Tražite li dokaz negacije društvenog napretka u 21. stoljeću, jedan od najboljih ćete naći u novinskom ocjenjivanju igrača. Iskreno mrzim taj koncept.
Prije 50-ak godina novinari su jedini, uz navijače na stadionu, gledali utakmicu. Oni su imali težak zadatak približavanja utakmice velikoj većini čitatelja, te je njihova vještina dočaravanja događaja bila ključna, a analitika bila sporedna. Kako bi oni opisali situaciju koja je prethodila golu, tako su tisuće čitatelja zamišljali te golove u svojim glavama. U duhu tog prenošenja nastale su i ocjene igrača. Novinari su na temelju svojih dojmova čim više sažimali nečiju predstavu – najčešće na svega jedan broj i popratnu rečenicu iza te ocjene.
Prije 50-ak godina to je imalo smisla jer ljudi nisu mogli drugačije doći do informacija s utakmice. Danas, u vremenu interneta, kabelske i satelitske televizije, za takvim pristupom jednostavno više nema potrebe. Prijenosi utakmica dostupni su svim zainteresiranima, a do golova se dolazi u samo dva ili tri klika. Novinari su izgubili onaj monopol prenošenja, izgubili su dužnost spone između događanja na terenu i čitatelja, a dobili ulogu analitičara. Međutim, ocjene su preživjele.
I sve bi bilo u redu da su i te ocjene napravile nekakav evolucijski napredak. Servisi poput InStata ili Opte nude more pouzdanih i korisnih informacija, a na temelju tih statističkih podataka mogu se napraviti objektivne procjene nečijeg učinka na utakmici. Ipak, novinari i urednici drže se istog onog sistema od prije 50-ak godina. I naravno, griješe u svom konceptu, jer nogomet je napravio kvantni skok.
Prošlog je vikenda jedan igrač u novini koja detaljno prati klub dobio ocjenu 6, uz rečenicu: „Trudi se, ali još uvijek je daleko od prave forme“. Baš kao i novinar koji ga je ocijenio, gledao sam tu utakmicu uživo na stadionu i moj je dojam bio kako je taj igrač u oba pravca igre dao mnogo više od „trudi se“. Ali dojam može prevariti, pa sam konzultirao statistiku. InStat je potvrdio da je igrač zabilježio jednu asistenciju, šest uspjelih driblinga (od šest pokušanih), šest presječenih suparničkih dodavanja i četiri oduzete lopte, 15 dobivenih duela te 46 točnih dodavanja uz 85 posto preciznosti. Zvuči više nego solidno, zar ne? Pa koliko su onda zapravo nejasni kriteriji ocjenjivanja po kojima takva statistika bude dovoljna tek za mršavu šesticu? Jako nejasni i podložni manipulaciji i greškama.
Čemu onda uopće takve paušalne ocjene zasnovane na gotovo ničemu?
Zato što ljudi to žele apsolutno je netočan odgovor. „Da sam pitao ljude što žele, oni bi rekli da žele brže konje“, rekao je jednom Henry Ford, jedan od pionira autoindustrije. On je shvaćao kako ljudi teško prihvaćaju promjenu, a još manje su je sposobni zatražiti. Međutim, jednako je tako znao da je promjena prijeko potrebna. Kotač napretka se mora okretati, a ljudi će to s vremenom prihvatiti. U čemu je onda stvar s ocjenama u novinama?
Postoje dvije razine odgovora.
Prva je linija manjeg otpora. Postoji li lakši način za ispuniti prvu stranicu od velike slike na čijem rubu su ispisane ocjene i pokoja rečenica obrazloženja? Teško da nam može nešto pasti na pamet da je jednostavnije i vizualno privlačnije od toga. Tu je teško kriviti novinara, njegov zadatak je u kratkom roku predati traženu količinu teksta i to u točno određenom formatu. Zapravo, urednik od njega traži točno ovo što je napravio: ocjenu i kratko obrazloženje na temelju dojma. Naravno, dojam često vara, ali to urednika još češće niti ne zanima. Kakvo provjeravanje i konzultiranje sa statistikom, stranica je popunjena, slika je efektna i idemo dalje.
