Američki socijalni psiholog Leon Festinger je 1965. objavio veliko istraživanje koje se bavilo kultom pod vodstvom kućanice Dorothy Martin. Nekoliko njegovih suradnika priključilo se kultu koji je duboko vjerovao kako će svijet završiti 21. prosinca 1954. u velikoj poplavi, ali će sljedbenike kulta doći pokupiti veliki leteći tanjur od kojeg je Dorothy dobila informacije o armagedonu. Njihovo djelovanje sastojalo se o širenju vijesti o nemilom događaju i prikupljanju donacija. Nakon što nezapamćene kiše ipak nisu potopile Zemlju, istraživači su nastavili promatrati kako su se članovi kulta čvrsto uvjerili u to kako su baš njihova dobra djela spasila svijet. Opravdanja zbog krivog vjerovanja nadmašila su očekivanja; stvari su otišle na sasvim novu razinu, odnosno na pripisivanje zasluga za spas čovječanstva sebi i svom propovijedanju. Njima je to što je najnormalnije svanuo i 22. prosinca bilo sasvim logično objasniti time što su upravo oni širili pozitivnu energiju u svijetu. Ne to, nego su i temperamentno tražili zaštitu od države, jer je Porezna istraživala donacije koje su primili – a oni su tu državu spasili.
Bio je to školski primjer kognitivne disonance – mentalnog stanja u kojem osoba doživljava više iskustava koja se međusobno ne podudaraju, jako brzo prestane razlikovati uzrok i posljedicu, a zatim i potpuno negirati stvarnost. Oni su duboko vjerovali u to da dolazi smak svijeta, a onda je svijet nastavio dalje bez da ih je pokupio svemirski brod. Oni su spasili svijet, a država ih maltretira s nekim porezima.
Upravo to je stanje u koje je upao dio ‘nogometne obitelji’ Hrvatskog nogometnog saveza.
Ispred svoje zgrade fizički je napadnut Dinamov trener Mario Cvitanović. Napad je to koji nema opravdanja. I točka. Svaki napad na tjelesni integritet bilo kojeg čovjeka je loš, zaostao i potencijalno opasan za cijelo društvo. Napad dvojice ljudi naoružanih palicama na samog golorukog čovjeka mi – na ljudskoj razini – budi isključivo žalost i ja se osobno pridružujem oštroj osudi takvog divljačkog ispada. S druge strane, to nimalo ne mijenja činjenicu da mi – na razini promatranja društvenog fenomena – ovo i ne budi neko veliko čuđenje i šokantno iznenađenje. Napad je sušta posljedica uzroka koji su odavno otišli predaleko.
Skandalozno je zazivati poluge pravne države koju nazivaš nedemokratskom i onda sebi dopuštati da budeš i tužitelj i porota i krvnik
U socijalnoj psihologiji se negacija realnosti događa u slučaju kad postoji velik broj ljudi koji imaju identične kognitivne disonance. Začarani krug je u tome da se kognitivne disonance ne mogu lako razriješiti zato što se ljudi međusobno podupiru u svojim zabludama i tako održavaju stav koji nema puno dodirnih točaka sa stvarnošću. Pogubile su se dodirne točke jer se pogubio odnos uzroka i posljedice. Školski primjer toga je izjava Krešimira Antolića, člana Dinamove uprave zaduženog za sigurnost koji tvrdi kako je napad na Cvitanovića napravljen u jeku općeg napada na Dinamo i zahtijeva od institucija da „SVIM SREDSTVIMA“ (!?!) to zaustave.
Proglas Hrvatskog nogometnog saveza ne spominje baš sva sredstva, ali je koncipiran u sličnom tonu sa svim zajedničkim kognitivnim disonancama zbog kojih se događa teška negacija realnosti:
„Nogomet je puno dao Hrvatskoj, a malo toga dobio zauzvrat. No, ono osnovno što građanin jedne zemlje treba dobiti – sigurnost i pravdu – trebali bi dobiti i članovi nogometne obitelji. Apeliramo na državne institucije da reagiraju prije nego se dogodi ono najgore te da se ozbiljno počnu baviti s osobama koje teroriziraju članove nogometne obitelji, ali prije svega – građane Republike Hrvatske.“
I zaista, HNS izdaje pravu poruku; onu koju hrvatski narod treba zaista čuti i na koju državne institucije zaista trebaju reagirati.
