Između svih potencijalnih suparnika u dodatnim kvalifikacijama, Grčka je bila daleko najlakši izbor koji se mogao dobiti. Nitko Grcima ne može uzeti osvajanje Eura 2004. ni pozitivni omjer protiv Hrvatske, ali to je drevna prošlost i za ocjenu realnog stanja u toj reprezentaciji puno su relevantnije nedavne kvalifikacijske utakmice protiv Estonije ili Cipra, koji je imao preko 60 posto posjeda lopte. Švedska, Sjeverna Irska ili Irska su neusporedivo neugodniji suparnici jer Grčka – osim grčevitog branjenja da ne primi gol – ne nudi nijedan drugi segment igre. To je zorno pokazala nakon svega 12 minuta i primljenog gola koji je natjerao momčad da se pokrene, a ona nije znala ni kako ni kamo.
Pa opet, sve da je s druge strane bila reprezentacija vrtića Potočić, Hrvatska je odigrala maestralnu utakmicu. Grčka jest bolno limitirana, ali to ne mijenja činjenicu da je hrvatska reprezentacija odigrala rapsodiju na svim razinama igre.
I ne treba nam mitomanija – ovo nije trijumf Zlatka Dalića, barem ne s taktičke strane. Izbornik je na klupi toliko kratko da ni teoretski nije mogao uigrati svoj sustav igre. Napravio je neke rošade, pojedinim igračima zamijenio mjesta, ali bio je ograničen vremenom i nije mogao – ni uz najbolju volju – osmisliti neki novi koncept igre koji će osnažiti mehanizmima presudnim za dobivanje utakmica. Mogao je tek zagrepsti površinu svoje ideje igre i početi slagati temelje taktike, ali daleko je to od gotovog proizvoda. Njegove neosporne zasluge idu u pravcu toga da je kao izbornik ulio dozu pravu dozu samopouzdanja u momčad koja je izašla igrati. Podigao je Dalić momčad mentalno, otpustio je psihičke kočnice i srušio barijere među igračima; postupio je motivatorski i s te strane je u potpunosti ispunio svoju trenersku dimenziju. I ponekad je to sve što je potrebno.
Pobjeda Hrvatske nad Grčkom je trijumf talenta, dokaz koliko vrijedi ova generacija. Razigranost, lepršavost, lucidnost. To nije trenerska nego igračka pobjeda. Apsolutna dominacija talentom potpuno superiorne generacije. I dok smo uživali u odigravanjima iz prve, propuštanjima kroz noge ili bilo kojem od sijaset izvanserijskih poteza u kojima se ocrtava genijalnost nogometne igre, nekako se nameće pitanje: je li vam žao?
Utakmica protiv Grčke je pokazala da ova momčad nema limite, osim onih koje su joj nametnuli loši gospodari
Praktički ista ova momčad je prije pet godina u grupi u Poljskoj bila ravnopravna s finalistima Italijom i Španjolskom. I umjesto pet godina napretka, dobili smo pet godina orgijanja s reprezentacijom koju su centri moći potpuno privatizirali i stavili u svrhu svojih odvratnih interesa. Najbolje godine Luke Modrića i Ivana Rakitića potrošene su na trenerskog analfabeta, egomanijaka i prodavača floskula kakav je bio Igor Štimac, čiji je limit svima kristalno jasan. Umjesto stručnjaka koji će nastaviti ondje gdje je stao Slaven Bilić, nogometni oligarsi su nam nametnuli dvorsku ludu kojoj je izborničkim mjestom plaćeno to što je odustala od borbe za vlast u igri prijestolja. Štimca je ionako zanimala samo fotelja, manje važno koja.
Njega je zamijenio Niko Kovač u trenutku kada je već dogorjelo do prstiju. Bio je specifičan trenutak i momčad je trebala nekoga tko zna kako svatko od igrača diše pod pritiskom, ali suština je opet ista – momčad s nevjerojatnim potencijalom dobio je trener početnik, netko bez valjanih referenci da preuzme rad s najtalentiranijom generacijom u povijesti ove zemlje.
Kad je postalo jasno da je kapetanska spona između Kovača i igrača pukla bez da se pretvorila u vezu između izbornika i odane svlačionice, dogodilo se i konačni čin okupacije. Nogometni oligarsi su, bez trunka grižnje savjesti, za kormilo jedne od najboljih reprezentacija na svijetu postavili poslušnika koji nema nijednu kvalifikaciju za taj posao. Dobro, osim one očite – spreman je bio slušati naredbe s vrha.
