Topnički dnevnici

Sindrom Alana Forda

O testu Ante i Zlatka, Argentini i kognitivnim sposobnostima četverogodišnjaka

Rezultat je važan jer daje potvrdu onoga što se dogodilo na terenu. Ali rezultat isto tako nije ništa više od posljedice. Navijači – ali i pojedini novinari, treneri i dužnosnici – to prečesto ne vide jer, barem kad je nogomet u pitanju, nisu u stanju kognitivno napredovati dalje od razine malog djeteta. Jednostavno, ljudi prilično često ne mogu pogledati situaciju iz tuđe točke gledišta niti su svjesni kako rezultat nije samoobjašnjiv jer nam ishod ne bi trebao odrediti stav o ispravnosti akcije.

Dijete već oko svoje četvrte godine razvije sposobnost da prepozna pogrešno uvjerenje. Razvojna psihologija taj fenomen naziva teorijom uma, a eksperiment kojim će provjeriti teoriju smislili su Simon Baron-Cohen, Alan Leslie i Uta Frith.

Zadatak koji je predstavljen djeci je jednostavan i zove se Sally-Anne Test. Poanta je u tome da ih se prvo upozna s lutkicama koje predstavljaju dva lika – Sally i Anne. Sally ima košaricu, a Anne kutijicu. Sally ima i lopticu, koju stavi u svoju košaru, a onda izađe iz prostorije. Dok je ona u šetnji, Anne izvadi lopticu iz košare i stavi ju u svoju kutijicu. Sally se potom vrati u prostoriju, a psiholog pristupa testu i pita dijete gdje će Sally potražiti svoju lopticu? Iako zna ishod jer je jasno gdje je Anna premjestila lopticu, od djeteta se već tada očekuje da pokaže sposobnost sagledavanja stvari iz perspektive koju ima Sally i očekuje da ona prvo pogleda u svoju košaru jer ona ima uvjerenje da je loptica upravo tamo. Tamo gdje bi po njenom uvjerenju trebala biti.

Ako razumiju da Sally ima pogrešno uvjerenje i da nema razloga misliti kako je loptica izvan košare, djeca će odgovoriti da Sally neće tražiti lopticu u kutiji. Nije ni glupa ni nesposobna, samo se nalazi u specifičnoj situaciji u kojoj nema sve uvjete za uspjeh i to je djeci sasvim jasno.

Testiranje, dakle, provjerava koliko se dijete može staviti u tuđi položaj i razumjeti kako stvari izgledaju s tuđe točke gledišta, kao i distanciranje od uspješnosti ishoda. Ogromna većina četverogodišnjaka, njih oko 85 posto, u stanju je ispravno odgovoriti na ovom testu. S druge strane, samo, postotak je gotovo obrnut kod ispitanika s autizmom.

Mi moramo napraviti ‘Ante-Zlatko test’. Iako je rezultat u Ukrajini vrlo dobar, ni ondje nije došao iz igre. A ako se zadovoljimo samo rezultatom, pali smo na testu

Kad pričamo o nogometu, ljudi su zabrinjavajuće rijetko sposobni natjecati se s kognitivnim kapacitetom četverogodišnjeg djeteta. Ima ih dosta, a među njima odvratno mnogo novinara koji oblikuju javno mišljenje, koji zaista vjeruju kako je Sir Oliver u Alanu Fordu izložio najsavršeniji nogometni plan: „Pucaj i pogodi vrata! To je osnovno pravilo: želite li pobijediti, morate postići barem jedan zgoditak više nego protivnik“.

I ljudima je onda sve tako jednostavno. Taktika je irelevantna, priprema je suvišna, finese su izmišljene i sve se svede na eventualno malo motivacije i šutiranje jer rezultat sam sve objašnjava, a loptica je uvijek u košari jer smo je ondje ostavili.

Osim što to nije ni izbliza točno. To je autistično poimanje nogometa koje se jasno vidi ako pričamo o Argentini, koja se jedva kvalificirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.

Pričamo o Argentini koja ima Paula Dybalu, Ángela Di Maríju i Maura Icardija. To je Argentina kojoj u unutrašnjim rezervama čame klase kao što su Javier Pastore, Sergio Agüero, Gonzalo Higuaín, Ezequiel Lavezzi, Manuel Lanzini ili Joaquín Correa. Za toliku kvalitetu u napadu, nevjerojatan je podatak da su zadnji golovi na službenoj utakmici koje je postigao neki Argentinac – a da se taj ne zove Lionel Messi – bili još 16. studenog  2016. kada su Kolumbiji zabili Lucas Pratto i Di María. Asistirao im je Messi – koji je usto i zabio prvi gol na toj utakmici, usput budi rečeno.

Netko će reći kako je problem Argentine u tome što je velika razlika u kvaliteti prednjeg reda u odnosu na ostatak momčadi. Teško je tu tezu efektivno braniti, jer ako je Javier Mascherano dovoljno dobar za Barcelonu, Nicolás Otamendi za Manchester City, Marcos Rojo za Manchester United, a Mateo Musacchio i Federico Fazio za Milan, odnosno Romu, onda nema šanse da je ta obrana potpuno inferiorna i da nema igrače u koje se može pouzdati, posebno ako znamo da Gerónimo Rulli brani sasvim solidno u Real Sociedadu. Argentina ima i veznjake, jer Lucas Biglia i Éver Banega su sasvim dokazane opcije u najboljim europskim ligama. Možda one nisu sama elita kao napadači, ali igračke opcije itekako postoje i Argentina ne bi trebala ići Ekvadoru u goste u zadnjem kolu čupati pobjedu i plasman. Kvaliteta je tu, ali stvari ne funkcioniraju i mnogima nije jasno kako.

