Pepov anđeo čuvar, njegova osobna konstanta ideje i generator ideje je Manel Estiarte.

I to nije ništa čudno jer vrhunski treneri obično imaju bliske suradnike koji ih prate gdje god idu. Rui Faria je pratio Joséa Mourinha na svakoj stanici još od 2001., kad je União de Leiria postala početak velike karijere. Kao pomoćnici su se izmjenjivali André Villas-Boas, Aitor Karanka, Baltemar Brito i José Morais, ali Faria je bio konstanta. Jürgen Klopp ima Željka Buvača, Diego Simeone Germána Burgosa, Mauricio Pochettino Jesúsa Péreza, Antonio Conte još od Barija sa sobom vodi brata Gianlucu i Angela Alessija.

Čudno u cijeloj priči je to što je Estiarte ponajbolji vaterpolist u povijesti.

Bio je sedam puta zaredom proglašen najboljim vaterpolistom na svijetu; olimpijski je, svjetski i europski prvak; nastupio je na šest Olimpijskih igara i skupio je još gomilu većih ili manjih klupskih i individualnih trofeja. Umjesto da svoju reputaciju brenda iskoristi da se uhljebi na neku marionetsku poziciju, promijenio je sport i svojim znanjem ostavio neizbrisiv trag na svakom od 21 trofeja koje je osvojio Pep Guardiola.

Svi s drugačijim mišljenjem su neprijatelji jer HNS ne treba ljude koji gledaju odozgo. Ne treba kulturu dijeljenja znanja, jer savršeno mu je dobro u kulturi klimoglavaca

Guardiola i Estiarte upoznali su se u zadnjem kolu prvenstva sezone 1991./92. Za osvajanje naslova Barceloni je trebala pobjeda i, puno važnije, kiks Real Madrida. Barcelona je relativno rutinski osvojila tri boda, a Real je na Tenerifima izgubio 3:2 i naslov je otišao na Camp Nou. Na tribinama je bio i Manel Estiarte kojem je, kao katalonskoj sportskoj ikoni, ponuđeno da se spusti u svlačionicu čestitati momčadi. Prvi koji je izašao bio je upravo Pep.

Svega par mjeseci kasnije Guardiola i Estiarte hodali su rame uz rame na otvorenju Olimpijskih igara, a stanujući u istom bungalovu u Olimpijskom selu postali su zbilja dobri prijatelji. Toliko dobri da je Manel 1999. pratio Guardiolu dok je ovaj lutao svijetom i tražio alternativne načine da pokrpa svoju ozljedu koju nitko nije mogao objasniti; toliko dobri da je Pep u listopadu 2001. prvo nazvao baš Manela kad je dobio pozitivne rezultate s doping testa. Između njih se razvio odnos povjerenja. Ali još važnije, to je bio odnos ljudi koji su bili spremni učiti jedan od drugog. Cijenili su znanje koje ima onaj drugi i shvaćali su koliko im treba drugačiji pogled na stvari.

„Mnogo mi je pomogao u vidu važnosti razumijevanja sporta gledanog odozgo. Ja imam svoj osjećaj, ali on mi pomaže vidjeti stvari iz druge perspektive“ , objasnio je Guardiola njihov odnos kad ga je Martí Perarnau, novinar koji je napisao nekoliko knjiga o Pepu, upitao o važnosti koju Manel Estiarte ima za njegov rad. „On mi je nužan.“

Estiarte je bio vrhunski sportaš koji je prošao put od vrhunskog individualca do osobe koja je podredila svoj ego momčadi, što ga je napokon dovelo do timskih uspjeha i medalja. S te strane, često su njegove primjedbe važne jer on je osoba koja razumije ego sportaša i komplicirane odnose unutar momčadi. Međutim, Manel Estiarte nikad nije bio nogometaš. On je nogomet gledao iz druge perspektive, uvijek odozgo. Pep je nogomet igrao, njegov kut gledanja je oduvijek bio s terena, odozdo. Prihvatio je da može naučiti nešto od onoga za koga se naizgled ne čini da ga ima čemu podučiti.

Odlika je to ljudi koji su odrasli u kulturi dijeljenja znanja. U klimi koja poštuje pravo na drugačije mišljenje, društva koje ne propušta priliku za učenje.

