Međutim, kao recept za godinu dana bez poraza dao je nešto posve jednostavno. Po njegovom objašnjenju, formacija 4-4-2 je najprilagođenija dimenzijama nogometnog terena. Ako posložite igrače u zonu 4-4-2 dobili ste, barem matematički, najsavršeniji model kako pokriti prostor jer dvojica stopera, dvojica centralnih veznih i dvojica napadača – dakle 60 posto momčadi – pokrivaju centralne zone terena – dakle, 60 posto površine igrališta. Optimalnom formom na terenu dobivate optimalnu kontrolu prostora, a onda imate osnovu za igranje nogometa na način na koji ga je Arsenal igrao – brzo, atraktivno i s puno fluidnih dodavanja.

U nogometu se sve svodi na manipulaciju prostorom.

Wenger je to radio kroz šest igrača u centrali terena, a Jürgen Klopp prostor modelira kroz gegenpressing. I jednako kao što Wenger nije otkrio zonu 4-4-2, nije ni Klopp otkrio presing. On ga je samo podigao na razinu plana igre.

Veličina Rinusa Michelsa je u tome što skoro svaka priča o nogometnim izumima završi na njemu. Glasoviti totaalvoetbal bio je koncept igre u kojem se od svakog igrača zahtijevalo da se brani i napada, da igra totalni nogomet. Michels je pak preferirao da taj stil zovu pressing voetbal, jer ideja je bila da momčad konstantno pritišće suparnika. S obzirom na to da je u momčadi imao vrlo kvalitetne igrače, bilo je nužno čim prije vratiti loptu u posjed da oni iskoriste te svoje kvalitete.

„Želim što prije uzeti loptu, igrati napadački i dominirati utakmicom kroz posjed lopte. Odrastao sam s tim, bio sam igrač s tom idejom, a sad sam trener s tom idejom“ , ispričao je Pep Guardiola Martíju Perarnauu u knjizi Pep Guardiola: The Evolution. Podudaranje je razumljivo, jer je Barcelonina škola posredno nastala upravo na Michelsovom učenju. Za Guardiolu i Michelsa – jednako kao i za pionire presinga, Viktora Maslova, Ernsta Happela i Valerija Lobanovskog – presing je alat u igri da se istakne individualna superiornost momčadi.

Kad se 1974. Ajaxova velika generacija raspala i dijelom preselila u Barcelonu, Rinus Michels je za svog nasljednika izabrao Tomislava Ivića. Ajax je odjednom postao prilično slabiji, bez ključnih igrača koji su radili razliku i za koje se dizajnirao presing kako bi što prije ponovo došli do lopte. U sasvim novim uvjetima Ivić je u presingu vidio nešto što u Ajaxu prije njega nisu ni trebali gledati zbog dominantnosti ekipe. Za njega je presing od pomoćnog sredstva postao sistem igre – način da se prikriju mane kadra, a ne da se naglase vrline pojedinaca kao dotad. Ivić je smatrao da je presing način za slabijeg da pobijedi jačeg; taktika koja kompenzira manjak individualne kvalitete.

Čim pristanete na polovičnost, od hipsterske legende klizite u wengerizam, a to je najgori put za talentiranog trenera

Jürgen Klopp razmišlja identično kao Tomislav Ivić. Gegenpressing je sustav igre kojim može nadomjestiti manjak financijske moći, slabije igrače i razliku u kvaliteti. I to radi planski, po uigranim pravilima.

„Najbolji trenutak za oduzimanje lopte je u trenutku kad je izgubimo. Protivnik još traži orijentaciju gdje odigrati i nema brzo rješenje jer je izgubio pregled igre u lovu na loptu. Usto je izgubio energiju pokušavajući napraviti start ili presjeći dodavanje. Manjak orijentacije i pad u energiji ga čine ranjivim baš u trenutku kad je oduzeo loptu“, tumači Klopp i poentira s: „Presing je najbolji playmaker!“

Filozofija gegenpressinga zapravo je u efikasnosti. Cilj je osvojiti loptu čim prije, jer ako suparniku dopustiš da stabilizira posjed, povratit će energiju i pregled igre te izabrati bolje rješenje. Isto tako, što bliže protivničkim vratima osvojiš loptu, to ćeš brže doći u priliku za postizanje gola.

Princip je toliko jednostavan da ga svi mogu razumjeti.

I u tome je genijalnost čitave priče. Klopp je uzeo nešto što je u suštini toliko jednostavno i na temelju toga napravio filozofiju na kojoj je gradio uspjeh. Samo, problem je što – iako izgleda odvratno jednostavno – to ne mogu svi. Potrebno je imati nevjerojatnu karizmu i luđačku predanost koja će uvjeriti sve oko vas da je odgovor na pitanje oko kojeg plešu milijarde eura toliko suludo jednostavan. Njegovi su igrači bili toliko uvjereni u ispravnost metode da su često znali – onda kada ne bi imali čistu opciju za dodavanje – napucati loptu u aut blizu kornera u suparničkom polju kako bi izašli i ondje napravili presing, da bi po oduzetoj lopti bili bliže protivničkom golu.

