Topnički dnevnici

Obični heroj Michu

Priča o sreći zbog nogometa i nogometu koji se igra zbog sreće

Uspjeh je osjećaj, a ne broj ili stvar.

Gol bi trebao označavati najveći uspjeh za vrijeme nogometne utakmice. Ironično, ali rijetko kad proslave golova izgledaju kao iskreno slavlje. Ponekad budu sajam taštine, često neka karakteristična gesta koja se očajnički želi brendirati, pokoji muški zagrljaj, a dosta puta samo pragmatična prilika da momčad uhvati minutu predaha i motivira se za nastavak utakmice. Proslava nekako obično izgleda kao obaveza koja dolazi s golom, umjetno okupljanje iz samog običaja koje bi sve izbjegli ali ne mogu.

Gledajući kako Michu diže desnu ruku prema uhu i iz njega ‘izvija žarulju’ imao sam osjećaj da se čovjek stvarno i iskreno veseli. Za njega je svaki gol bio istinski uspjeh, za njega su golovi bili osjećaji, a ne brojevi.

I zato sam ga valjda toliko volio.

Zanimljivo, karakteristična proslava nije došla iz veselja nego iz čistog prkosa. Kad je 2011. igrajući za drugoligašku Celtu Vigo došao do doigravanja za Primeru, u prvoj utakmici protiv Granade zabio je gol. Druga je utakmica završila istim rezultatom i otišlo se u raspucavanje penala. Michu je promašio i Granada je otišla u Primeru. Za njom je otišao i Michu, odlične igre su mu donijele transfer u Rayo Vallecano. U Primeri su ga čekali navijači Granade, koji su mu spremili transparent zahvale za promašeni penal. Nakon serije izrugivanja na zagrijavanju, Michu je zabio gol u 26. minuti i podigao ruku prema uhu da čuje što mu imaju reći nakon toga. Neobično, strme tribine Los Cármenesa su bile potpuno tihe, nije bilo niti klasičnog vrijeđanja. Valjda su shvatili kako su izazivali karmu umjesto koje je udarac uzvratio Michu.

I tu je počela priča o Michuu, nogometašu koji je postao heroj običnih ljudi ne zbog golova, nego zbog načina na koji ga je nogomet veselio.

Njegova zvijezda nije padalica. Ona je Sjevernjača koja priča priču o nogometu koji se igra zbog radosti igre, o sreći zbog nogometa, načinu kojim igraju obični ljudi

Na kraju te sezone, čekao ga je još jedan transfer, ovaj put u Swansea. Brendan Rodgers bio je otišao u Liverpool, a na njegovo mjesto došao je legendarni Danac Michael Laudrup, koji je svađom završio posao u Mallorci. Kako je nogometno bio najmanje Skandinavac, Laudrupova pojačanja su bila stoper Chico Flores, veznjak Jonathan de Guzmán i desetka Pablo Hernández – sve redom igrači iz Primere kojima je dobio kreativnu osovinu momčadi. Imao je u glavi fantastičan plan igre za kojeg mu je još trebao mu samo napadač. I to, po mogućnosti, vrhunski.

Samo, vrhunski napadači koštaju, tako da Laudrup je dao dva milijuna eura za Michua koji je u Primeri igrao kao veznjak kako bi od njega napravio vrhunskog špica.

Bio je krakat, sa svojih 185 mogao se nositi s otočkim stoperima, a istovremeno tako lagan. Odgojen u Oviedu koji je težio razvijanju kreativnosti, imao je tehniku i viziju igre. Laudrup, koji je s prosječnim Swanseajem zamislio igrati pozicijski nogomet s puno posjeda, trebao je upravo takvog igrača jer je zamislio špica koji se može spustiti u vezni red i pomoći u prijenosu lopte. U njegovoj ideji morao je imati dodatnih igrača za ispomoć u veznom redu, jer nije baš imao individualnog talenta na bacanje. Michu je trebao biti ta ispomoć, a za golove se planirao nekako snaći. Dat će ih igra kad već nisu imali nekog napadača.

Michu je odlučio promijeniti narativ.

