Topnički dnevnici

Novi šarm Serie A

U talijanskoj ligi opet se igra stvarno dobar nogomet

Ljudi lakše žive kad se mogu osloniti na svoje predrasude. Puno je lakše i efikasnije pouzdati se u usvojeno mišljenje nego uvijek iznova razmišljati o temi.

Jedna od temeljnih stavova o talijanskom nogometu je onaj kako je riječ o iznimno zatvorenom načinu igre u kojem je primarno obraniti vlastiti gol. Ukratko, igra se dosadan defenzivnu nogomet. I da se razumijemo, nije to predrasuda bez ikakve povijesne osnove.

Annibale Frossi u je svojoj karijeri bio krilni napadač, zaljubljen u nogomet kao u rijetko što drugo. Njegova majka, udovica uglednog gradskog doktora Cesarea Giuseppea Frossija, pozvala je 1931. karabinjere da dovuku njezinog neposlušnog sina iz Padove doma u Udine jer mu je ta vražja igra postala važnija od škole.  Međutim, Annibale je već bio inficiran nogometom i to ništa više nije moglo promijeniti. Karabinjeri ga nisu mogli vječno držati doma, njegova karijera je napredovala. Kad je došao u Inter, osvojio je dvije titule prvaka Italije rame uz rame s velikim Giuseppeom Meazzom, a još veći Vittorio Pozzo dao mu je kapetansku vrpcu na Olimpijskim igrama 1936. koje su Talijani osvojili, a Frossi je zabio sedam golova.

Istovremeno,  Frossi je bio mnogo više nego Piè veloce (brze noge, kako su ga prozvali još u Udinama). Bio je čovjek od ideala i jedini u momčadi nije pozdravio Benita Mussolinija fašističkim pozdravom. Povukao se sam i otišao studirati pravo, za ljubav majci koja nikad nije do kraja shvaćala što vidi u tom naganjanju lopte. Nakon studija i vremena kad je radio kao direktor u Alfa Romeu, došlo je vrijeme da se Frossi pozabavi karijerom nogometnog trenera.

Jedan od najboljih napadača svog doba, čovjek koji je bio sasvim zaljubljen u nogomet, kao trener je imao sasvim druge prioritete. Svoje je momčadi spuštao u formaciju 5-4-1, orijentirajući se prvo na to da moraju ne primiti gol.

„Idealna utakmica završava 0:0, jer to je izraz savršene ravnoteže između napada i obrana“ govorio je Frossi. „Utakmica u kojoj nema golova je savršena jer nitko nije napravio grešku.“

Premda je zabijajući golove stekao ime, golove je smatrao prije svega nečijom greškom, nečime što je potrebno čim uspješnije prevenirati. Ironično je da je baš jedan veliki napadač svojim radom – najprije kao trener, a kasnije kao nogometni intelektualac i kolumnist u listu Corriere della Sera – davao toliko veliku pozornost catenacciju, ultradefenzivnom stilu igre koji će kasnije usavršiti i na pijedestal podignuti Nereo Rocco i Helenio Herrera.

Neosporno je kako je talijanska filozofija, a posebno ona reprezentativna, bila često sadržana u pogledu na nogomet sadržanom u paroli „uno a zero, basta“. Isto je tako neosporno da je talijanski nogomet često bio festival najvećeg uzbuđenja čiste nogometne igre.

Tresla je Italiju Zemanlandia, a Arrigo Sacchi je udario temelje suvremenom nogometu svojim inovacijama u AC Milanu. U Italiji se uvijek držalo do taktike i filozofskog aspekta igre, odgajali su vrhunske braniče i taktički potkovane igrače, ali često se igrao istinski atraktivan nogomet.

