Topnički dnevnici

Neymar nije skup

…skupi su drugi, koji mu kvalitetom nisu ni blizu

Za nogometne je puriste Neymarov prelazak u Paris Saint-Germain zadnja forma dekadencije u nogometnoj kulturi. Za nogometne realiste, ovo je korak u evoluciji koji se morao dogoditi prije ili kasnije.

Vjerojatno ne postoji veći nogometni realist od Joséa Mourinha, u svoj njegovoj nerealnosti oko urota koje ga okružuju i sila koje rade protiv njega. Voljeli ga ili mrzili, teško je osporiti da postoji jako malo ljudi koji nogomet shvaćaju na razini na kojoj ga shvaća Mourinho. Stoga je njegovo objašnjenje sage oko Neymarova transfera naprosto genijalno.

„Ne mislim da su 222 milijuna za Neymara previše. Neymar je jedan od najboljih igrača na svijetu i marketinški je vrlo jak. Nije on problem, problem su posljedice“ rekao je Mourinho. „Kad smo doveli Paula Pogbu, rekao sam da nije skup. Skupi su oni koji dođu na određenu razinu bez određene kvalitete.“

Upravo ovo je poanta svega – Neymar nije skup, skupi su drugi. Doduše, ovaj transfer je zapravo posljedica, jer nije Neymar taj koji ruši strukturu nogometnih transfera odštetom od 222 milijuna eura – taj je plafon probijen na mnogo manjim igračima. Kad su Bernardo Silva, Mohamed Salah i Federico Bernardeschi prešli u nove klubove za odštete između 40 i 50 milijuna eura, nitko nije reagirao. Jednostavno, ljudi su svjesni da je danas takvo stanje tržišta, a sva tri krila su jako dobri igrači. Kad su Romelu Lukaku, Álvaro Morata i Alexandre Lacazette prešli u nove klubove za odštete između 50 i 85 milijuna eura, nitko se nije uzbuđivao, jer riječ je o jako dobrim igračima, a napadači su uvijek bili na cijeni. Dobri igrači koštaju. Svih šest sigurno spada u 50 najboljih nogometaša današnjice. Problem je što nijedan od njih nema istinski potencijal da bude najbolji nogometaš na svijetu.

Neymar ima taj potencijal. Zato košta više od drugih. I tu počinje i završava cijela priča.

Koliko god novca dobila, Barcelona je na gubitku jer ostaje bez fantastičnog igrača. Međutim, mora se postaviti pitanje je li 222 milijuna eura ipak pretjerana cifra? U Barceloni su se nadali da će biti. Pošto La Liga ima obavezu da igrači u ugovoru imaju otkupnu klauzulu, ova brojka je ispaljena kao simbolično odbijanje svake ponude za transfer. Baš kao što Karim Benzema ima milijardu kao traženu cijenu. Jer, računali su u Barceloni – kome će pasti na pamet otkupiti igrača za 200 i kusur milijuna eura? Međutim, postoji jedan detalj u priči koji se lako preskoči. Postoji sva sila odličnih igrača kao što su Lukaku ili Salah, ali tek nekoliko njih ima vrijednost Zlatne lopte. Oni koji imaju tu vrijednost ruše granice. Oni koji su najbolji, koštaju više od onih koji su dobri.

„Dok god ima 1 posto šanse,“ napisao je Neymar na društvenim mrežama prije ONE utakmice protiv PSG-a, „imat ćemo 99 posto nade.“ Kad ima takav pristup, onda će svoju klasu pokazati na terenu. Lionel Messi je najtalentiraniji nogometaš na svijetu, vjerojatno i najbolji ikad, ali Neymar je okrenuo utakmicu. Dva gola, iznuđen penal i asistencija za prolaz, uz sav kaos koji je sijao po terenu jasno pokazuju koliko je dobar taj dečko i kakav potencijal posjeduje. Mirnoća koja imponira i samopouzdanje kojim pršti, to su osobine vođe, premda je Neymar u svojoj biti individualac.

Čovjek je sposoban lomiti nemoguće utakmice, a dokazao je da može nositi Barcelonu u Messijevu odsustvu. Samba oko lopte, capoeira oko protivnika, lakoća trka i tečnost u realizaciji. Ako nekome treba dokazivati Neymarovu igračku vrijednost, onda je to uzaludno potrošeno vrijeme. Bez ikakve dvojbe, Neymar ima vrijednost koja ruši granice, a njegova je odšteta samo posljedica pumpanja vrijednosti igrača koji su prilično lošiji od njega.

Razlika u igračkoj kvaliteti između trećeg najboljeg igrača svijeta i devetog najboljeg igrača svijeta je puno veća nego između devetog i 31. A razlika u vrijednosti obično prati razliku u kvaliteti. Ako Lukaku košta 85 milijuna eura,  a on je, recimo okvirno, 25. igrač svijeta, zar je stvarno za čuđenje činjenica da Neymar košta tri puta toliko. Puno je manja razlika između Lukakua i Anthonyja Modestea ili Sandra Wagnera, nego ona između Lukakua i Neymara. Riječ je o igraču koji je jednoglasno prihvaćen kao jedan od pet najboljih na svijetu, sposoban je raditi razliku na najvišoj razini i dovoljno je mlad da bude u vrhu još desetak godina. A to je sve ako se ignorira marketinški potencijal koji je golem, a koji će klubu omogućiti povrat sredstava.

