Topnički dnevnici

Samo pucaj, uć će jedna

Banalne stvari koje pokazuju koliko naš nogomet zaostaje u razmišljanju

Ljudi oduvijek žele objasniti sebi fenomene koje zapažaju. To je zapravo stvar evolucije – jer tek kad ste sposobni nešto objasniti, možete to kontrolirati i iskoristiti. Ili se barem zaštititi, a onda, što više stvari razumijete, veće su vam šanse za preživljavanje. Često u želji da objasnite sebi nešto što vas intrigira propustite očito. Koliko vam je često nešto pred očima, a da niste svjesni da to cijelo vrijeme vidite? Treba vam samo mali poguranac.

Upravo to se meni dogodilo ovog ljeta.

Kao dokaz da je svijet samo omanje selo, na jednom sasvim običnom malonogometnom turniru naišao sam na trenera koji radi u omladinskom pogonu Sturma iz Graza. Upoznali smo se na tečaju Coerver Coachinga u lipnju radeći zajedno neke vježbe; u kolovozu je čovjek bio s obitelji na odmoru u malom dalmatinskom gradiću koji ne nudi puno osim kupanja, a kupanja je njemu bilo preko glave. Pošto se zaželio nogometa, bilo je dobro i betonsko igralište na kojem su loptu naganjali lokalni – bolji i lošiji – malonogometaši. Nakon što prvo pola sata nismo vjerovali slučajnosti kojom smo se našli tu, počeli smo razgovarati o nogometu, metodama rada i ciljevima u igri.

I čovjek mi je na jednostavnom primjeru otkrio očito.

„Evo, pogledaj prethodnu akciju. Problem vas Hrvata je taj što ste nestrpljivi. Zbog toga u modernom nogometu nećete daleko – iako ovdje, na ovom terenu, ima talenta više nego u cijelom mom klubu.“

A prethodna akcija je bio sasvim nerezonski udarac s 20 i kusur metara, dobra tri metra povrh gola. Ono što je čovjeka iznenadilo bilo je to odobravanje većine prisutnih. Uz prilično euforičnu uputu s klupe: „ Samo pucaj, uć će jedna.“

Zvuči pomalo apsurdno, ali način da se odmorim od nogometa jest da – gledam nogomet. Vrhunski je nogomet prečesto preblizu savršenog, toliko je stvari važnije od same igre da to umara. Uostalom, kako zamjeriti nekome taktičku ili tehničku inferiornost na razini gdje je margina za pogrešku manja od jedan posto, ako znamo da je morao prodati ovog ili onog igrača zbog niza ekonomskih čimbenika? Moj način da se odmorim je otići na utakmice kadeta i juniora. Postoji neki šarm u toj nesavršenosti, onaj pravi duh igre u kojoj se još uvijek igra radi užitka igre i gdje još nad svime visi glad za pobjedom kao temeljni pokretač svega. Dječačka naivnost i neiskvarenost vanjskim utjecajima koji lome emocije. Nešto je u tom entuzijazmu zarazno i tako ispunjujuće.

Istovremeno je depresivno vidjeti koliko je naš nogomet zapeo u paklu običnosti i plošnog razmišljanja koje pripada u neka druga vremena.

Pričajući s trenerom koji je plaćen da ide na seminare po Europi, slušajući o njegovim metodama rada, padne mi na pamet upitati se čime smo to mi Hrvati zaslužili toliku razinu talenta. Kvalitetne igrače imamo, ali teško da ih proizvodimo planskim radom i ulaganjem u edukaciju. Dovoljno je stati uz aut liniju i osluškivati. Činjenica da imamo profesionalnu ligu svjetsko je čudo, jer kad se pogleda razina ulaganja – ne novca, nego ideja i znanja, općenite svijesti da je nužno ulagati u sebe kako bi se pratili trendovi – već sada zaostajemo za Austrijom barem 20 godina.

Većina uputa koje se dovikuju s klupe u prvoj kadetskoj i juniorskoj ligi može se sažeti u „Stani bliže!“ ili „Samo pucaj, uć će jedna.“ Naravno, ne treba generalizirati, jer većina nisu apsolutno svi. Postoji nekolicina trenera koji rade odličan posao u odgoju mladih, ali za velik je dio njih vrhunac taktike da dijete od 16 ili 17 godina raspali loptu s 25 metara u nadi da će zabiti gol. Uostalom, to je i logično – jer kako zabiti ako se ne puca? I zašto čekati, kad je bolje zabiti prije nego kasnije?

Koga će hrvatski nogomet kriviti kad neobjašnjivi sirovi talent više ne bude dovoljan?

Jens Bangsbo je danski profesor sportskih znanosti na Sveučilištu u Kopenhagenu i bivši pomoćni trener u Juventusu. Nakon igračke karijere, u kojoj je kao stoper odigrao preko 350 profesionalnih utakmica, posvetio se znanstvenom radu. Zajedno s kolegom Birgerom Peitersenom, koji je također bivši igrač i trener, već dvadesetak godina aktivno radi na znanstvenom proučavanju nogometa kao igre.