Dovoljno se sjetiti ‘Sedam sestara Serie A’ s početka 2000-tih. Juventus na pogon obitelji Agnelli, Milan koji je vodio Berlusconi, Inter u vlasništvu obitelji Moratti, Fiorentina o kojoj su se brinuli filmski moguli Cecchi Gori, Cragnottijev Lazio, Roma obitelji Sensi i Parma koju je Calisto Tanzi financirao kroz tada premoćni Parmalat. Sedam klubova u kojima je bila sama krema svjetskog nogometa. Sedam vlasnika koji su tjerali jedan drugoga, upumpavajući milijarde lira u svoje igračke.

Danas je čovjek kojeg se kopira Maurizio Sarri; dijelom pod utjecajem njegova Napolija, Serie A je postala liga u kojoj se zabija nevjerojatno puno

Oduvijek su nogometni klubovi bili mamac za bogataše, ali razlika između ove sedmorice i današnjih vlasnika PSG-a, Manchester Cityja, Chelseaja ili kineskih i američkih investitora je u tome što su ovo ljudi koji su u nogomet ulagali iz ljubavi više nego iz dosade ili nekih drugih razloga. Trošili su novac u klubove za koje su – uz možda poneku iznimku – od samog djetinjstva navijale cijele njihove obitelji i to je davalo nekakvu posebnu romantiku. Postojala je emocija, iza svih spački i prosipanja novaca bilo je nešto dječje iskreno. Rezultat je bio – calcio fantastico. Najbolji svjetski treneri vodili su najbolje svjetske igrače, igrao se pravi napadački nogomet i ništa nije bilo ravno onome što se događalo u Serie A.

Bilo je to malo drugačije vrijeme. Nije bilo ‘arena’ i ‘klubova’, tisuća televizijskih kanala na kojima možete pogledati sve što poželite. Svejedno, ljudi su se snalazili, računalo se na pomoć još agilne javne televizije i satelite s nekim čudnim komentatorima, ali termin nedjeljom u 15:00 nije se preskakao. Onaj tko nekim slučajem nije gledao derbi kola u 20:30, taj je imao neke poremećene prioritete u životu i u društvu ga se gledalo kao uljeza jer je propustio utakmicu tjedna. Nije bitno tko je igrao, nema šanse da je negdje bila bolja utakmica od onoga što je nudila Serie A u 20:30. U to vrijeme nisam znao puno toga, ali bio sam dovoljno velik da znam kako se u Italiji igra najbolji nogomet. Pobogu, svi su to znali i tada se nisu pričale gluposti poput ovih da se u Italiji igra loš i obrambeni nogomet.

Međutim, povijest se kreće u krugovima.

Prvo je puklo carstvo koje je vodio Vittorio Cecchi Gori. Policija je u pretresu vile našla kokain, golu ljubavnicu i kamion papirnatih dokaza, a on je završio u zatvoru zbog višestrukih financijskih malverzacija i prevara. Onda je bankrotirao Parmalat, ostavivši rupetinu toliku da Ivica Todorić s Agrokorom u usporedbi s time izgleda kao trgovac cvijećem na klupici ispred seoskog groblja. Kleknuo je i Cirio, firma koja je financirala Lazio i za koju se moja majka još uvijek kune da radi najbolju pasiranu rajčicu za bolonjez. Odjednom, nestalo je novca, sestre su se osule, a onda je na temelje same lige udario i Calciopoli.

Valjda je to tako moralo biti; s toliko jakih ličnosti na čelu klubova, granice nisu postojale. Novac se sumanuto trošio, a sitne spačke ubrzo su prešle u opasne mućke. Ali za razliku od Hrvatske, gdje se u Kulmerove dvore upada šest mjeseci nakon što je podignuta optužnica, u Italiji karabinjeri upadaju usred noći dok još imaju šanse pronaći kakve dokaze. Pronašli su dovoljno i, iako je Inter s Joséom Mourinhom osvojio Ligu prvaka, Serie A je kvalitetom pala na samo dno i to taman u doba kad je u nogomet počeo ulaziti golemi novac od kabelske televizije. Fokus zanimanja javnosti se prebacio na Englesku, a težište kvalitete se prebacilo prema Španjolskoj. Možda prvi put, Serie A je postala inferiorna kvalitetom i, s obzirom da je od 2004. prvenstvo konstantno osvajala momčad s najboljom obranom, pomalo dosadna.

