Topnički dnevnici

Pep, daje ti krila

Guardiolin genij i tajna dominacije

Stanko Mršić imao je dobru poantu. U svijetu nogometa stravično puno toga ovisi o okolnostima na koje je teško utjecati. Razina talenta igrača, strpljenje navijača i razumijevanje uprave itekako utječu na rezultat bez da je trener u stanju kontrolirati stvari. Ništa drugačija situacija nije niti za igrače. Ozljede, prelazak u novu sredinu, promjene sustava igre, trenerove ideje u koje se ne uklapaju. Na kraju, jako je podcijenjen faktor i mjesto rođenja, odnosno odrastanja, jer postoje sredine koje nude mnogo više prilika za uspjeh od drugih.

Međutim, kod Pepa Guardiole Stanko Mršić nije bio u pravu. Da se Pep rodio u Hrvatskoj i da je trenirao Cibaliju, opet bi dospio do najboljih europskih klubova. Trajalo bi duže, bilo bi neusporedivo teže, ali rezultat ne bi izostao. Jednostavno, tip je genij. A razlika između genija i vrhunskog stručnjaka je u tome da genij ne ovisi o okolnostima.

To što je Nikola Tesla rođen u ličkom selu bila je otežavajuća okolnost u usporedbi s hipotetskim odrastanjem u londonskoj aristokratskoj obitelji. Ovako se morao svađati s roditeljima koji su od njega tražili da postane svećenik, više puta mu je odbijana stipendija, a na kraju nije niti završio studij u Pragu. U Ameriku je otišao s četiri centa u džepu i pismom preporuke, ali usprkos svemu ga je Encyclopædia Britannica svrstala među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti.

Došao je na sam vrh jer je bio genij, a takvi ne ovise o okolnostima.

Umjesto u Hrvatskoj, Pep Guardiola je rođen u londonskoj aristokratskoj obitelji. Odnosno, u nečemu najbližem tome što u svijetu nogometa postoji. Privilegija je bila odrastati u Barceloni i učiti od Johana Cruijffa, biti na izvoru možda i najnaprednije nogometne kulture na svijetu. Zbog toga je Guardiolin put prema vrhu bio strelovito brz, toliko brz da mnogi nisu shvaćali koliko je on zapravo dobar i kako iza njegovih rezultata postoje metode rada koje ga zaista čine genijem. Nisu shvaćali da njegovi principi igre nisu posljedica rezultata, nego da rezultati koje njegove momčadi ostvaruju proizlaze iz taktičke avangarde i individualnog rada s igračima.

Ove sezone Manchester City nakon 20 utakmica Premier lige ima 19 pobjeda i samo jedan neriješeni ishod. Najbolji je to skor u povijesti liga ‘Petice’ u ovoj točki sezone i nitko još nije bio toliko uvjerljiv nakon 20 odigranih kola. Za ligu koja se diči izjednačenošću, to je nečuvena dominacija. Međutim, rezultat je tek posljedica rada i jasnih principa. Najduži pobjednički nizovi – koje Guardiola sada drži u španjolskom, njemačkom i engleskom prvenstvu – dođu kao izravna posljedica razine na koju podigne igrače.

„Pep ne naređuje“, izjavio je jednom prilikom Gerard Piqué. „On objašnjava.“

Najbolji primjer su Pepova krila – igrači koji igraju na krilu i na kojima Pepove momčadi lete.

Douglas Costa je došao u Bayern kao već 24-godišnjak s reputacijom koja je bila daleko od razine vrhunskog nogometaša. Zapravo, nikad ga nitko nije percipirao kao išta više od igrača koji će popuniti rotaciju. Nakon prvih 12 utakmica u Bundesligi, na kontu je imao 12 asistencija i dva gola.

„Sigurno više nikad neću imati sličnu povezanost kao ono koju sam imao s Guardiolom“, izjavio je Costa objašnjavajući kako je Guardiola izvukao najbolje iz njega. „Nije lako doći u klub kao što je Bayern, ali kad imaš podršku trenera kao što je Guardiola onda počneš misliti da možeš biti drugačiji igrač, da možeš postati netko tko radi razliku.“

I zaista je postao igrač koji radi razliku. Guardiola mu je stvorio pozitivne okolnosti, omogućio mu je da igra nogomet u uvjetima koje pruža londonska aristokratska obitelj. Bio je meta za dijagonale Xabija Alonsa i Jérômea Boatenga, pozicioniran široko uz lijevu aut liniju imao je zadatak driblati i stvarati šanse za suigrače. Postao je ključni Bayernov igrač.

Jedan dio recepta za uspjeh počiva na tome što je Costu trener zaista uvjerio da mu je potreban i nabio ga samopouzdanjem koje mu je bilo nužno da prihvati novu ulogu. Dao mu je podršku i Costa je u trenutku povjerovao da on može biti taj koji će raditi razliku.