Upravo kao što su prozvane institucije trebale reagirati kad je GNK Dinamo na svoju ruku sastavljao ‘crne liste’ i zabranjivao ulaz na stadion ljudima koji nikad nisu imali nikakvu kaznenu mjeru, niti su privođeni, niti je MUP imao ikakvo postupanje protiv njih makar u slučaju banalnog prometnog prekršaja. Tada državne institucije nisu reagirale, iako je bilo ugroženo osnovno što građanin jedne zemlje treba dobiti – sigurnost i pravdu. Upravo je dotični Krešimir Antolić tada lagao da je Mislav Jukić, Hajdukov navijač kojem je Dinamo odbio prodati kartu, na policijskoj C listi. Kad je to službeno demantirano, onda je obmanjivao javnost tvrdeći da ovaj uopće nije bio na stadionu, da bi na kraju i to palo u vodu na prvoj provjeri, na što je Antolić bahato rekao da mogu svakome zabraniti ulaz na stadion i da to kako dolaze do podataka za listu nije ničiji problem. Baš onih osobnih podataka građana kojima država kroz svoje institucije treba garantirati najstrožu zaštitu. Jednako kako ničiji problem nije ni to kako je Antolićev šef došao do povjerljivih policijskih dosjea ljudi kojima je mahao na javnoj televiziji.
Na takvo kršenje ljudskih i građanskih prava dijela nogometne obitelji – a navijači su dio te obitelji – nitko iz HNS-a nije reagirao, jer to sve nije ničiji problem.
Nije ničiji problem niti to kako je uređen Savez i zašto posljedice ne snose osobe koje su javno govorile kako se Zakon o sportu ne odnosi na njih i da ga neće provoditi jer to ne žele. Nije ničiji problem ni to što je onomad Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta po Sportskoj inspekciji ukinulo licencu Lokomotivi koja se i dan-danas uredno natječe u 1. HNL. Ničiji, a ponajmanje problem institucija jer to su događaji prilikom kojih službene strukture HNS-a trube isključivo kako se nitko ne smije miješati u rad Saveza.
HNS nije reagirao na kršenje sigurnosti i pravde članova nogometne obitelji ni kad je Alojzije Šupraha, istaknuti član te iste časne nogometne obitelji, bio priveden na obavijesni razgovor u policiju jer je fizički napao tadašnjeg Hajdukova predsjednika Marina Brbića. Valjda su u savezu računali da su čarke u obitelji uvijek normalne, posebno kad se radi o dalekim stričevima s mora koji baš i nisu omiljeni. Oštra reakcija je izostala i kad je na istoj utakmici Mario Maloča pogođen kovanicom u glavu, a Igor Tudor gađan kišobranom. Nije bilo priopćenja za javnost ni emisije na HRT-u ni kad su Hajdukovi igrači napadnuti u Opatiji, a ni kad su u Kranjčevićevoj poslije prvenstvene utakmice teleskopskim palicama napadnuti igrači istog kluba, pri čemu je ozlijeđen otac Tome Bašića.
Savez tada to nije „zgrozilo, uznemirilo i zaprepastilo“. I ponavljam, svaki napad na tjelesni integritet bilo kojeg čovjeka je loš, zaostao i potencijalno opasan za cijelo društvo stoga nema smisla uspoređivati ih. Ali nam jasno pokazuje da u djelovanju Saveza opasno nedostaje dosljednosti.
S druge strane, Antolić osuđuje govor mržnje na stadionima i grafite na zidovima koji su usmjereni protiv njegova šefa.
I zaista, on time šalje pravu poruku jer vrijeđanje i govor mržnje ne vode nikamo i nisu primjereni civiliziranom društvu. Pa zar Antolić nije držao konferenciju kad je Damir Vrbanović s krova modrog paradnog double-deckera s pola momčadi pjevao “Jebi se, jebi Splite” slaveći naslov šampiona i mašući srednjakom? Zar nije svaki put iznova osuđivao bezbrojne prijetnje, prostačenja i govor mržnje svog šefa kojih je pun YouTube i koja je teško i barem taksativno pobrojiti?
