Topnički dnevnici

Kako je Šuker promijenio nogomet

O Nijemcima, Hrvatima, djeci i štakorima

U onom trenutku kad je u 85. minuti utakmice u Lyonu zabio gol, Davor Šuker nije bio svjestan da je zauvijek promijenio lice njemačkog nogometa.

Samo nekoliko mjeseci ranije, u proljeće 1998., Dietrich Weise je došao na ideju sasvim nove organizacije u njemačkom nogometu. Sav je naglasak odlučio staviti na razvoj mladih igrača, na proširenje njihovih taktičkih i tehničkih kapaciteta kako sinonim za Njemačku ne bi više bila suha trka, disciplina i ružna igra. Isplanirao je program rada koji ne bi bio toliko ovisan o najvećim klubovima, strukturu koja bi se oslanjala na rad saveza i uvjete koji bi omogućili djeci iz manjih sredina da uhvate jednaku šansu za uspjehom. Njegova se ideja svela na mrežu od 115 regionalnih centara koja je imala za cilj pokriti cijelu površinu Njemačke, kako bi uhvatila talentirane igrače od tek 11 i 12 godina i omogućila im priliku da razvijaju svoj talent. Kasnije su ta djeca, nakon prolaska kroz strukturirane programe razvoja dolazila u priliku igrati za Länderauswahl – elitne selekcije regionalnih saveza.

„Ideja je bila da svako dijete ima centar unutar 25 kilometara od kuće, a da oni koji budu označeni kao najbolji talenti dodatno rade s najboljim trenerima“, ispričao je Weise Raphaelu Honigsteinu u knjizi Das Reboot. Za svoj program Weise je od saveza tražio 2,5 milijuna njemačkih maraka.

Glatko je odbijen.

Robert Jarni je načeo Njemačku, a zatim je Goran Vlaović postigao gol koji se u moje dječje pamćenje sve do danas urezao kao jedan od najboljih ikad. Šuker je završio posao, jer bez trećeg gola pobjeda ne bi bila ni blizu toliko upečatljiva. Hrvatska je ušla u polufinale, a Njemačka je potučena do nogu i cijeli je svijet imao priliku to promatrati. Upravo to je bilo potrebno njemačkom savezu – nešto što nije mogao ignorirati. Predsjednik DFB-a Egidius Braun nazvao je Weisea još iz Francuske i za mjesec dana savez je odobrio 3,2 milijuna maraka za projekt koji je imao i prije prvenstva.

Vjerojatno se u razgovorima među običnim ljubiteljima nogometa u Njemačkoj nije prestajalo pričati o taktici i provjetravanju svlačionice, ali Weise je znao da je problem dubinski i da je rješenje u djeci. Savezu je trebao šok koji će ljudima otvoriti oči.

Ubrzo je otvoren 121 regionalni centar, a njima je bilo obuhvaćeno preko 4.000 djece stare između 13 i 17 godina. Svaki regionalni centar – Stützpunkt, točka podrške – pružao je minimalno dva sata tjedno individualnog tehničkog rada sa svakim igračem koji je program obuhvaćao. Usto je bilo zahvaćeno još 10.000 djece mlađe od 12 godina koja nisu igrala u selekcijama, ali su s njom bili rađeni treninzi kako bi se obuhvatilo što više djece u bazen iz kojeg se filtriralo one koji su bili zbilja najbolji. Šukerov gol pokrenuo je proces koji je trajao.

Prvo je trebalo napisati program rada, onda je bilo potrebno naći partnere u lokalnim klubovima koji će posuditi infrastrukturu i na kraju školovati dovoljno trenera za rad s ogromnom količinom djece. Trebale su dvije godine da regionalne centre počnu pohoditi prvi talenti, a još desetak da proces pruži prave rezultate. Možete raditi kvalitetno godinu ili dvije, ali to neće pružiti prave rezultate jer radite s igračima koji nisu dobro selektirani niti imaju prave temelje.