Barcelona nikad nije mogla biti njegova momčad, ne dok je tu Messi. A individualac njegove klase mora biti glavni kako bi postao najbolji

Koliko se god činilo da je 222 milijuna previše, u usporedbi s drugima to je bio neminovan korak u nogometnoj evoluciji, korak koji se morao dogoditi prije ili kasnije.

Ipak, Neymarova priča nosi i problematične dijelove. Za početak, u prošlogodišnjem ugovoru dogovorio je milijunski bonus – naknadu za vjernost – ako dočeka 31. srpnja u dresu Barcelone. Prigodno, čekao je prve dane kolovoza i isplatu tog bonusa da zatraži transfer. Da, nogomet je biznis i ima pravo pokupiti svoje novce sa zadnjim danom srpnja, ali taj potez je prilično dekadentan. A to vam je malo ljepši izraz za šupački.

Drugi je dio vezan uz njegove transfere. U prvom, onom iz Santosa u Barcelonu, sudski epilog se još čeka, ali bivši predsjednik Barcelone Sandro Rosell je u zatvoru. U ovom drugom, rekordnom transferu iz Barcelone u PSG, Neymar i PSG su se narugali propisima. Nemojmo se zavaravati, Financial Fair Play nije bio zamišljen kao model zaštite malih klubova od prekomjerne potrošnje velikih. Upravo suprotno, FFP je kao primarnu zadaću imao zaštititi velike  i onemogućiti da mali postanu veliki. Temeljna poluga pravila bila je da zaštiti postojeće tržište elitnih klubova od nekog novog Romana Abramoviča ili šeika koji bi upumpali novac u neki manji klub. Iz te perspektive, nekako mi je drago što su se ovako ironično narugali tom pravilu koje nogometu nije donijelo ništa puno.

Međutim, tako otvoreno se sprdati s propisima je kontraproduktivno za vrijednost Neymarova branda i njegov imidž među ljudima.  Uostalom, simuliranje i prenaglašavanje kontakta su mu trebali biti dobra opomena, kad mu ljudi i dalje zamjeraju incidente od prije tri godine. Koliko od nogometnog talenta, toliko vrhunski igrač zarađuje i o odnosa s publikom i javnošću. A teško je voljeti igrača kojem pri svakom transferu neko dobije višegodišnju zakonsku kaznu. Pohlepa, igre moći i mutni poslovi nisu neka reklama Neymaru kao brandu.

Novac je bio odlučujući motiv za prelazak; da nije tako džentlmenski bi se odrekao bonusa za vjernost. I to je sasvim legitimno – on je nogometaš, to je njegov posao i okej je da pokušava izvući novce koje može. Pa opet, kad se pogleda motivacija, možda ipak nije baš sve u novcu.

Neymar je individualac, koliko god se prilagodio kolektivu. Još od ulica Sao Vicentea teži biti glavni, ima cilj postati najbolji na svijetu, želi dati svoj maksimum, a to nije nešto što može ostvariti u Barceloni. Nogometnim realistima je to prirodno, a puristi su odavno digli ruke od današnjeg nogometa.

Neymarovo je dovođenje označilo početak Barcelonine faze dekadencije, barem kako to vidi dio fanova. Od timske igre u kojoj je svatko znao svoje mjesto u kolektivu, Barca je prešla u MSN fazu u kojoj je kolektiv igrao za napadački trio. Andrés Iniesta je postao vodonoša koji čuva leđa Neymaru i tek ponekad pokušava stvoriti višak driblingom kad Neymar odvuče fokus obrane. Puno toga se u igri prilagodilo njemu, ali jednu stvar nikad nije mogao dobiti. Barcelona nikad nije mogla biti njegova momčad, ne dok je tu Messi. A individualac njegove klase treba svoju momčad, treba je da zadovolji ego, ali i da igra najbolji mogući nogomet u sistemu koji je složen oko njega. Individualac njegove klase mora biti glavni kako bi postao najbolji.

Izabrao je pravu ekipu i pravu ligu. PSG ima dovoljno pravog oružja kojem je trebala udarna igla. Kvaliteta je tu, a oko sebe je i prije samog dolaska već stvorio brazilski klan dovođenjem Danija Alvesa. Francuska je liga prilično slabija od španjolske i tu ekipe forsiraju branjenje čovjek na čovjeka, a tako se protiv Neymara neće moći, što znači da je u najavi statistički nevjerojatna sezona.

Barceloni će nedostajati. Prvo zato što je mit da ijedna škola konstantno može izbacivati talente poput Messija, Inieste, Xavija ili Sergija Busquetsa. Ne možete očekivati da će iz akademije svakih desetak godina izaći novi Messi, na vrhunskoj razini trebate dovoditi klasu sa strane ako želite rezultate na koje Barcelona cilja. Drugo, jer je odlaskom ovakvog igrača Barcelona doživjela udarac s političke strane, klub je pokazao ranjivost i izgubio je igrača kojeg nije želio izgubiti. Igrača koji je nositelj igre, koji tek ulazi u najbolje godine i koji je činio razliku na terenu. Igrača koji ima legitiman potencijal postati najboljim na svijetu.

Zato i košta više od drugih, bez obzira koliko to na prvu dekadentno izgledalo.