Topnički dnevnici

Potemkinova liga

Zašto su engleski derbiji tako loši i dosadni?

Najteže na svijetu je odrediti koliko vrijedi djelo istinskog genija. Ako ćemo suditi po tome koliko je na aukciji u kući Christie’s nepoznati kupac platio Leonardova Spasitelja svijeta, onda dođemo do cifre od 450 milijuna dolara. Plaćeno je tu prilično mnogo za ime, onda još malo više za ekskluzivnost, onda još renta za hranjenje ega, ali na kraju suština je u umjetnosti. Bez tog neprocjenjivog dijela, bez dodira genija, nepoznati kupac bi svoju lovu spalio na nešto drugo što bi također nudilo ime i ekskluzivnost.

Između umjetnosti i nogometa ima prilično mnogo sličnosti. Za početak, Spasitelja svijeta je za gotovo tri milijarde kuna prodao Dmitrij Ribolovljev, vlasnik AS Monaca. Ali mnogo bitnije, nogomet – kao i umjetnost – nudi nešto posebno, čaroliju koja nije dostupna u drugim aspektima života. Od uličnog karikaturista ili svirača u pothodniku i kadetskog ili niželigaškog natjecanja, do Leonardova Spasitelja svijeta i Lige prvaka nudi se kreativnost. Neovisno o krajnjoj vrijednosti, nudi se dašak genijalnosti, nudi se opuštenost i dio duše umjetnika koji stvara.

A to je neprocjenjivo.

Muzeji ne nude objekte, uokvirene komade zamazane bojama. Muzeji, kao i stadioni, nude doživljaj. Nude iskustvo nečega nedostupnog u svakodnevnom životu koje počiva na kreativnosti koja je neprocjenjiva.

Kada platite kartu za utakmicu engleske Premier lige, uz iskustvo plaćate nešto za ime, pa još malo više za ekskluzivnost, ali suština bi trebao biti nogomet. I to, kako to sami reklamiraju, najbolji nogomet na svijetu. Premier liga i njeni klubovi nikad nisu bili financijski moćniji, na krilima novog ugovora o TV pravima jednostavno su kupili svoju dominaciju natrag. U stanju su dovesti najbolje svjetske trenere, platiti najveće odštete i sklapati momčadi koje su zastrašujuće. Na krilima ugovora o TV pravima, uspjeli su kompenzirati godine stagniranja i manjka ideje, tako da su ideje jednostavno platili. Doveli su igrače iz cijelog svijeta koji znaju što rade, a onda su doveli trenere koji znaju kako raditi i pritom nisu žalili novca. Rezultati su već jasno vidljivi, svih pet engleskih klubova na vrhu su svojih skupina Lige prvaka.

Ekskluzivnost koja je proteklih godina prešla na rezultatski superuspješnu La Ligu i atmosferom nedodirljivu Bundesligu, polako se vraća na Otok. Sve polako sjeda na mjesto koje im garantiraju prihodi, ali to samo još više ističe jedan paradoks.

Usprkos nevjerojatnim količinama novca, usprkos najvećim genijima igre na terenu i uz aut linije, usprkos svoj ekskluzivnosti, derbiji Premier lige sve češće su jednostavno loše utakmice. To se protivi logici najbolje lige na svijetu, ide protiv reklame o najboljem nogometu na svijetu. Zapravo, iza fasade savršenih Potemkinovih sela kronično nedostaje suštine.

Zadnja utakmica koja se može okarakterizirati kao derbi, ona između Liverpoola i Chelseaja, nije bila ništa drugačija od gomile prethodnih utakmica. Problem nije ni u rezultatu ni u broju udaraca; problem je u scenariju utakmice. Preciznije, u tome što momčadi nisu igrale nogomet. Prvo poluvrijeme dominaciju u posjedu lopte imao je Liverpool jer je igrao na domaćem terenu koji traži inicijativu, makar ona bila jalova s 65 posto lopte u nogama i nijednim udarcem u okvir gola. Onda je Mohamed Salah zabio gol nakon individualnog prodora Philippea Coutinha i neuspješnog čišćenja  koje je pokušao Tiémoué Bakayoko, pa je i Chelsea morao zaigrati.

U drugom poluvremenu, iako je Liverpool poveo tek u 65. minuti, Chelsea je imao 60 posto posjeda, kontrolirao loptu i imao inicijativu. Međutim, jedini udarac u okvir gola u tom periodu bio je upravo izjednačujući gol. Njega je postigao Willian nakon individualnog prodora i fantastičnog loba koji dijelom ide i na dušu vrataru Simonu Mignoletu.

Dakle, u 90 minuta igre svaka je momčad imala faze svoje dominacije, ali u tim fazama nije uspijevala stvoriti poštenu šansu. Jedini način da se ugrozi suparničkim gol u engleskim derbijima, uz svo dužno poštovanje iznimkama, postala je kontra, dašak individualne briljantnosti i suparnička pogreška.