Prije ili kasnije će brod potonuti, a onda će štakori početi bježati. Tek tada počinje rad na projektu za bolji hrvatski nogomet

Toni Kroos je odrastao u malom predgrađu Greifswalda, gradića od nekih 50.000 stanovnika udaljenog po 250 kilometara od Berlina i Hamburga, gradova u kojima su najbliži bundesligaši. Greifswaldu najbliži klub iz prva tri razreda njemačkog nogometa je trećeligaš Hansa Rostock, udaljena nešto više od 100 kilometara od kuće u kojoj je živjela obitelj Kroos. Toni je rođen 1990. i bio je u jednoj od prvih generacija zahvaćenih novim programom. Njegov uspjeh je uspjeh onoga što je Weise osmislio, plana koji je imao za cilj odgojiti tehnički superiorne igrače tako da mreža trenera kroz gomilu regionalnih centara selektira najbolje igrače s 10 ili 11 godina, a onda vojska obrazovanih trenera radi s njima individualno od 12. do 17. godine.

Savršenu paralelu imamo u današnjem Hajduku, koji je tek počeo sređivati svoju akademiju na stručnoj i infrastrukturnoj razini, a javnost je uvjerena kako je projekt ulaganja odavno propao jer (još) nema produkcije talenata za prvu momčad. Ne shvaća se da ta produkcija dolazi s odmakom od 10 godina. Kroos je bio od početka uključen u program, selektiran je kao talentiran, treneri su mu dali individualni rad na tjednoj bazi, nastupao je za selekciju regionalnog saveza, a onda mu je to otvorilo vrata Bayerna bez da je kao dijete morao napustiti svoj dom i obitelj. Proces je to koji je prve prave rezultate dao tek 2012. i prateći Kroosa vidimo kako je zapravo stasala prva generacija odgojena pod Weiseovim programom. Generacija koja puno toga ima zahvaliti Šukeru i njegovom golu u 85. minuti.

S druge strane, na čemu da mu zahvalimo mi?

Možemo mu zahvaliti na tome što je razvojni put mladih igrača centraliziran preko svake mjere. To nije problem kluba koji ima monopol, jer taj klub nije dužan misliti o sveukupnom boljitku hrvatskog nogometa, ali trebao bi biti problem HNS-a s obzirom na to da takva situacija igrače prisiljava da rano napuštaju obitelj ili da čitave obitelji odlaze iz okruženja u kojima djeca odrastaju. To je situacija koja je iznimno stresna za djecu koja moraju prisilno odrasti.

Možemo mu zahvaliti jer Hrvatska, koja je neusporedivo manja od Njemačke, nema nikakve strategije razvoja mladih igrača, nema želje da se nogomet približi djeci u malim sredinama i da im se pruže jednaki uvjeti za uspjeh.

Možemo mu zahvaliti jer HNS zapravo onemogućuje školovanje u trenerskoj akademiji i dobivanje licence za rad s djecom svima onima koji nisu ostvarili karijeru kao nogometaši.

Možemo mu zahvaliti jer je kvota za strane igrače izvan Europske unije podignuta sa šest na osam nogometaša.

Možemo mu zahvaliti jer su infrastrukturni uvjeti ispod svake kritike, dok HNS godišnje na usluge promidžbe i informiranja troši 17 milijuna kuna, na naknade osobama izvan radnog odnosa nešto više od 16 milijuna, a za nespomenuto i nepoznato još 12 milijuna kuna. Na svaku od tih stavki godišnje se troši više novca nego što je Weise tražio od njemačkog saveza.

Možemo mu zahvaliti za čačiće, širiće i lokomotive.

Možemo mu zahvaliti jer ćemo doći u situaciju da će nam biti dugo čekati 10 godina da proces koji ćemo kad-tad morati pokrenuti zaista pruži rezultate.

A doći ćemo u takvu situaciju, samo je pitanje kad. Jer Hrvatska zaista ima odličnu produkciju mladog talenta, ali za to nije ni najmanje zaslužan HNS. Michael Skibbe, trener koji će nas čekati na klupi Grčke u dodatnim kvalifikacijama, je vrlo jasno definirao taj razlog još tamo nakon Šukerova gola.

„U Njemačkoj je jako malo pritiska da popravite svoju društvenu poziciju kroz uspjeh u sportu“, prenosi Honigstein.

Hrvati imaju određene atletske prednosti koje proizlaze iz specifičnog fenotipa. Međutim, to nije ni blizu najvažnijeg razloga. Hrvati su spremni žrtvovati puno više jer znaju da je uspjeh u sportu najbrži način da poprave svoje financijsko stane i društveni položaj. Roditeljima Tonija Kroosa nije palo na pamet preseliti 250 kilometara dalje, ostaviti posao i zanemariti školovanje svoje djece da bi se kockali s time hoće li njihov sin zaigrati u Hamburgu, Herthi ili Bayernu.

