Topnički dnevnici

Pepeljuge iz Dinamova laboratorija

Što je zapravo problem s Markom Pjacom?

Stvarni svijet – koji, naravno, uključuje i nogomet – ne obiluje baš Pepeljugama koje svoju priču pretvore u savršenu bajku. Jednostavno, život je takav da uvjetuje da gotovo svaki uspjeh bude krvavo izboren radom, disciplinom i odricanjem koji oplemenjuju talent. A često ni to ne bude dovoljno, nego je potrebna doza sreće.

U nogometu, gdje baš svaki pravi igrač ima sate i sate treninga, Pepeljuga je još i manje.

Kad sam bio mali, volio sam matematiku. Bila je organizirana, logična i čista, a više od svega drugoga – cijenila je rad i nije puštala preko reda. Lekciju iz biologije ili geografije baš je svatko mogao naučiti kao izolirani slučaj i dobiti dobru ocjenu za zamazati roditeljima oči, iako je prespavao zadnjih godinu dana. Kod matematike toga nema, jer ne možeš množiti ako nisi ovladao zbrajanjem, nema sinusa bez kruga i koordinatnog sustava. Matematika prati strukturu koja ne trpi preskakanje i spavanje. A nogomet je nevjerojatno sličan.

Nogomet je organiziran po principu piramide. Vrh je iznimno uzak i skučen i čini ga onih 15-ak elitnih svjetskih klubova koji godinu za godinom igraju završnicu Lige prvaka. Pričamo o nekih 400 igrača koji isplivaju iz milijuna profesionalnih nogometaša diljem svijeta. Razina ispod su ostali klubovi liga ‘Petice’, a piramida se tako širi prema svima onima koji po lokalnim livadama amaterski napucavaju loptu. I onda, to je valjda zajamčeno Ustavom, u svakoj amaterskoj ekipi ima barem jedan onaj koji je svojevremeno trenirao u Varteksu, Dinamu ili Hajduku i bio bolji od Luke Modrića, Ivana Perišića ili Matea Kovačića – ali, eto, nije imao sreće i spletom raznoraznih okolnosti nije došao na njihovu razinu.

Među neostvarenim Pepeljugama stvarno ima jedan broj nogometaša koje je od toga da postanu ozbiljni igrači dijelila ozljeda ili su na njihovu karijeru utjecali teški obiteljski i životni uvjeti. Samo, to je manjina na razini statističke pogreške. Velika većina njih jednostavno nije bila dorasla nogometu na razini više.

U posljednje ćete vrijeme često naići na mišljenja onih koji su opravdano nezadovoljni Hajdukovom igrom i smatraju da bi prva momčad izgubila od Hajduka II. Još više ih misli kako pojedini igrači iz te selekcije imaju mjesta u prvoj momčadi. Neki možda čak i imaju; ne radi se o tome koliko o činjenici da definitivno ne bi imali onakav učinak kakav imaju igrajući za drugu momčad. Prvoligaški i trećeligaški nogomet neusporedivi su po bilo kojem parametru – riječ je, naprosto, o različitim razinama igre.

Prenijeti Luku Pasaričeka u seniorsku ekipu znači staviti ga u okruženje u kojem su suparnici brži, jači i čvršći, tehnički neusporedivo bolji, a vrijeme za odigravanje je drastično smanjeno. Njegovo preskakanje dvije razine na piramidi znači i enormnu fazu prilagodbe na nove uvjete, adaptaciju za koju je jako neizvjesno kako će proći. S druge strane, potpuno je izvjesno da bi Hamza Barry u trećeligaškoj konkurenciji bio dominantan i fizički i tehnički, nešto poput Paula Pogbe u HNL-u.