U kreiranju igre je bio sve ono što ga je Laudrup tražio, a svoj debitantski gol u Swanseaju trebao je čekati punih osam minuta. Zabio je ‘žabicom’ kroz ruke Roberta Greena, udarcem s ruba kaznenog prostora nakon što je iz dubine natrčao na mjesto gdje je upravo pala lopta odbijena nakon nekog duela. Nakon prvog, pomalo slučajnog gola, druga lopta u mreži QPR-a i nesretnog Greena bila je prava mala majstorija. Odličnim kretanjem iz dubine se oslobodio čuvara, zarotirao tijelo i pomalo u padu zabio lijevom nogom preciznim udarcem iz prve u lijeve rašlje. Gol koji izgleda puno jednostavnije nego što je zapravo bio.

Tu je krenulo. Napadač koji je trebao raditi kao ispomoć u veznom redu zabijao je toliko da su mu do Božića u leđa gledali Robin van Persie, Luis Suárez i Gareth Bale. Svi oni su pošteno morali slomiti vrat da bi iznad sebe vidjeli zvijezdu od dva milijuna eura koja je zaludila Wales, Englesku i cijelu Europu.

Anonimni Španjolac odjednom je postao mjera za uspjeh. Komentatori su se oduševljavali, a navijači su svako pojačanje iz funti preračunavali u najbolju novčanu jedinicu koja je postojala – 1 Michu. Recimo, Liverpool je taj transferni rok doveo Joea Allena i Fabija Borinija za 30 milijuna eura ili 15 Michua.

Obrane su se potpuno fokusirale na njega i postao je motiv svakom stoperu. Laudrupov sistem igre koji je šokirao Otok brzo je pročitan i osmislile su se sheme kojima su se branili njegovi izlasci loptom od vratara. Svi limiti Swanseajevih igrača su se otkrili, ali Michu je i dalje redovito zabijao. Na kraju je, bez da je pucao ijedan penal i s pet pogođenih stativa, skupio čak 22 gola u sezoni – sedam glavom, četiri desnom i 11 lijevom nogom. I svaki od njih je bio mali uspjeh, nešto čemu se iskreno veselio. Ništa više nije ludovao na gol kojim je izbacio Chelsea u polufinalu League Cupa, nego kad je zabio West Hamu u pobjedi 3:0.

Uostalom, igrao je tako da ga je igra očigledno veselila, a golovi su dolazili kao nagrada za tu strast. U sezoni 2012./13. skupio je 1.120 dodavanja, 22 blokirana udarca, oduzeo je loptu 45 puta i presjekao je 30 puta i to nije djelovalo nimalo nevažnije od golova. Bio je kompletan igrač – vrhunski napadač koji je energiju gubio krpajući sve rupe u Swanseajevoj igri.

Kao kruna sezone došlo je osvajanje League Cupa. Wembley je posebna pozornica, a Michu je djelovao kao da je rođen za takve stvari. Izgledao je nezaustavljivo, onako krakat i nezgrapan, a opet savršeno spretan s loptom. Naravno da je zabio i osigurao Swanseaju prvi trofej u više od 100 godina klupske povijesti. Trofej koji je donio napadač doveden jer za napadača nije bilo novaca. Napadač koji je doveden kako bi Laudrup imao koga spustiti u vezni red kad ‘osmice’ ne budu mogle prenijeti loptu prema napadu. Napadač koji je oduzimao lopte, blokirao udarce i kombinirao. Napadač koji nije mogao prestati zabijati.

Barem tu jednu sezonu, jer iduća je bila teška.

Ozljeda koljena, pa ozljeda gležnja udaljili su ga s terena. Laudrupu je trebao, tako da je požurio njegov povratak, a načeti napadač se ponovo ozlijedio. Laudrupov sustav igre nije mogao bez Michua i nizali su se porazi. Uprava nije mogla čekati da se sjajni napadač oporavi i da ponovo krenu bodovi, tako da je Danac dobio otkaz. Garry Monk, igračka legenda kluba koja je iz kopački uskočila u trenerske lakirane cipele, u startu je imao drugačije taktičke ideje. Od pozicijske igre prešao je u prilično konzervativnije okvire tradicionalnog otočkog nogometa.