Klopp ima nevjerojatnu osobnost zbog koje mu se puno toga tolerira. Ja ne vidim način kako ne obožavati njega, njegov karakter i sve ono što predstavlja u modernom nogometu. On je The Normal One, čovjek kojem se oprosti to što u ključnoj utakmici kao razlog zašto nisu upisali tri boda ljutito kaže kako je domaći travnjak bio presuh i trener kojem nitko posao ne dovodi u pitanje, iako ima sasvim usporedive rezultate onima koje je imao Brendan Rodgers.

Međutim, Klopp sve više klizi od hipsterske legende prema akutnom wengerizmu.

S Arsènom Wengerom Kloppa ne povezuje samo asistent iz Bosne i Hercegovine, putanje njihovih karijera sve se više podudaraju. Wenger je od revolucionara koji je zauvijek promijenio englesku nogometnu kulturu, i to sasvim jednostavnim stvarima za koje je trebao jake crte ličnosti kako bi uvjerio svlačionicu u njihovu ispravnost, postao karikatura samog sebe. Postao je čovjek koji u načelu tvrdoglavo drži svoje principe od kojih ne odustaje, ali u praksi ta načela provodi polovično. A provoditi nešto polovično znači lutati i zavaravati sam sebe, misliti kako se radi dobro, a zapravo se vrti u krugovima u kojima se troši elitna trenerska sposobnost. To je zapravo akutni wengerizam, koji je ljudima počeo ići na živce prije sezonu ili dvije, a događa se već desetak godina, samo što je Wenger trošio stari kredit.

E, upravo na tom putu je Klopp. Ilustracija onoga koliko ja obožavam tog čovjeka jest činjenica da mi je avatar na mailu njegova slika i zato mi je teško priznati da Klopp polako klizi u polovičnost.

Za to dokazati, dovoljno je samo gledati kako Liverpool igra. Ove sezone, prosječan posjed njegovih suparnika traje 6,5 sekundi, što je otprilike ligaški prosjek. Dakle, jedan od dva ključna principa Kloppove igre je uzeti loptu čim prije, a tu ne odudara previše od ligaškog prosjeka. Drugi ključni princip je uzeti loptu čim bliže protivničkom golu. Napredna statistika daje alat koji se zove „pass completion disruption“ i kojim se zapravo mjeri koliko broj suparničkih dodavanja odstupa u odnosu na očekivana dodavanja. Nakon prve sezone u kojoj je Liverpool bio bez premca u remećenju dodavanja u prvoj i drugoj fazi suparničkog napada, a ove je sezone spao na nešto vrlo prosječno. Dovoljno je pogledati mape koje je složio Will Gürpinar-Morgan kako bismo vrlo slikovito vidjeli da Liverpoolovi suparnici imaju više dodavanja u prvoj trećini terena nego što je to očekivano u odnosu na utakmice s drugim klubovima iz lige.

Dakle, brojke pokazuju ono što je primjetno i golim okom – Kloppov presing je samo princip kojeg se drži u načelu, a u praksi je polovičan. Loptu ne osvaja ni brzo ni visoko, linije su razvučene, nema kompaktnosti, a Liverpool ove sezone dopušta čak 43 posto više suparničkih dodavanja prema uspješnoj defenzivnoj akciji nego u prve dvije Kloppove sezone na Otoku. Dopustite da ovo naglasim: suparnici naprave 43 posto više dodavanja u omjeru prema jednoj Liverpoolovoj uspješnoj defenzivnoj akciji u usporedbi s proteklim godinama.

Svima je jasno da je uža obrana s Dejanom Lovrenom na čelu limitirana i izvan forme, ali teško da postoji jasniji dokaz kako to nije ni blizu prvi problem Redsa, jer iz ovog podatka je očito da cijela momčad igra užasnu obranu – počevši od prve linije koja bi trebala raditi najveći pritisak i samog Kloppa koji je pristao na polovičnost u igri svoje momčadi.

Ljudi generalno podcjenjuju veličinu uspjeha koji određena osoba napravi na vrhunskoj razini s prilično jednostavnim principom. Za uzeti princip koji je toliko jednostavan da ga svi mogu razumjeti i učiniti ga genijalnim rješenjem potrebno je imati nevjerojatnu karizmu i luđačku predanost koja će uvjeriti sve oko vas da je odgovor na pitanje oko kojeg plešu milijarde eura toliko suludo jednostavan. Kad izgubite to uvjerenje i predanost, gotovo je. Čim pristanete na polovičnost, od genijalca ste postali običan čovjek, limitirani trener koji iskorištava individualnu kvalitetu kadra na raspolaganju. Neće puno toga uništiti, ali neće ni podignuti vrijednost momčadi. Čim pristanete na polovičnost, od hipsterske legende klizite u wengerizam, a to je najgori put za talentiranog trenera.

Kad se Jürgen Klopp jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u Arsènea Wengera.