Pjaca se još uvijek muči“, izjavio je Juventusov trener Massimiliano Allegri nakon utakmice protiv Sampdorije.  „Nažalost, on je naviknut na igru u hrvatskom prvenstvu, gdje je ritam igre nešto sasvim drugo.“ Nastavio je Allegri komplimentom, opisujući Marka Pjacu kao važnog igrača velikih tehničkih sposobnosti koji sjajno dodaje lopte, ali onda se dotakao piramide. „Ali rekao sam mnogo puta, to je dečko koji dolazi iz lige gdje su tehnički i taktički zahtjevi praktički nula za igrača kakav je on. Došao je u ligu koja ima fizikalnost, taktiku i u kojoj Juventus ima obavezu pobjeđivanja.“

Ono što je možda i najvažnije u Allegrijevoj izjavi je ovaj dio koji kaže „za igrača kakav je on“ – a on je igrač koji je potpuno dominirao ligom.

HNL je liga koja definitivno može mnogo više i taj me uništeni potencijal jako boli. Natjecanje je to koje je infrastrukturno katastrofalno, institucionalno zapušteno u svakom smislu riječi, premreženo korupcijom i podobnima, a ne sposobnima. Međutim, u HNL-u se ne igra baš toliki odron od nogometa kako to percipira većina ljudi. Nogomet koji se igra mnogo je iznad ulaganja, infrastrukture i rukovodećeg kadra kako u Savezu, tako i u klubovima, osjetno iznad država okruženja i u rangu s prilično bogatijim zemljama. Realno, pričamo o nekoj trećoj ili četvrtoj razini piramide.

Dinamo ne stvara igrače, Dinamo stvara potencijale za prodaju – i to je svjesno odabrani poslovni model čije su žrtve i Pjaca i Allegri

No, kad u trećerazrednu konkurenciju dođe prvoklasni igrač kao što je Marko Pjaca, a on je još u Lokomotivi pokazivao da to jest, on se poigrava premda nije kompletan igrač. Iznad te konkurencije je po svim fizičkim i tehničkim sposobnostima relevantnima za nogometnu igru, prirodno se izdiže iznad suparnika toliko da to nije moguće kompenzirati. A kad mlad igrač može primiti dijagonalu na krilu i probiti suparnika driblingom te tako stvoriti višak, on zanemaruje igrački razvoj. Što je prilično shvatljivo, s obzirom na njegovu dob. Jedna elitna vještina je dovoljna za dominaciju.

Međutim, kad iz te konkurencije skoči na elitnu nogometnu razinu, naravno da se događa to da je u nekim stvarima jednostavno nedorastao novoj konkurenciji. Dinamo nije proizveo lošu robu; dapače, njegov potencijal je nebeski visok. No, proizveden je igrač koji je, iako ima elitnu vještinu, elementarno nepismen u nekoliko segmenata nogometne igre. Dakle, proizveden je igrač kojemu onda treba enormno dug proces prilagodbe i faza učenja elemenata taktike kojima bi dao dodatnu vrijednost svom talentu.

A to je daleko od slučajnog. To je poslovni model čije su žrtve i Pjaca i Allegri.

Za početak, probleme HNL-a ne treba izjednačavati s problemima Dinama. O HNL-u dovoljno govori da više od pola lige nema pošten travnjak na kojemu se može odigrati normalna utakmica ako je padala kiša u zadnjih tjedan dana, a nekima ni najbolji mogući vremenski uvjeti neće pomoći da imaju išta više od grbave ledine. Na tim se temeljima ne može graditi.

Jednako tako, proces dobivanja trenerskih licenci nevjerojatno je dug, skup i iscrpljujući s ciljem da se klijentelistički protežira bivše igrače i to po principu – što uspješniji igrač, to kraći put do licence. To stvara bazen u kojem je velika većina bezličnih kopija s pretpostavkom da igrački talent znači i trenerski talent. A ne znači. Vodstva klubova ionako biraju tijela Saveza, tako da nimalo ne čudi to bezidejno bauljanje u kojem nema niti pokušaja stvaranja preduvjeta za podizanje razine, nego je bitno čuvanje vlastite guzice. Liga koja je premrežena sitnim interesima i kokošarenjem stagnira i dovodi se u opasnost da je ubrzo stignu ostale zemlje koje su trenutno iza nas.