Monk nije mogao pobjeći od onoga što jest. Bio je oštar igrač zadnje linije i vjerojatno mu je na živce išla Laudrupova ideja s tehničarima natrag zbog koje je izgubio na važnosti. Išla mu je na živce i španjolska osovina na terenu i u svlačionici, tako da je sve napravio da je rasturi. Michu je odjednom ostao bez sistema igre koji mu je odgovarao, borio se s ozbiljnom ozljedom, a povrh svega je imao ugroženog trenera koji je zbog svog ega složio neprijateljsku atmosferu u svlačionici. Apsolutni heroj se odjednom našao u ozbiljnom problemu.

Monk je, sasvim nelogično, tražio prvu priliku da se riješi Michua. Poslao ga je na posudbu u Napoli, a on je ondje obnovio ozljedu, nakon čega je uslijedio niz operacija gležnja. Kad su doktori završili s njim, od Michua nije ostalo puno. Hrskavice u gležnju više nije ni bilo, doslovno svaki korak za Michua je značio grebanje kosti od kost i neopisivu bol.

Svejedno, htjeli su ga brojni klubovi koji su u njemu vidjeli aduta, barem s klupe. Odbio je ponude, nije htio izdašni profesionalni ugovor jer je bio svjestan da ne može biti profesionalni igrač. Klubovi su željeli riskirati s njime, ali on je previše poštovao nogomet.

Samo dvije godine nakon što su mu u leđa gledali Suárez i Bale, Michu nije mogao pošteno hodati. Samo dvije godine nakon što se svaki transfer gledao u mjernoj jedinici 1 Michu, napadač je imao slobodne papire. Samo dvije godine nakon što je nastupio za svjetske prvake Španjolce, genijalac koji nije mogao prestati zabijati spustio se u niželigaške amaterske vode.

UP Langreo, klub u kojem je prve nogometne korake napravio David Villa, vodio je njegov brat, a to je za Michua bila prilika da i dalje igra nogomet. Svaki gol, svaka akcija, dodavanje i oduzeta lopta za njega su bili razlog za veselje. Bio je na krovu svijeta, heroj svakog navijača, a za samo dvije godine potonuo je natrag u anonimnost u bezimenom klubu blizu kuće. Da nije bilo turista iz Walesa koji su hodočastili u pokrajinu Asturiju pozdraviti svog heroja, ostao bi zaboravljen od svih.

Michu – punim imenom Miguel Pérez Cuesta – potekao je u nogometnoj školi Real Ovieda, koja je dala Juana Manuela Matu i Santija Cazorlu. U taj se klub i vratio. Odigrao je zadnju sezonu, skupio 27 nastupa i jedan gol u voljenom Oviedu, gdje se nedavno umirovio s tek 31 godinom. Igrao je veznog, ponovo kao i na početku karijere. Dva su boda nedostajala za plasman u Primeru, ponovo mrvica kao onaj penal Granadi. Valjda simbolično, iz Ovieda je krenuo i u Oviedo se vratio. Iz veznog reda je krenuo, u vezni red se vratio. Iz Segunde je krenuo, u Segundu se vratio. Iz anonimnosti je krenuo, u anonimnost se vratio.

Pred početak Premier lige, bogatije nego ikad, ovo nije priča o prolaznosti i hitovima koji su plesali samo jedno ljeto, niti je priča o heroju običnih ljudi koji je dokazao da ništa nije nemoguće. Ovo nije priča o tome kako Premier liga treba više Michua, niti je oproštaj od Michua jer njegova zvijezda nije padalica. Ona je postojana Sjevernjača koja pokazuje put rada, napora i uspjeha. Zvijezda koja priča priču o nogometu koji se igra zbog radosti igre, o sreći zbog nogometa, pravom pristupu, načinu kojim igraju obični ljudi. Ovo je priča o tome koliko je malo potrebno za epski uspjeh.

Možda će netko reći kako Michu nije baš zapravo uspio, da je to splet slučajnosti i lude sreće koja ga je lansirala u orbitu u kojoj je izgorio. Na kraju, ona sezona s 22 gola je jedina takva u njegovoj karijeri. Onaj League Cup je jedini trofej koji je osvojio u životu.

Međutim, uspjeh nije niti broj niti stvar. Uspjeh je osjećaj i zbog toga je Michu inspiracija.