Pa ipak, povijest se kreće u krugovima.

Liga koja je u 10 sezona između 1989. i 1998. dala čak devet finalista Kupa i Lige prvaka, nakon oštrog se pada vratila u finala preko Juventusa. Time nije relevantna samo rezultatski, nego i stilski utječe na nogometni svijet.

Antonio Conte je u Juventusu započeo tranziciju s igrom s tri stopera, koju je popratio i ostatak lige. Tako to bude: ljudi vide da je nešto uspješno i odmah krene pritisak da i njihov trener implementira isti pristup. Samo, nemaju svi igrače kakve je imao Conte, pa je ono što su drugi kopirali prijetilo da postane najgori oblik catenaccija, onakvog kakvog je zagovarao Frossi.

U samom početku je zaista i izgledalo katastrofalno. Bilo je previše stopera koji nisu znali odigrati dodavanje i bočnih igrača koji su bili limitirani bekovi, samo glumeći da imaju namjeru dati napadačku dimenziju. Međutim, igrači su se prilagođavali, iz omladinskih su pogona izlazi produkti koji su imali drugačije profile i ono što je prijetilo da se prelije u novi catenaccio postalo je sasvim moderni nogomet. Danas je čovjek kojeg se kopira Maurizio Sarri; dijelom pod utjecajem njegova Napolija, Serie A je postala liga u kojoj se zabija nevjerojatno puno.

Annibale Frossi bio bi jako nezadovoljan, jer u osam kola samo je pet puta rezultat ostao 0:0. To je postotak od samo 6,25 posto, osjetno manje od 11,25 posto u engleskoj Premier ligi ili u 8,33 posto u njemačkoj Bundesligi. Prosječna udaljenost udarca se spustila s 20,28 metara iz sezone 2013./14. na 18,75 metara; igra je tečnija, primjenjuju se kompliciraniji i zahtjevniji koncepti igre, sve je više dodavanja, a sve manje prekršaja.

Ukratko, igra se raznolik i dobar nogomet.

Realno je Serie A još uvijek daleko od onog standarda iz vremena sedam sestara, ali stvari se itekako kreću. Pad lige bio je vezan uz dvije stvari, manjak novca i namještanje utakmica; stoga su to stavke od kojih treba krenuti. Kako bi dokazali da su mutna vremena iza njih, talijanski su suci bespogovorno prihvatili VAR i odluke se rutinski donose nakon pregleda videosnimke. U prvenstvu u kojem su svježe uspomene na Calciopoli, dobar je to potez prema vraćanju povjerenja. S druge strane, klubovi su upravo potpisali novi ugovor o TV pravima. Za prikazivanje utakmica izvan Italije konzorcij koji čine IMG i RAI International platio je 420 milijuna dolara po sezoni, a ugovor će vrijediti tri godine. Iako Napolijev predsjednik Aurelio De Laurentiis i nije prezadovoljan postignutim dogovorom, on je gotovo dvostruko veći nego aktualni, a liga još treba ispregovarati ugovor o pravima prijenosa u Italiji koji bi trebao biti barem jednake visine.

Dakle, i novac počinje kapati, golovi padaju. U Serie B se prošlo kolo dogodila bizarna situacija da je 14. Entella pobjedom nad Empolijem mogla doći na čelo tablice. Na popularnost će sigurno utjecati i film koji će Netflix snimiti o Juventusu. Stvari nisu blistave kao nekada nedjeljom u 20:30, ali nogometna se Italija polako vraća i krajnje je vrijeme je da preispitate svoje predrasude, jer u Serie A se igra zbilja dobar nogomet sa zbilja puno golova.