S druge strane, stotinama obitelji nije problem preseliti u Zagreb kako bi im dijete dobilo šansu napraviti karijeru.

Grubo zvuči, ali Kroosovim roditeljima je lako jer žive u društvu koje garantira da se na društvenoj ljestvici može uspinjati radom. Naše je društvo dovoljno puta pokazalo da nikakva znanja ni sposobnosti ne garantiraju uspjeh i da se poštenim radom ne penje na društvenoj ljestvici. Stoga je nekad stvarno prihvatljivo kockati se i pokušati skok ostvariti kroz sport. I zaista, jedan mikroskopski dio uspije. Problem je što neusporedivo više obitelji završi u siromaštvu, a djeca koja su ulagala sve u sport i koja ne naprave karijeru imaju ogromni problem pred pravi početak svog odraslog života. Ne zato što su lijena i neodgovorna, nego jer naš sportski sustav stvara ili šampione ili socijalne slučajeve.

Povod za ovaj tekst je činjenica da čitate 52. izdanje Topničkih dnevnika, što je neka moja mala privatna obljetnica.

U prvom izdanju kolumne bio sam nekako tužan jer sam umjesto nečega inspirirajućeg, do čega mi je stalo, morao obraditi temu kako suludom odlukom HNS naređuje svim školama nogometa da moraju imati seniorsku momčad ili se nemaju pravo natjecanja u omladinskim kategorijama. Umjesto da savez brine o djeci i da ulaže u njih, neki genijalac je odlučio da se djeci treba oduzeti i onaj užitak natjecanja ako nemaju seniorsku momčad koja će plaćati sve pristojbe, kotizacije i troškove službenih osoba. Jer naravno, nogomet u Hrvatskoj postoji samo da se napuni HNS-ov proračun, ne zbog djece kojima taj nogomet znači sve.

Kad pogledam retrospektivu kroz godinu dana, ispada da sam naglo odrastao i oguglao na traženje tema koje inspiriraju i do kojih mi je stalo. Tješim se da to nije istina, da sam samo shvatio kako mi je zaista stalo do hrvatskog nogometa. Stalo mi je do djece koja treniraju negdje na blatnom terenu kilometrima daleko od velikih klubova i nekog hrvatskog Weisea koji će ih doći skautirati i naučiti nečem novom. Vjerujem da imamo potencijala za puno više.

Vidite, hrvatski nogomet nije Šuker, a ni oni koji su ga postavili, ili najgora sorta od svih – ovi koji im za pola šake ukradenih kuna drže ljestve. Hrvatski nogomet su ta djeca. Hrvatski nogomet smo svi mi. Ne radi se ovdje o kritikama ili sukobima, nego o tome da ako odustanemo i dignemo ruke od onoga što je naše, kako ćemo se jednog dana pogledati u ogledalo?

Kad su moćnici na vrhu, izgledaju nedodirljivo, a svaki otpor je borgovski uzaludan. Oni računaju upravo na to, nadaju se da će se svi pokoriti i predati. Problem s ljudima je što se većinom predaju uvjereni u vlastitu nemoć.

Nije bila Jadranka Kosor sama kad je obećala da će ići kuda god ide Ivo Sanader. A kad je doktor Ivo pao, brzo je ostao sam samcat i cipelarili su ga oni koji su mu najglasnije klicali. Isto se događa sada s Ivicom Todorićem. Nijedna sila nije dovijeka, pa ni ova koja trese hrvatskim nogometom. Prije ili kasnije će brod potonuti, a onda će štakori početi bježati. Počet će prati ruke koje su držale ljestve, oči koje su se pravile slijepe i prstiće koji su pisali panegirike. Licemjeri će se natjecati tko će više blata nabaciti na one kojima se sad ulizuju.

Onaj tko razumije proces, znat će da tek tada počinje rad na projektu za bolji hrvatski nogomet koji neće počivati na spremnosti ljudi da zbog loše ekonomske situacije žrtvuju sve, nego na programu koji će davati djeci. I trajat će, čak toliko dugo da će neki izgubiti nadu. Pa svejedno, bit će to mala pobjeda na putu prema osjećaju kojeg je imao Weise kad je Mario Götze zabio u finalu u Brazilu.

Ne biste vjerovali, ali osjećaju na kojem može zahvaliti Davoru Šukeru.