Topnički dnevnici

Na dnu kace

Kako način razmišljanja lokalnih šerifa vodi klubove u propast

Najbrži put ravno do dna je nepoštivanje struke.

Gledajući utakmicu vrlo je lako opaziti pogrešne obrasce u igri i segmente koji ne funkcioniraju na pravoj razini. Gledamo i donosimo zaključke na temelju dostupnih informacija, a zaključci nekad moraju biti negativni. Normalnom čovjeku nikad ne bi trebao biti cilj kritizirati samo radi kritike, ali normalan čovjek nikad ne može reći da je nešto bilo dobro kad očito vidi da nije. Kad primijetimo pogrešne obrasce u igri koji prelaze tehničke limite igrača, automatski krivimo trenere. Uostalom, temelj njihovog posla je odgovornost za prikazano na terenu. Premda je to često sasvim nepošteno, automatski svaljujemo krivicu na njih jer možemo opažati samo ono što se događa na terenu i u obzir uzimamo samo faktore koje smo vidjeli.

Sve ostalo ulazi u sferu nagađanja koja ne mogu biti dio ozbiljnih analiza. Pa ipak, često je razlog loših predstava baš u tim nevidljivim faktorima daleko od terena. U temeljnom je opisu trenerskog posla menadžerska odgovornost za rezultat, tako da vidljivi i nevidljivi razlozi padaju na leđa trenera koji se mora nositi sa svim kritikama.

I to nije nimalo fer. Treneri se, pa čak i u prvoj ligi, često nalaze u nezahvalnoj situaciji gdje moraju motivirati svoje igrače koji mjesecima nisu dobili plaću. Vrlo je teško od nezadovoljnog radnika koji nije primio svoju zarađenu plaću očekivati maksimalan napor, a nogomet ne trpi ništa manje od maksimuma svakog igrača. Posebno ako taj radnik, u ovom slučaju nogometaš, ima dojam da je zakinut i namjerno prevaren.

A to se itekako događa.

Uzmite primjer NK Istre 1961 i Michaela Glovera. „Igračima za koje je procijenjeno da bi mogli otići i s kojima ne mislimo produžiti ugovor, plaća možda kasni malo dulje“, izjavio je predsjednik kluba za Radio Istru.

Da razjasnimo izjavu, kad Glover kaže „malo dulje“ misli puno dulje od tri mjeseca, a kad kaže  „možda“ misli sigurno. Po pravilima HNS-a, igrač kojemu plaća kasni više od tri mjeseca može tražiti raskid ugovora i ugledni investitor džentlmenskih manira poslovanja je odlučio iskoristiti priliku da pobriše loše odluke. Znači, prijevod Gloverove izjave na standardni hrvatski književni jezik glasi: „Kada se želimo riješiti igrača, mi mu ne isplaćujemo plaću sve dok ne shvati da ga ne želimo i prihvati neki sporazum pri raskidu ugovora, jer bolje mu je tako dobiti dio novaca nego se godinama povlačiti po sudu da dobije novac koji mu pripada.“

Dobro, barem za prvu ruku ćemo zanemariti da je ovo skandalozna izjava zbog koje bi se trebalo i kazneno odgovarati, jer je po članku 7 Zakona o radu poslodavac dužan isplatiti plaću radniku. Zanemarit ćemo činjenicu da vlasnik nogometnog kluba i član uprave javno priznaje svjesno kršenje ugovora i mobbing. Kad smo već krenuli, zanemarit ćemo i to da je igrač sasvim razumljivo opterećen nenogometnim egzistencijalnim stvarima, stoga teško nalazi koncentraciju i mirnoću potrebnu za ostvarivanje svog igračkog maksimuma.

U ovom trenutku me zanima isključivo koliko nisam bio fer prema treneru Istre gledajući njihove utakmice. Da se razumijemo, veći dio sezone ljudi su igrali sramotno loše, bez ikakve strukture u posjedu lopte i bez neke posebne ideje kako kolektivno napadati suparnika. Zaključci o njihovoj igri moraju biti negativni. To je ono što se moglo opažati na terenu i nitko živ me ne može uvjeriti kako je to bilo dobro. Samo, koliko možemo kriviti trenera kad imamo jasnu činjenicu da su mu igrači potpuno izvan utakmice, namjerno varani i zakidani, pa je logično da nemaju motivaciju za rad. Što, pobogu, trener može napraviti s takvim pojedincem? Odgovornost za rezultat jest na treneru, ali koliko je sve SAMO njegova krivica?

Teško je za neuspjeh i loše predstave kriviti nekoga kome nisu omogućeni niti temeljni uvjeti rada. Bez toga je neuspjeh bio zagarantiran

Još bolji primjer potpunog uništenja okvira trenerskog rada dogodio se u RNK Splitu. A RNK je igrao lošije i od Istre, u rangu amaterizma u koji su sada silom propisa ispali.