Pet godina u nogometu nije malo razdoblje. Pet godina je Hrvatska bauljala, lutala od izbornika prodavača magle, preko izbornika potpunog početnika, do izbornika koji je bio marioneta na koncu do te mjere da bi zaboravio na izmjene, jer mu valjda nitko iz svečane lože nije vikao da mijenja. Pet godina je bačeno u vjetar, pet godina je potraćeno, pet godina je hrvatska reprezentacija stagnirala, a koliko je ovakvih utakmica kao protiv Grčke moglo biti viđeno u tih pet godina.
Ivan Strinić je odigrao jako dobru utakmicu. Bit će boljih i lošijih utakmica; ovaj put je odigrao dobro, neki drugi put će odigrati loše. Međutim, ima li barem promil dvojbe je li Strinić naš najbolji lijevi bek? Bek koji nije bio niti pozivan da se dokaže jer je konkurent na njegovoj poziciji morao biti u prodajnom izlogu po nalogu onih koji biraju izbornike. Reprezentacija osobnih interesa u kojoj ne igraju najbolji nego podobni, reprezentacija koja služi kao izlog za nedorasle dok najbolji propadaju i troše svoj potencijal.
Uostalom, primjer blizak Strinićevu se dogodio kada je Zlatko Dalić kao svog pomoćnika predložio Dražena Ladića. U normalnim okvirima prirodno je da izbornik bira svoje najuže suradnike jednako kao što je prirodno da budu pozvani najbolji igrači. Međutim, netko je u Savezu odlučio da je Ladić nepoželjan i Dalićev prijedlog je glatko odbijen. Igrom slučaja, Ladić je upravo na sudu dobio Dinamo i blokirao račune kluba koji bi trebao biti pun kao brod. Svi znamo tko je odlučio jednako kao što svi znamo zašto Ladić nije podoban. Pitanje je samo do kad će mjesta biti samo za podobne i one koji nisu stali na žulj vladajućoj eliti, onoj koja sebi uzima za pravo birati stručne stožere izbornicima i igrače koje će pozvati.
Zlatko Dalić je tek počeo s poslom i iz ove točke može otići u bilo kojem smjeru. Suludo je gatati kad znamo da su svi naši izbornici dobro počinjali svoje mandate. Utakmice kao što je bila ova protiv Grčke mogu postati pravilo, može nastaviti dodavati nove elemente u igru, razvijati plan, pa će igra imati smisao čak i kad je rezultat ne bude pratio. S druge strane, utakmica kao što je bila ova protiv Grčke može ostati iznimka, ekstrem ovisan o raspoloženju igrača koji se obično događa na početku izborničkog mandata. To da su igrači često neobjašnjivo neraspoloženi i da imaju jak utjecaj na to kada će koji trener otići, priča je za neku drugu priliku.
Ali bila pravilo ili iznimka, utakmica protiv Grčke je dokaz da se može. Dok nacija leti na krilima euforije, budi se samo jedno pitanje: je li vam žao propuštenog potencijala i svega što smo mogli biti?
Meni jest, jer utakmica protiv Grčke je pokazala da ova momčad nema limite, osim onih koje su joj nametnuli loši gospodari. I ova utakmica ne znači ništa više od samo malog previewa koliko ova reprezentacija zapravo može. Imao je i Ante Čačić nekoliko dobrih utakmica na početku mandata, a na Daliću je sada da dokaže kako nije još jedan prodavač magle nego ozbiljan stručnjak koji će početi raditi ono što se prije pet godina prepustilo stihiji i raspadu.
A na vama je da razmislite je li vam žao prokockanih godina, loših izbornika, utakmica u kojima nisu igrali najbolji, svih uplitanja u rad izbornika, od njegova pomoćnika pa nadalje? Je li vam žao kad vam padne na pamet koliko smo utakmica poput ove protiv Grčke mogli gledati samo da imamo savez koji će birati izbornika, a ne marionetu? Je li vam žao otete reprezentacije koja je služila u prodajne svrhe? Je li vam žao priče koja se ponavlja kao pokvarena ploča?
Meni je žao, jer ova generacija je potratila najbolje godine uzalud. Meni je žao jer je utakmica protiv Grčke stvarni pokazatelj koliko je zapravo ova ekipa mogla da joj pokvareni gospodari nisu ukrali pet godina razvoja.