Po njihovim podacima koji su derivirani iz višegodišnjih istraživanja, prosječna momčad za vrijeme prosječne utakmice ima između 230 i 280 napadačkih radnji. Momčadi prosječno zabijaju 1,6 gol po utakmici, a od svih napadačkih radnji u prosjeku se svega pet do osam može definirati kao izravno opasno po sam gol. Vrhunske ekipe, poput Barcelone i Real Madrida, u dvobojima s debelo inferiornim momčadima imaju oko 420 napadačkih radnji, ali nikad preko 20 opasnih po gol. Dakle, gol treba pripremiti, potrebno je strpljenje i izgradnja akcije. Čak i kad se gol ne daje iz kontinuiranog posjeda nego iz kontranapada, potrebno je suparnika namamiti u zamku, oduzeti mu loptu i odigrati tranzicijski napad.

„Strpljenje je moć“ izjavio je još prije 50-ak godina Fulton John Sheen, katolički biskup u Americi bez da je uopće razmišljao o nogometu. Međutim, njegova izjava tako savršeno odgovara nogometu kao igri. „Strpljenje nije odsustvo akcije. Čekaj pravi trenutak da djeluješ, za prave principe i na pravi način.“

Colin Trainor i Constantinos Chappas osmislili su model napredne statistike u nogometu koji nazivaju Expected Goals, a označavaju s ExpG ili xG. Ukratko, poanta je da u analizi utakmice svakom udarcu daju vrijednost ponajprije s obzirom na to odakle je upućen, ali u kontekst uzimaju i druge okolnosti. Po njihovim podacima, a obrađeno imaju preko 200.000 utakmica, iz centralne zone ispred kaznenog prostora zabija se tek nešto manje od tri posto udaraca prema golu. U drugim zonama, više prema strani ili iza 22 metra, taj postotak je još drastično manji.

To odgovara podacima do kojih su došli i Bangsbo i Peitersen. Po njihovim istraživanjima čak 94 posto golova u „otvorenoj igri“ (ne računajući golove iz izravnih slobodnih udaraca) pada iz kaznenog prostora. Naravno, podaci se dalje razlikuju ovisno na razinu natjecanja, tako da u Ligi prvaka i ligama ‘Petice’ iz kaznenog prostora pada 91 posto golova, dok se na amaterskoj, omladinskoj i ženskoj razini postotak penje i na 98 posto, zbog toga što je manje onih koji imaju dovoljno kvalitetan i jak udarac. Također, velika većina asistencija i završnih dodavanja dolazi iz kaznenog prostora. Zapravo, nešto preko 85 posto golova koji se zabiju izvan kaznenog prostora dolaze iz slobodnih udaraca.

Dakle, šansa da se zabije gol udarcem s distance zanemarivo je mala, treba ispaliti preko 30 pokušaja da jedan uđe. Pa ipak, glavna uputa mladim igračima – kako s klupa, tako s tribina – jest da pucaju. U tom kontekstu „Samo pucaj, uć će jedna“ nije ništa drugo nego odraz nemoći i manjak svake ideje.

To je ogledalo krive percepcije nogometa, kojoj je u fokusu herojski pokušaj i individualno rješavanje problema u odnosu na timsku igru. Naravno, suludo je odbiti otvoren udarac s ruba kaznenog prostora. Međutim, još je luđe ispaljivati udarce umjesto nastaviti surađivati sa suigračima i graditi akcije s kojima biste došli u izgledniju situaciju. Lakše je, neosporno je lakše – i kad upadne, onda je mnogo atraktivnije. I ne samo da je lakše, nego je i brže – barem se tako naoko čini. I zašto onda ne pokušati – jer jedna će lopta zaista ući, prije ili kasnije. Samo koliko će potencijalnih prilika biti upropašteno dok ta jedna ne uđe zbog nestrpljenja i manjka ideje? Koliko će vrhunskih talenata i potencijalno fantastičnih igrača biti upropašteno dok ta jedna ne uđe?

Dok su zajedno iščekivali Godota, Vladimir je bijesno bacio cipelu, a Estragon je na to rekao: „Eto što ti je čovjek – krivi cipelu, a greška mu u nozi!”

Na malom uzorku moguće su slučajnosti kao da se nas dvojica nađemo na jednom bezveznom turniru jer smo se poželjeli nogometa, a prije toga smo se vidjeli tek jednom. Na malom uzorku moguće je da Gylfi Sigurðsson zabije gol s 52 metra, a Josip Radošević s 28. Slučajnosti se događaju, ali na duge staze nitko ne može prevariti matematiku.

Koju će cipelu hrvatski nogomet kriviti kad neobjašnjivi sirovi talent više ne bude dovoljan, a oni koji su imali više strpljenja odu toliko daleko da ih nećemo moći stići?