Ah, da – nije.
Uostalom, Vrbanović je odradio ‘Manevar Stipe Mesića’ pa se opravdao da je samo otvarao usta i mahao rukama pozivajući se na benignost navijačkih pjesmica, dok je veliki šef jedan vrlo emotivan i temperamentan tip, tako da za Antolićeve istupe u tim slučajevima i nema neke potrebe. Nije on licemjeran, selektivan u procesuiranju podataka, pristran i uopće ne negira realnost – samo je Dinamo pod stalnim općim napadom i svi bez razloga mrze baš tu garnituru u kojoj se on dobro snašao.
Zajedno sa Savezom je državu nazvao nedemokratskom i nesigurnom za život, institucije korumpiranima i namjerno slijepima, a direktno je za incidente okrivio jednu ciljanu grupaciju.
Kad Antolić i HNS kažu „huligani“ ne misle na O’Hooligan Boyse iz Lambetha ni na ukupnost nasilnog i devijantnog ponašanja u društvu. Misle konkretno na nogometne navijače, grupu koja je prilično široka i u najvećem postotku nimalo problematična. Čak i ako se koncentriramo na usku grupu ultrasa, koji su kao subkultura daleko od cvijeća i uzornih građana konzervativnog društva, skandalozno je optuživati nekoga za seriju zločina bez ikakvih, pa i najmanjih dokaza. Potpuna je kognitivna disonanca zazivati poluge pravne države koju nazivaš nedemokratskom i onda sebi dopuštati da budeš i tužitelj i porota i krvnik.
Ali na ironiju i negaciju stvarnosti smo navikli, jer nitko se u Dinamu i u HNS-u ne pita je li dio uzroka problema u njima. Oni uzrok ne vide u tome što jedan čovjek ima trostruku ulogu menadžera, gazde kluba i šefa Saveza. Ne vide problem u Lokomotivi koja i dalje igra prvenstvo. Ne vide ni problem u tome što je šef sudačke organizacije pravomoćno osuđen za traženje mita, a nijedan sudac nije kažnjen niti je provedena ozbiljna istraga unutar sudačkih redova.
Vide posljedice, a sebe su uvjerili da uzroci ne postoje.
Kao što je sljedbenicima kulta Dorothy Martin bilo sasvim logično što je 22. prosinca 1954. svanuo najnormalnije jer su oni širili pozitivnu energiju, tako je i odgovornima u HNS-u i Dinamu sasvim logično da su za lošu atmosferu u kojoj je domaći nogomet i reprezentaciju koja ne može skupiti 10.000 gledatelja kriv netko drugi. Netko drugi – najprije mediji i huligani, a onda institucije – potkopavaju odreda dobre stvari koje su oni napravili. Bez njih, ne bi bilo nogometa, a mi ih gnjavimo nekim porezima i računima.
A onda, kad se potpuno pobrka uzrok i posljedica, nastrada Mario Cvitanović. Čovjek ispada nasumična i kolateralna žrtva, jer još se nije stigao nikome zamjeriti ni izjavama ni ponašanjem.
Međutim, zaista je nevažno jesu li ga stvarno iz nekog razloga napali navijački huligani ili je to bilo nedjelo nestrpljivog kamatara, ljubomornog muža, neisplaćenog dilera ili nezadovoljnog menadžera. Možda je sve bila greška ili false flag operacija koja je trebala izazvati suosjećanje u javnosti i dokazati postojanje linča protiv svih Dinamovih struktura, čak i ovih nekompromitiranih. U suštini je zaista nevažan povod, jer institucije su jedno desetak godina zakasnile s djelovanjem protiv uzroka. Pustile su da stvari odu predaleko i kad nisu liječile uzroke, sada moraju krpati posljedice.
HNS i Antolić su potpuno u pravu u svojim istupima. Samo što su u kognitivnoj disonanci potpuno pobrkali uzrok i posljedicu, međusobno si podupiru zablude i zakopavaju nas sve dublje. I zato, zbog HNS-a i Antolića i njihovog zajedničkog šefa, sve dok institucije napokon ne smognu snage riješiti uzrok, stradavat će kolateralne žrtve.
