Ljudi u svojoj prirodi imaju iznimno jak poriv za samoočuvanjem. Kako je glavno preživjeti, u ljudskoj je naravi ugrađen nekakav kod da uvijek primarno pokušava izbjeći zlo prije nego pronaći dobro. Nogomet u pravilu oslikava život jer, kao roditelji koji prvašića upozoravaju da se pazi preko ceste ili tinejdžeru govore da se čuva na večernjem izlasku, mnogima je primarno izbjeći zlo – ne primiti pogodak. Na dobro ćemo već naići, prije ili kasnije.
U nogometu, kao i u stvarnom životu, rijetki su ljudi koji aktivno traže dobro, koji stalno tragaju za smislom iznad pukog izbjegavanja zla. Ljudi koji nogomet igraju za golove, za ono najbolje u toj prekrasnoj igri, uvijek se uvijek ističu. U njima ima nešto božanski i umjetnički, tako da ih je lako voljeti.
Michael Laudrup je oduvijek bio jedan od takvih.
Objektivno gledajući, Laudrup je imao prilično kontroverznu karijeru. Prešao je iz Barcelone u Real Madrid, igrao je za Lazio i za Juventus, na svom vrhuncu se privremeno povukao iz reprezentacije zbog sukoba s izbornikom, a iza sebe je ostavio i poreznu aferu. I to aferu vezanu uz Zenicu, koju ni dan-danas vjerojatno ne bi znao pokazati na karti, ali povijest pamti da je bio igrač NK Čelika i da je novac umjesto preko egzotičnih otoka prao preko Bosne i Hercegovine.
Naime, u to vrijeme vrijedilo je pravilo kako nizozemski klub koji plati odštetu za igrača ne mora plaćati porez – za razliku od situacije u kojoj potpiše slobodnog igrača, u kojem slučaju porez moraju platiti i igrač i klub. Kako mu je ugovor u japanskom Vissel Kobeu istekao, Laudrup je po savjetu Bayrama Tutumlua, turskog prodavača auta kojeg je upoznao u Barceloni i koji mu je postao menadžer, potpisao ugovor s Čelikom. Član kluba iz Zenice je službeno bio tek nešto manje od 48 sati, a onda je Ajax na Čelikov račun uplatio novac koji je kasnije proslijeđen Laudrupu i njegovu menadžera. Ajax je prošao bez poreza, Laudrup i Tutumlu su dobili svoj novac, a šefovi u Čeliku su isto izvukli neku proviziju.
Skupio je dovoljno razloga da postane omražen, kontroverze su se gomile, ali nikad nisu postale neki veliki problem jer uvijek je ostavljao dojam neupitne karizme i osobe koju svi vole. Ili, ako ne da baš vole, onda barem poštuju. A to dovoljno govori o tome kakav je bio igrač. Igrao je nogomet tako da je bez ikakvog kompromisa tražio dobro. Igrao je za golove, s uvjerenjem da igra nogomet onako kako je zamišljen da se igra. Uživao je u nogometu i to je bilo očito iz toga kako ga je igrao, božanski i umjetnički.
Iako dio Barcelonine velike generacije koju je vodio Johan Cruijff, Laudrup nije bio igrač sistema.
Bio je odličan dodavač lopte, ali u sebi nije imao onu kontrolu ritma kao Xavi ili Luka Modrić. Nije bio metronom koji je sasvim neprimjetno stvarao prilike udarajući ritam momčadi i navodeći suigrače u prave pozicije, tražeći meki trbuh suparničke obrane. Laudrup je to radio s mnogo manje suptilnosti. Stvarao je višak samostalno, bacajući čuvare u očaj svojim driblingom, čija je elegancija bila na granici stvarnosti. Nevjerojatna tehnička sposobnost davala mu je mogućnost da si stvori dovoljno vremena na lopti, a kad je imao dovoljno vremena, nije bilo dvojbe – ide Laudrupovo dodavanje. Kad je imao loptu, ona je govorila umjesto njega. Igrao je na poziciji iza napadača ili na lijevom krilu, odakle je mogao odlutati između linija i od tamo dodati loptu kroz obranu, potpuno pokidati suparničke linije i servirati suigraču idealnu priliku. Njihovo je bilo samo zabiti, veliki Danac im je bez ikakvih problema mogao pripremiti šanse.
Kao trener je isključivo tražio dobro. No, izvan terena se Laudrup pokazao kao zlo
Nogomet je toliko zanimljiv jer konstantno tjera ljude da tragaju za odgovorima. Pitanje zapravo nije bitno – pričali o individualnom dvoboju, napadanju ili o branjenju vrata, ono što je presudno je koliko brzo možete doći do odgovora. Laudrup je imao tu sposobnost da vidi odgovor u suigraču, a tek ako ga nema ondje, onda ga je on sam stvarao. Bio je toliko moćan da je 5:0 između Barce i Reala samo svojim transferom u Madrid pretvorio u 0:5. On nije težio samoočuvanju nego kreaciji, nije se čuvao zla nego je stvarao dobro.
Stari majstori – koliko god svileni, kreativni i božanski bili – teško se mogu nositi s današnjim nogometom koji je brži, u kojem se brani timski i gdje nema vremena na lopti, a sve se radi pri visokom broju otkucaja srca. Klase su to, vjerojatno bi se velika većina njih prilagodila relativno uspješno, međutim u ovim bi okvirima neminovno izgubili onaj dio stila koji ih je činio umjetnicima.