Stvar je u tome što se loptica traži na krivom mjestu. Sve i ako je nađu i uđu u koje finale, pali su na testu.

Krajnji rezultat i muka kojom Messi superiornom individualnom kvalitetom dolazi do njega jasno sugerira kako problem nije u kadru – problem je u igri, u nedostatku sustava bez kojeg momčad ne može dati svoj maksimum. Sustav po definiciji označava veći broj materijalnih elemenata složenih i uređenih među sobom tako da tvore organsku cjelinu koji se pokorava određenim pravilima. Mnogo je lakše prepoznati sustav kad ga vidite nego ga ovako definirati.

Ne znam kako točno definirati kulturu u Barceloni, ali najbliže je to objasnio Pep Guardiola koji je rekao da je Johan Cruijff oslikao katedralu, a svi treneri iza njega samo popravljaju boju. Ono što je svakako jasno – u Barceloni postoji poseban sustav, maksimalno uređen, jasan i determiniran. Ipak, on u svojoj biti nema rezultat, ima onu krojfovsku ispravnost igre koja proizlazi iz kolektivizma, iz timskih koncepata igre koje obuhvaća Totaalvoetbal.

Cruijff je tako kroz poseban sustav oblikovao Messija od njegove 11. godine, kad je iz Rosarija došao u Barcelonu. Poslije tri uzastopna finala koja je izgubio s reprezentacijom pomalo frustrirani Argentinci počeli su mu sve više javno zamjerati, tvrdeći kako je on Katalonac više nego Argentinac. Dok su gledali kako ne pjeva himnu, u oči ih je ubadalo to što je odgojen daleko od njih, bez da su shvaćali da mu za igru mnogo više od naboja i himne znači sustav koji ga je igrački odredio, ali i definirao kao osobu. Za njega je igra u Barceloni automatizam. Većinu akcija radi na autopilotu – što zbog jasnih i uigranih uloga sistema, što zbog instinkta velikog igrača.

U reprezentaciji nije mogao računati na automatizam, jer stvari nisu onako jednostavne kakvim ih je predstavio Sir Oliver. Argentina je dolazila do finala, ali igra se svodila na mučenje i improvizaciju. Od Messija se tražilo da organizira napad, da stvori višak i onda na kraju da ga sam realizira. U sustavu na kojem se Argentina bazira elementi nisu uređeni niti tvore organsku cjelinu jer nemaju pravila kao što ih ima sustav u Barceloni na koji je Messi navikao. Nije on ni loš ni nemotiviran, samo se nalazi u specifičnoj situaciji u kojoj nema sve uvjete za uspjeh. Rezultati traže prvenstveno igru, a za to je potreban sustav. Problem sa sustavom je u tome što je to proces koji traje i tu nema prečica.

Iako sad ne izgleda tako, Jorge Sampaoli je u procesu izgradnje sustava.

Odradio je tek šest utakmica na klupi Argentine i primivši tek dva gola je  itekako demantirao tezu prema kojoj je problem Argentine obrana. S njim Messi izgleda moćan kao u Barceloni, iako Sampaoli zna da ne može kopirati uvjete koje on ondje ima, jer takva razina kulture razmišljanja se gradi godinama. Može mu zato stvoriti prave uvjete na terenu, okružiti ga ljudima koji će mu svojim karakteristikama više odgovarati, pa makar pod cijenu toga da igrači kao što su Dybala ili Icardi ostanu na klupi. Argentina kojoj obrana nije problem i koja ima čistu klasu u napadu opasna je sama po sebi, a kad Sampaoli još malo definira sustav i kad proces ode još koji korak dalje, Argentina u Rusiju ide s visokim ciljevima, usprkos tome što se jedva uspjela kvalificirati.

Od istog sindroma pati i Hrvatska. Njeni se problemi tumače jednako autistično.

Kvaliteta kadra je sasvim dovoljna da se iz ovakve skupine plasira na Svjetsko prvenstvo bez ikakvog stresa. Problem nije ni kvaliteta ni atmosfera, suština je u tome što nema nikakve igre. Umjesto Sally-Anne testa, mi moramo napraviti ‘Ante-Zlatko test’. Iako je rezultat u Ukrajini vrlo dobar, ni ondje nije došao iz igre. A ako se zadovoljimo samo rezultatom, pali smo na testu.

Suditi Zlatka Dalića na temelju jedne utakmice suludo je i to nipošto nije cilj. Pred njim je proces za koji nema mnogo vremena, pa iako javnost imperativno traži rezultate, ključno je pronaći sustav igre iz kojeg će se derivirati rezultati. Nešto što Ante Čačić nije uspio, a što se ne može vječno odgađati. Rezultat je važan, ali još je važniji sustav iz kojeg on proizlazi jer nekad loptica ne bude u košarici u kojoj bi trebala biti i tu nema velike pomoći.

Međutim, i mala djeca znaju gdje je ispravno tražiti je. Sve drugo je autistični način gledanja na nogomet i nužno padanje na zadatku koji je dizajniran za testiranje četverogodišnje djece.