Drugi dio recepta je u strukturi igre. Kad Guardiola instalira svoj Juego de Posición kao okvir igre, on dolazi s nekim ograničenjima. Ni u jednom trenutku ne smije biti više od trojice igrača u horizontalnoj liniji ni više od dvojice u vertikalnoj. Kada lopta ili igrač napusti određenu zonu, to je jasan okidač svim drugim igračima kako se kretati i koju zonu zauzeti. Takva stroga pravila pozicioniranja od igrača traže visok stupanj koncentracije i odličnog razumijevanja prostora, ali metodični pristup im nudi mogućnost da usvoje automatizme u igri, da otvore neusporedivo više opcija u igri zadržavajući strukturu. U neku ruku, ta ograničenja oslobađaju jer igrači manje vremena tragaju za rješenjima koja im se sama nude. U tim okvirima Douglas Costa se izvrsno snašao na poziciji lijevog krila.

Sve što je vrijedilo za Douglasa Costu, sada vrijedi za Raheema Sterlinga koji se nameće kao jedan od ključnih Cityjevih igrača.

Pep Guardiola je i Sterlingu stvorio povoljan kontekst u momčadi i tako ga podigao na novu razinu. Stavio ga je u pozitivne okolnosti, omogućio mu je da igra nogomet u uvjetima koje pruža londonska aristokratska obitelj i Sterling je sve to vratio s četiri gola u Ligi prvaka i 13 golova uz šest asistencija u Premier ligi.

Pepov efekt na krilne igrače zapravo nije ništa novo. Još 2008. godine Barcelona je gostovala u Lisabonu kod Sportinga u grupnoj fazi Lige prvaka. Nakon prvog poluvremena, Pep Guardiola je ostavio u svlačionici Thierryja Henryja usprkos tome što je upravo on zabio gol za vodstvo. Razlog je bio taj što Henry, iako sjajan igrač, u tom trenutku nije poštovao strukturu igre lutajući sa svog mjesta. Njegov je zadatak bio držati poziciju široko uz lijevu aut liniju sve do same završnice i tako omogućiti da momčad ima dovoljan izbor rješenja i mjesto za napredovanje u sredini terena. Tada još nije shvaćao zašto je bitno da do detalja poštuje plan, ali ubrzo je shvatio svoju ulogu koju je genijalno objasnio raščlanivši zadatke krila u Guardiolinom sustavu igre. U suštini se ništa nije promijenilo: ostani na svojoj poziciji, vjeruj suigraču na lopti i čekaj slobodu u igri koja nastupa u zadnjoj trećini terena gdje možeš napraviti razliku.

Zanimljivo, ni Sterling, ni Douglas Costa, ni Pedro nisu najviši rang krilnih igrača. Da ne spominjemo kako su značajne uloge u Barceloni igrali Bojan Krkić, Ibrahim Afellay ili Isaac Cuenca, a Henry i David Villa – iako najviša klasa nogometaša – su ipak klasični napadači. Međutim, Pep je sposoban zaista poboljšati igrača.

Jedna je stvar podignuti razinu igrača tako što ćeš prilagoditi kontekst i staviti igrača u pozitivne okolnosti. Pep to radi kroz bildanje samopouzdanja i strukturu igre; ali kad se igrača izvuče iz tih okvira, on se vraća na staro. Sasvim je drugo naučiti ga vještine koje će mu ostati. Doslovno stvoriti i poboljšati igrača.

Izašao je odličan video u kojem Guardiola na treningu pokazuje Sterlingu kako se pozicionirati i na koji način postaviti položaj tijela da kroz njega komunicira sa suigračem i tako se odvede u poziciju brže odigrati loptu i napasti prostor. Svega koji dan kasnije, Sterling daje gol Feyenoordu na identičan način koji mu je Guardiola pokazao na treningu. S popravljenim pozicioniranjem i nevjerojatnim napretkom u tehnici udaranja lopte koja je očita u završnicama akcija, Sterling ne samo da ima povoljne okolnosti, nego je zbog Pepa Guardiole jednostavno bolji igrač jer stvari koje je naučio, za razliku od samopouzdanja, nisu prolazne niti se mogu zaboraviti.

„Pep ne naređuje“, izjavio je jednom prilikom Gerard Piqué. „On objašnjava.“

Upravo je to tajna Pepovih krila. Istovremeno, to je i tajna najdominantnijeg starta u povijesti liga petice. Bitno je imati ideju i metodu kojom ćeš prenijeti zahtjeve na igrače. Rezultat, individualni ili timski, onda je tek posljedica rada i jasnih principa.