S druge strane, Laudrup bi jedino bio još bolji. Njegov stil u kojem je igrao između linija, njegovo pozicioniranje i sklonost da u igri traži suigrača koji se kreće prilagođeniji su današnjem nogometu nego ijednoj drugoj eri.
To je, uostalom, pokazao i kao trener.
Ako je uopće potreban dokaz koliko je velik bio igrač, na njegovoj stranici engleske verzije Wikipedije dovoljno je izjava vrhunskih nogometaša s kojima je igrao, a koje govore o Laudrupovu talentu. Problem s vrhunskim igračima je taj što ne mogu prenijeti svoj talent na druge kada postanu treneri. Ono što su mogli napraviti kao igrači, to još uvijek vide i nije im jasno kako to drugi, ovi obični, ne vide. Laudrup nije bio takav.
U odličnom dokumentarcu o svom životu u Barceloni Laudrup priča o sustavu igre.
„Barcelona uvijek napada. Ali mi smo uvijek disciplinirani. Osmorica ili devetorica igrača imaju fiksne pozicije, a svega jedan ili dvojica mogu lutati. Očito je da s više slobode u igri dolazi i mnogo više odgovornosti. Često je najlakše imati fiksnu poziciju, jer čim primite loptu znate gdje ćete je odigrati. Možete odigrati bolje ili lošije, ali ne možete odigrati pogrešno. “
Upravo na tom principu Laudrup je u Premier ligu donio Juego de Posición. Još prije Pepa Guardiole i Mauricija Pochettina, on je sa Swanseajem igrao pozicijski nogomet. Shvatio je da nema kadar u kojem će dobiti individualnu izvrsnost kojom može rješavati utakmice, stoga je odlučio kombinirati sustav igre u kojem će fiksirati neke pozicije, nametnuti određena ograničenja, ali će zauzvrat dobiti sustav u kojem igrači mogu odigrati bolje ili lošije, ali teško mogu odigrati pogrešno.
Sličan je koncept odavno bio poznat i već godinama se tako igralo u Latinskoj Americi i u Španjolskoj, ali takav sustav igre je bio prilična novost u Premier ligi. Momčad koja je inferiorna talentom dovela se u situaciju kontrolirati ritam igre, posjed lopte je bio u golemoj većini utakmica na njihovoj strani i Swansea je igrao proaktivni nogomet, šokirajući tamošnju, po tom pitanju, konzervativnu sredinu.
Laudrup je od prosječnih igrača napravio stroj koji je sposoban sakriti loptu gotovo svim ekipama, ma koliko skuplje bile od njegove. Spuštanje igrača kako bi dali na stabilnosti protiv presinga, odlična geometrija u igri i nekonvencionalna kadrovska rješenja poput onoga da od Michua kao veznog igrača napravi lažnu devetku, koja je dominirala trpajući gol za golom. Laudrup je preuzeo Swansea City i od njega napravio klub koji je odjednom bio vrijedan ne samo pažnje, nego i trofeja, s obzirom na to da je s Laudrupom osvojio FA Cup.
Međutim, ubrzo je dobio otkaz i našao posao u Kataru. U tom trenutku to nije imalo smisla, jer Swansea je igrao odličan nogomet i Laudrup je momčad podigao na razinu kluba koji makar kroz kup vreba trofej. Mala rezultatska kriza nije bila vrijedna otkaza treneru koji je osvojio prvi trofej u povijesti, a još manje je bilo vrijedno da jedan toliko talentiran trener odlazi u Katar, taman kad je postavio temelje za poslove na najvišoj razini. Imao je igrački autoritet, karizmu, izgled i marketinšku vrijednost, ali prije svega imao je ideju igre i znanje kako je sprovesti u djelo. Rijetki su oni koji aktivno traže dobro, a još rjeđi koji to mogu prenijeti na druge.
Slično kao i kad je bio igrač, karijere ga je došao njegov menadžer. Laudrup je igračku karijeru prekinuo onda kada se saznalo na koji način su izbjegli plaćanje poreza i u džepove natrpali koji milijun dolara. El Mundo je preko danskih novina Politiken, koje su istraživali dokumente s Football Leaks, došao do saznanja da je Laudrup u Swanseaju bio u ozbiljnom sukobu interesa. Njegov menadžer Bayram Tutumlu, baš onaj koji mu je osmislio 48-satni angažman u Čeliku, dogovarao je sa španjolskim agencijama transfere u Wales, a sebi je uzimao značajne provizije. Stvari su išle tako daleko da je Laudrup odbijao potpisivati igrače ako poslovima nije posredovao Tutumlu, prodavač auta kojem je prodao jednu potencijalno veliku karijeru – jer nitko ne želi više imati posla s takvim trenerom, ma koliko bio talentiran.
Dugo vremena se Laudrupu puno toga opraštalo. Igrajući nogomet tražio je samo dobro, igrao je bez kompromisa božanski i umjetnički. Kao trener je isto tako isključivo tražio dobro. No, izvan terena se Laudrup pokazao kao zlo. Vezom s prodavačem auta prodao je vlastitu potencijalno veliku karijeru i to je prokleta šteta jer mogao je pokazati puno više, samo da nije bilo bespotrebne pohlepe. Samo da je pokušao izbjeći zlo.