Momčadi od 500 ili više milijuna eura odbijaju igrati. Kao da nepoznati kupac koji je Spasitelja svijeta kupio od Ribolovljeva sliku ubaci u garažu i na njoj drži gedore

Da se razumijemo, sasvim je legitimno utakmicu smatrati dvobojem u kojem je bitan jedino konačni ishod. Sasvim je legitimno odabrati koju god taktiku trener odredi kao ispravnu u svrhu postizanja rezultata. Međutim, uvreda za nogomet je činjenica da najbolje momčadi u međusobnim utakmicama praktički ne igraju jedna protiv druge. Dok je gostu rezultat pozitivan, pasivno se brani i zatvara pristupe svojem golu, a domaćin ima inicijativu pod pritiskom dužnosti prema domaćoj publici, ali odbija riskirati kako ne bi upao u rezultatski minus. Kad – bolje rečeno, ako – domaćin povede, onda gost počinje igrati i loviti zaostatak, a domaćin zatvara utakmicu. Ne treba generalizirati, ali većina utakmica se zaista odvija ovim ili sličnim scenarijem. Momčadi od 500 ili više milijuna eura jednostavno odbijaju igrati. Kao da nepoznati kupac koji je Spasitelja svijeta kupio od Ribolovljeva sliku ubaci u garažu i na njoj drži gedore.

Nije stvar u tome da klubovi nemaju prave igrače ili da treneri nemaju ideje – riječ je o najvećim genijalcima igre na terenu i uz aut liniju. Jednostavno, kao primarni zadatak se postavlja destrukcija igre i čista potreba da se ne izgubi, pod svaku cijenu se grčevito brani bez ambicije da se iskoristi potencijal i da se suparnika napadne planski i sa strukturom. Sva ona genijalnost propada, nema kreativnosti i nema dodira s iskustvom nedostupnim u svakodnevnom životu.

S proračunatošću i pragmatičnosti se susrećemo stalno, od toga bježimo prema nogometu u dašak genijalnosti. Kad u nogometu opet dođemo do pragmatičnosti, shvatimo da su derbiji Premier lige zapravo fasade savršenih Potemkinova sela kojima kronično nedostaje suštine.

„Kao što kažemo u Portugalu, oni su dovezli bus i parkirali ga ispred gola. Da sam navijač koji je platio 50 funti, bio bih jako frustriran jer su Spursi došli samo se braniti“ izjavio je José Mourinho poslije utakmice s Tottenhamom još 2004. Isto mu je bilo na pameti u drugom mandatu na Stamford Bridgeu nakon remija s West Hamom.

„Ovo nije Premier liga, ovo nije najbolji nogomet na svijetu. Ovo je nogomet iz 19. stoljeća. Jako je teško igrati nogomet kada samo jedna momčad želi igrati, nogometna utakmica je kada dvije momčadi izađu igrati nogomet, ovo je bilo sramotno. Big Sam je trebao bodove, ali je li ovo prihvatljivo?“ , upitao je nakon što je West Ham odigrao bunker u gostima.

Kad je gostovao kod Liverpoola, nije ga zanimalo to što nogomet ne igra samo jedna momčad i to što to nije najbolji nogomet na svijetu. Povukao se isto kao što je to napravio Antonio Conte i čekao. Za razliku od Contea koji je primio gol pa je morao napasti, Mourinho nije ima razloga izaći iz dubokog bloka. Nije puno drugačije bilo ni kad je igrao protiv Tottenhama doma, ali to je dobio 1:0 i time je također ispunio zacrtani cilj. Protiv Chelseaja u gostima je također bila negledljiva utakmica, opet samo jedan gol i jedna momčad koja je imala loptu, ali je u tom posjedu izostao pravi momčadski napad s jasnom strukturom i planom koji traži malo rizika i koordinacije između linija. Ovaj vikend Manchester United ide u goste Arsenalu, a idući dočekuje Manchester City. Očekuje li itko da će vidjeti nogomet, utakmice u kojima će vrhunske momčadi obje pokušati igrati nogomet?

Mourinho nije ničiji klaun. On je doktorirao obrambeni pristup i rješavanje utakmica po svaku cijenu, tako da znamo što od njega možemo očekivati. Međutim, ništa drugačiji pristup nije ni kod Contea i Arsènea Wengera, ali i Mauricija Pochettina i Jürgena Kloppa. Svi oni ulaze u derbi utakmice s planom da ne izgube, a tek onda da igraju nogomet.

Derbiji nose preveliku težinu, previše je bodova u igri i primarno je ne dopustiti izravnom konkurentu da se odvoji. Taj dio je svakome jasan. Treneri su tu pod pritiskom i donekle je razumljivo da igraju pasivnije i zatvorenije nego obično. Nije im lako i imaju gomilu pritiska na sebi. Međutim, oni su genijalci. Osobno mislim da gledamo taktički debelo najbolju eru nogometa s ljudima kojima se divim na svakodnevnoj bazi. Stoga je sasvim neshvatljivo da ponekad zaista igra samo jedna momčad, da ekipe od 500 ili više milijuna eura s vrhunskim igračima i elitnim trenerima doslovno odbijaju igrati. Kad gledate lošiju ekipu, prihvatite da oni ne mogu bolje. Ali kako prihvatiti da se genijalce sputava, da postoji neki grč koji onemogućuje da kreativnost nogomet pretvori u umjetnost.

Ne možete nametnuti trenerima obavezu da igraju atraktivan nogomet i da biraju stil igre koji se vama sviđa. Nogomet je pitanje s bezbroj jednako ispravnih odgovora. Međutim, vrhunske momčadi bi trebale igrati nogomet. Bilo kakav, po izboru ili stilu njihova trenera, ali odbiti igrati nogomet dok ne padnete u rezultatski zaostatak je suludo. Kosi se s temeljnom idejom da platite kartu ili upalite televizor, kosi se s onim što tim klubovima zarađuje novac.

Jer iza imena i ekskluzivnosti je doživljaj čija bi suština trebao biti nogomet koji u svojoj kreativnosti graniči s umjetnošću. A trenutno iza fasade savršenih Potemkinova sela kronično nedostaje suštine.