Imamo mi neka opravdanja u tome da je većina našeg stanovništva stasala u jednopartijskom sistemu ili u ratu kada pravo na drugo i drugačije mišljenje nije bilo svrsishodno. Međutim, kultura dijeljenja znanja ne počiva prvenstveno na tome da smo mi voljni podijeliti svoj stav, nego da smo voljni saslušati tuđe mišljenje.

Znanje je moć jer predstavlja sposobnost ljudi da koriste informacije za rješavanje složenih problema, sposobnost da vlastitim djelovanjem nadvladamo nepoznato. Znanje je potrebno kako bismo ideju nadogradili do razine uspjeha. Međutim, znanje treba nadopunjavati, znanje treba tražiti i ondje gdje naizgled nemamo što naučiti.

Prijateljstvo i odanost su dragocjena stvar. Međutim, Manel Estiarte nije postao Pepov anđeo čuvar zato jer mu bio vječita potpora. Postao je to jer mu je proturječio, jer mu je nudio nova gledišta i set znanja koja ovaj nije imao. Nudio mu je proaktivnost i alate za brže rješavanje problema. Davao mu je nova znanja i priliku da postane bolji.

Često razmišljam o hrvatskom nogometu. Ne nužno o klubovima i HNS-u, koliko o ukupnoj masi ljudi kojoj nogomet nešto znači. Je li naš nogometni identitet zbilja u krpanju kraja s krajem i u (ne)uvjetima u kojima zaista isplivaju oni najtvrđi? Koliko je ekstremno talentiranih dječaka propalo jer nismo imali strukturu koja bi im dala uvjete za napredak? Koliko elitnih trenera imamo skrivenih među video analitičarima, vaterpolistima, prevoditeljima? Koliko je žrtava odnijela paradigma u kojoj nogomet pripada isključivo nogometašima?

I krunsko pitanje – koliko uopće može hrvatski nogomet?

Osobno, mislim da hrvatski nogomet može neusporedivo više. Ovo sada je tek početak, plod urođenog talenta, entuzijazma malih i spremnosti na nevjerojatnu požrtvovnost talentiranih. Ukratko, mala naznaka koliki potencijal imamo. Problem je što su neki sebi uzeli za pravo odlučiti kako hrvatski nogomet ne treba učiti.

U Hrvatskoj mi ne trebamo ni Joséa Mourinha ni Manela Estiartea, jer HNS je odlučio da licenca za nogometnog trenera pripada samo nogometašima. Nekome je bilo logično da, ako nisi bio nogometaš, nemaš razloga biti ni nogometni trener, a od ukupnog zbroja nogometnih dužnosnika nikad nitko nije spomenuo kako je to loše.

U hrvatskom nogometu mi ne trebamo drugo i drugačije mišljenje – za samu nominaciju neke promjene potrebni su potpisi 43 posto županijskih saveza. Svi s drugačijim mišljenjem su odmah neprijatelji jer HNS ne treba ljude koji gledaju odozgo. Ne treba kulturu dijeljenja znanja, jer savezu je savršeno dobro u kulturi klimoglavaca. U diktaturi jednoumlja i cirkusu mediokriteta sa šalabahterima nema mjesta za napredak, nema pozicije za promjenu mišljenja i učenje.

Nije to odlika samo HNS-a.

Kad ste zadnji put vidjeli da novinar ispod svog teksta odgovori na konstruktivno pitanje ili razjasni nešto kao što mi, koliko nam vrijeme dopusti, napravimo na Telesportu? Osobno to radim baš zato jer mislim da mogu naučiti neke stvari iz tuđeg mišljenja i jer je dragocjeno testirati svoje ideje. Nije nužno da ćemo se u svemu složiti, ali svako novo mišljenje je prilika za novo znanje i da se postane bolji. Nešto na što kolektivno, nažalost, nismo navikli.

I koliko bi onda mogao hrvatski nogomet s drugačijom klimom? Ja mislim da bi mogao mnogo više, ali najbolja pitanja ionako uvijek ostaju bez definitivnog odgovora. Međutim, da bi bilo zabavno razmišljati o njima potrebno je proširiti vidno polje, potrebno je odbaciti dogme i kulturu klimoglavaca, a usvojiti kulturu dijeljenja znanja. Kulturu u kojoj ćemo biti spremni učiti od onih za koje se čini da nas nemaju čemu podučiti.