Dinamu ovo stanje savršeno dobro odgovara. On ima daleko najbolju infrastrukturu i daleko najbolji trenerski kadar. To, plus novac iz prve momčadi, čini uvjete u kojima može privući sve najbolje talente ne samo iz Hrvatske nego i iz Bosne i Hercegovine, a onda to rezultira jednom od plodnijih akademija na svijetu.

Ali u Dinamu imaju drugi problem. Odnosno, drugačiju poslovnu strategiju. Dinamo ne stvara igrače, Dinamo stvara potencijale koje prodaje čim ranije – i to je svjesno odabrani poslovni model.

Gledajući ekonomski, stvar ima smisla. Dinamo ima laboratorijske uvjete za razvoj igrača i u strogo kontroliranim okolnostima može sebi priuštiti mladog igrača koji neće raditi ništa osim onoga što mu diže cijenu. Ako je riječ o Marku Pjaci, on će driblati uz aut liniju i napadati beka kad pola momčadi radi za njega. Ako je riječ o Anti Ćoriću, on će se oslobađati između linija i gurati lopte u prostor. I jedan i drugi će biti stavljeni u izlog na velikoj sceni, a imaju fantastičan potencijal i kupac će ih uzeti s nadom da će taj potencijal razviti u potpunosti i dodati mu segmente koji u igri nedostaju.

U Dinamu jako dobro znaju koji su to elementi igre koji im nedostaju, ali ih ne zanima razvoj. Kad bi Dinamo, recimo, tražio od Ćorića doprinos u obrani i stavljao ga u važnu ulogu u kontroli igre, postojala bi veća vjerojatnost da on pokaže kako ne može taktički odgovoriti postavljenim zahtjevima i to bi mu oborilo cijenu. Stoga ono što Dinamo radi zbilja ima ekonomskog smisla. Analogijom rečeno, u Maksimiru ne prodaju gole trupce, nego ih obrade u iskoristivu drvnu građu, ali ipak ne proizvode namještaj jer su troškovi puno veći, kao i opasnost da pogriješe u izradi. Daleko je to od sportskog ideala kojemu bi klub trebao težiti, ali Dinamo je odabrao baš takav ekonomski model.

On nosi dobre i loše stvari. Dobri su euri koji se slijevaju u blagajnu ili na offshore račune, u ovoj priči sasvim nebitno. Loše je to što je Pjaca – prije njega Alen Halilović i Mateo Kovačić, a poslije njega Ćorić – izašao iz bajke kao prilično nedorečen igrač. U HNL-u, oni su Pepeljuge: jednom čarolijom sve odjednom bude savršeno, tako bundeva postane kočija, a miševi konji i nikoga zapravo nije briga što će biti kasnije. Pepeljuga je bila prirodno lijepa, jednako kao što su oni prirodno talentirani, ali sve ostalo je poklonjena iluzija koja traje dok sat ne otkuca ponoć.

Allegri je ovaj put u ulozi sata. Ne kritizira on HNL, nego svog igrača. Da bi odgovorio, Marko Pjaca mora po žurnom postupku nadoknaditi dvije godine svog igračkog razvoja koje je izgubio živeći bajku. Nije više Pepeljuga, sad je u ulozi polusestre koja mora uvući nožurinu broj 44 u staklenu cipelicu broj 38, a to nije lagan posao. Ja nekako vjerujem da on ima to u sebi, da se može adaptirati i da će rasti kao igrač. Ali ovo na kraju ionako nije priča o njemu, nego o svim Pepeljugama koje nisu naučile da dobre igre na jednoj razini ne znače nužno i uspjeh na razini ili dvije iznad.