Konji su dugo bili jedini relevantni. Sad shvaćamo da postoje i bolji oblici transporta. Tako su i ocjene dugo bile bitne, ali sada postoje i relevantnije metode prosudbe
Druga razina je zadržavanje relevantnosti medija. U vremenu kad informacije dolaze brže nego ikad tiskani mediji gube na svojoj važnosti, između ostalog i zbog toga što se urednicima ne da komplicirati s nekim provjeravanjem statistike i nekim opširnijim analitičkim formama. Jedan od načina za zadržavanje važnosti medija upravo su ovakve ocjene, koliko god to izgledalo paradoksalno. Čitava analitika stane u nekoliko rečenica, autor dobiva autoritet procjene, a na kraju sezone se eventualno dodijeli neka nagrada najboljem igraču na osnovu prosjeka. Tako ocjene u novinama i dalje ostaju važna stvar. Naravno, ne zato što su objektivno bitne, nego jer su isforsirane kao nešto važno i prezentirane čitatelju kao relevantan podatak.
Dakle, novine svojim ocjenama i dalje idu na konjski pogon, potpuno nezainteresirane na taj novi izum koji će Ford staviti na pokretnu traku i početi proizvoditi u masovnim serijama. Konji su, uostalom, dugo vremena bili jedini relevantni. Sad shvaćamo da postoje i bolji oblici transporta. Tako su i ocjene dugo bile bitne, ali sada postoje i relevantnije metode prosudbe.
Dojam vara, prečesto krivo sudimo igračima, njihovoj važnosti na terenu i njihovoj sposobnosti izvršavanja zadatka. Recimo, godinama je Luka Modrić bio smatran alibi-igračem koji dodaje prvom do sebe. Ogledni primjer novinarske ‘šestice’; a ako bi baš nešto specijalno napravio, onda šest i pol. Međutim, s vremenom se njegova sposobnost držanja ritma momčadi mogla izraziti i statistički, a time je postajao sve cjenjeniji. Od prosječne šestice izrastao je u ključnog igrača za najviše domete. Nešto što je bio i prije, samo je dojam varao.
Baš kao na Modrićevu primjeru, zadnjih nekoliko godina statistika je ušla u svakodnevnu upotrebu. Ono bazično, kao što je broj udaraca ili broj kornera, zamijenili su postoci dodavanja, osvojeni dueli i ključna dodavanja. Međutim, kotač razvoja se nezaustavljivo okreće i dalje.
Statistika je u košarci bila sinonim za zbrajanje koševa, skokova i asistencija. No, s vremenom i s okretanjem kotača razvoja, u upotrebu je ušla napredna statistika koja pruža sasvim nove vidike. Gomila podataka i komplicirane formule koje su sposobne dati dublji uvid u igru pojedinca. Više nije toliko bitno kakav postotak na šutu za tricu ima određeni igrač, nego iz kakvih pozicija dolaze ti šutovi i koliko je udaljen najbliži igrač. Više nije toliko bitno koliko igrač napumpa broj poena jer postoje napredne statistike koje će opisati njegovu pravu vrijednost. Win Share, Usage rate, PER ili VORP igraju sve veću važnost u građenju dojma o vrijednosti igrača.
Za razliku od košarke, nogomet je tek zagrebao površinu napredne statistike. Postoje stvari kao što su mape dodavanja, koje daju uvid u geometriju ekipe i protočnost posjeda, ili mape očekivanih golova, koje zapravo numerički određuju kvalitetu šansi u kojima su se momčadi našle. Međutim, sve te statističke kategorije su koncentrirane na posjed lopte i još je jako teško kvantificirati igru bez lopte. To je problem jer većina radnji u igri je bez lopte.
Precizni podaci moraju biti osnova svake dubinske analize. Ali nisu njezina punina, jer analiza ne smije biti odvojena od konteksta.
Podaci su vrijedni samo uz ispravno tumačenje, oni su alat u odgovorima na pitanja – što, zašto i kako. Analiza, dakle, svoj smisao dobiva kad podatke obogatimo opažanjima iz stvarne situacije, kad unesemo naše razumijevanje igre i procjenu bitnoga. Pomalo ironično, ali što više podataka uključite u analizu, analiza od vas zahtjeva više znanja, shvaćanja i dubinskog razumijevanja. Nogomet je nevjerojatno kompleksan i bez tumačenja u realnom kontekstu podaci su samo brojevi koji su jednako bezvrijedni kao one ocjene koje su temeljene isključivo na dojmu.
Nogomet je predivna igra. Svesti je na jedan bezveze ispaljen broj i pola rečenice paušalnog objašnjenja je zločin i apsolutni dokaz negacije napretka društva.
