikada neće izdati integritet svog kluba. Zato i jesu toliko opasni, jer neće dopustiti da se njihov klub pretvori u nečiji bankomat i poligon za malverzacije. Doduše, ništa neće moći spriječiti ako im država sa svojim institucijama ne pomogne se boriti protiv kriminala. Ali čak i kad ih država ignorira ili još gore ─ šikanira, pretvarajući u građane drugog reda, oni će kritizirati i upozoravati. Oni su korektivni element ne samo svog kluba, nego i čitavog društva.
Navijači dolaze u raznim veličinama i oblicima. Od djeda i unučice udobno smještenih na prekjučerašnjim novinama iza klupe domaćina, preko cure koja dođe s dečkom pogledati utakmicu i nervira se više od njega, do glasnog adolescenta koji ne prestaje s pjevanjem i skakanjem 90 minuta utakmice. Od običnog radnika na baušteli, preko futsal reprezentativca, do doktora medicine koji žrtvuje nekoliko godina života, profesionalnog i privatnog, trpi priglupe uvrede i bori se kroz neku udrugu građana da svoj klub podigne na noge i očisti ga od lopova i neznalica. Sve njih veže neka iracionalna ljubav, duboka emocionalna povezanost s klubom.
Osobno, u nogometu obožavam taktiku jer je čista i lišena svega vanjskog. Ali još više volim tog doktora koji je hodajuća poruka društvu, neovisno o klupskim bojama, da može drugačije. I da će biti drugačije, jer navijači ne mogu izgubiti nijednu utakmicu.