Mladi Zadranin Jakov Anton Vasilj je dečko fantastičnog talenta i igrač kojeg žele svi klubovi u Hrvatskoj, pa tako i RNK. Međutim, postoji kvaka 22. Zbog roditeljskih fiks-ideja ili zbog menadžerskog pritiska, dječakov je potpis uvjetovan dovođenjem njegovog starijeg brata Ivana Antona Vasilja. Potpisivanje igrača u nogometu je u svojoj suštini trgovina uslugama i ustupcima, tako da ovakvi i slični potezi nisu uopće toliko rijetki. Čak i jedan gigant poput AC Milana je u sklopu novog ugovora koji je pripremljen za Gianluigija Donnarummu iz grčkog Asterasa za oko 250.000 eura odštete i milijun eura godišnje plaće doveo njegovog starijeg brata Antonija. Svima je jasno kako Milanu ni u ludilu ne treba vratar njegova kalibra, ali doveden je kako bi se osigurao bratov potpis. Jednako je bilo i s Ivanom – Jakov je bio cilj transfera i u Hajduk, a onda i u RNK. Ivan je tu bio privjesak u trgovini uslugama i ustupcima.

Pa ipak, predsjednik kluba Slaven Žužul je otišao korak dalje. Doveo je starijeg brata Ivana na zimu 2016. znajući da ovaj ima ozljedu koljena i da neće igrati barem šest mjeseci. Ništa čudno, i Antonio Donnarumma će primati plaću ne igrajući na račun talentiranog mlađeg brata. Apsurd počinje kad se Ivan Anton Vasilj oporavio od ozljede, zbog čega Žužul inzistira kod trenera Vjekoslava Lokice da ga koristi na poziciji startnog lijevog beka.

„Eto, Lokica se ljutio na mene i bio je u pravu, no poštovao je moju želju“ izjavio je Žužul u intervjuu za Sportske novosti.

Koliko je onda Vjekoslav Lokica kriv za to što je RNK Split izgledao kao seoska zadruga više nego nogometna ekipa? Mislim, krivi su i on i Bruno Akrapović. Krivi su jer su dopustili uplitanje u svoj posao, krivi su jer profesionalna momčad jednostavno mora izgledati bolje i smislenije. Jednako kao što su krivi treneri Istre Goran Tomić, Marijo Tot, pa i Darko Raić-Sudar. Kakvo god stanje u svlačionici bilo, siguran sam da te ekipe mogu izgledati bolje od onoga što su prikazale, jer nisu prikazale apsolutno ništa. Što se tiče imalo modernijih koncepata igre, to je bila Kelvinova nula i ništa ne može amnestirati trenere od negativnih zaključaka. Sami su pristali biti „patuljci s naslovnih strana koji hvale carevo novo ruho“ i zbog toga nemam baš suosjećanja za njih.

Međutim, niti su oni neznalice niti su jedini i apsolutni krivci. Teško je za neuspjeh i loše predstave kriviti nekoga kome nisu omogućeni niti temeljni uvjeti rada. Bez toga je neuspjeh bio zagarantiran, a jedini put je vodio ravno do dna.

Ono što me muči, i kod Žužula i kod Glovera, shvaćaju li oni uopće što govore? Zanima me percipiraju li skandaloznost svojih izjava ili su samo toliko bahati da ih nije briga. I zar smo toliko navikli na ovakve šerife da je izostala ikakva reakcija javnosti? Ovo nije priča o jednom gazdi, niti treba biti svedena na to zbog nekoliko likova koji misle da su sa 100.000 eura u džepu kupili svu moć ovog svijeta koji se vrti oko njih. Ovo je priča o načinu razmišljanja koje vodi ravno do dna.

Trenerska je struka kod nas srozana do temelja. Infrastruktura rada je prilično loša, a HNS u školovanju trenerskog kadra brutalno favorizira bivše igrače i tako zatvara tržište. Kao posljedicu, uz svo dužno poštovanje iznimkama kojih svakako ima, dobivamo trenerske klonove s dna kace koji se oslanjaju na naučeno tijekom igračke karijere bez upliva novih vizija. Takvim ljudima bez pravih aspiracija i poštene ideje vrlo je lako uvjetovati stvari, manipulirati njima i miješati im se u posao. Za osrednju plaću, jer moraju od nečega živjeti, šutke trpe gluposti šerifa koji se kočopere mikrosvijetom potpuno marginalizirajući struku. Njihov posao je „rutinsko svođenje računa za majmunska lica, provincijski bal s pjesmom na kraju.“

Ono što je najtužnije, svi smo već navikli na to. Ne sekiraju nas izjave koje nam serviraju Glover i Žužul. Sasvim nam je normalno da se trenerskim poslom po HNS-ovim pravilima ne može baviti netko tko nije bio nogometaš. Umjesto da se otvori mjesto uplivu svježih ideja i razmjeni razmišljanja, čitava struka se planski zatvara u egoističnu nedodirljivost vlastitog dvorca. Uostalom, kome trebaju ljudi koji imaju svoju ideju koju su spremni braniti? Nikome ne treba „fantom slobode koji će pokazati što zna“. Takvim trenerima se ne može manipulirati i njih se ne može gaziti.

Dobro je jedino što šerifi ne shvaćaju da je nepoštivanje struke najbrži put ravno do dna. Zbog toga završe tamo gdje i pripadaju – u amaterskom rangu, na dnu kace.