U životu je neizbježno naći se u ponekoj situaciji u kojoj morate reagirati, a nemate dovoljno podataka o svijetu oko vas jer su izvori vaših informacija prilično jednostrani. Zapravo, ljudi to obično rade sustavno, a istodobno nisu svjesni toga. Riječ je naprosto o ljudskoj prirodi na koju možemo nepogrešivo računati, jer ljudi se obično druže s onima koji imaju slične stavove njihovima. Razmislite, kakvog smisla ima družiti se s ljudima s kojima imate dijametralno suprotne političke, ekonomske i moralne stavove koji će vas neminovno otjerati u sukob. Uostalom, ljudi ne vole kritiku na svoj račun i mnogo je lakše povjerovati pohvalama.
Međutim, zatvaranje u taj neki mjehur je iznimno opasno. Jako brzo postanete izolirani od realnosti, uvjereni da je sve što radite ispravno. Odlijepljeni od stvarnosti počnete bauljati iz nebuloze u nebulozu, a cijelo vrijeme nemate luksuz čuti kritike.
Evo, uzmite primjer HNS-a.
Da vjerujem kako vodstvo HNS-a ima imalo doticaja s realnošću svijeta u kojem djeluje, mislio bih kako je riječ o iznimno glupim i nepraktičnim ljudima. A nisu glupi. Doduše, ima onih koji na Stanovima pale svijeće Ćosiću ili citiraju gospodina Trupa, ali to što su takvi kišobrani na vrhu samo je još jedan indikator da oni koji su ih postavili nisu nimalo glupi. Nisu glupi, ali su se godinama toliko udaljili od realnosti, okruženi svojim socijalnim mjehurom u kojem su uvjereni da je sve što rade ispravno. Da nije tako, vjerujem da bi tu i tamo povukli kakav pametan i pragmatičan politički potez. Ako ništa drugo, samo da zavaraju kritičare i olakšaju si situaciju.
Recimo, kad bi bilo pragmatičnosti, kod sastavljanja reprezentacije bi među 23 pozvali i tog Marija Pašalića, pa bi većina kritičara ostala bez glavnog oružja. Sad, da je još malo prepredenosti i političkog umijeća, ne bi se pozvalo samo 23 čovjeka, nego bi se u Estoniju produžilo s dodatnih pet ili šest reprezentativaca među kojima bi bili i Franko Andrijašević – ali i, recimo, Nikola Vlašić. Jednostavno, time što ste platili kartu za Estoniju i par noćenja za njih dvojicu mogli biste mirne duše pozvati još barem četiri eksponata iz određene, ali sasvim random izabrane, menadžerske agencije. Bio bi to sasvim proziran politički potez, ali i takav bi bio prilično bolji nego pozvati stopera koji ima pet utakmica kroz cijelu sezonu ili naknadno priključiti reprezentaciji nekoga tko nije dobio niti predpoziv.
To su toliko očiti potezi da se moramo zapitati koliko ograničen moraš biti da ih ne povučeš i olakšaš sebi život. A opet, uvjeren sam da se ne radi o glupim ljudima. Siguran sam da su svi oni savršeno sposobni rezonirati na ovoj razini koja zbilja nije neka atomska fizika, nego samo pragmatično izbijanje argumenata čistom kozmetikom. Međutim, da su glupi bilo bi mi lakše živjeti s tim, jer ne možeš protiv intelektualnih limita. S ovim teže živim, jer muči me to što su već godinama toliko zatvoreni u svoj svijet u kojem su bezopasne deluzije o moći i veličini otišle na jednu potpuno šizofrenu razinu. I tu nema povratka.
To, uostalom, pokazuje i ‘Slučaj Soudani’.
El Arabi Hillel Soudani je neosporno napravio nasilni nesportski potez i to stvarno svi vide. E, sad – kad kažem svi, očito ne mislim na suca utakmice Tihomira Pejina, koji je odlučio podsjetiti igrače da moraju respektirati pravila predstave u kojoj nastupaju. Ne mislim ni na delegata utakmice Roberta Balena. Postoji i HNL-ov povjerenik za natjecanje Josip Brezni, koji također ima probleme sa selektivnim vidom. Ante Kulušić, HNS-ov šef sudaca, kaže da ne postoji opcija za naknadno kažnjavanje. Dakle, ljudi koji trebaju reagirati po službenoj dužnosti uvjeravaju nas u nešto suludo.
I nažalost, ne mislim da nas pokušavaju prevariti. Da je barem tako, napravili bi to barem malo pametnije. Ne jer su nešto plemeniti, nego jer su pragmatičniji od ovoga.
Svaki potez u životu nosi određenu korist i određenu opasnost. Prijeđite zebru na crveno i uštedjet ćete 30 sekundi života. Ali ako auto juri prema vama, postoji realna mogućnost da će vam to biti zadnjih 30 sekundi u životu. I naravno da ćete onda čekati zeleno. Ako s druge strane stoji policajac koji će vam udariti kaznu, bit će to prilično skupih 30 sekundi i najbolji pokazatelj kako je vrijeme novac. I naravno da ćete onda čekati zeleno. U ova dva slučaja korist je zanemarivo mala, a opasnost prevelika.
HNS srlja u to da u svojoj umišljenoj nedodirljivosti, u svom mjehuru, jednom nebuloznom odlukom aktivira katalizator promjene
Slično je i u slučaju spašavanja vojnika Soudanija. Naravno, riječ je o važnom Dinamovu igraču, najboljem u ligi, a utakmica s Hajdukom je iznimno važna za Dinamo, kao i svaka druga do kraja sezone. No, pobogu, zar je taj Soudani jedini način da Dinamo pobijedi ovakav Hajduk? Samo Sammir prima godišnju plaću od oko milijun eura, a to nije mnogo manje nego čitavih prvih 11 koje će Joan Carrillo izvesti na Maksimir. Okej, korist od sazivanja Komisije za žalbe u nepoznatom sastavu i posljedičnog pomilovanja Soudanija je jasna – Dinamo će imati na raspolaganju najboljeg igrača u derbiju. Međutim, opasnost je još veća.
Ako HNS pomiluje Soudanija, a svi izgledi su da hoće, logično je da će se morati suočiti s reakcijom iz Hajduka, a možda i iz Rijeke. Još bitnije, susrest će se s reakcijama naroda. Realno, to ne bi bio ni prvi ni zadnji put. Već je, uostalom, bilo nekih neodigranih derbija, a čak i u Saboru se povlačilo pitanje nekih smiješnih penala. Reakcije, nažalost, same po sebi nisu problem za HNS, niti ih i najmanje brine glas naroda.
Problem je trenutak. Naime, lokalni izbori su točno za mjesec dana i takav bi potez došao kao naručen za završno umivanje ugleda vodećim i vladajućim političkim opcijama. Političare glas naroda poprilično brine i oni su puno skloniji populizmu nego što je to HNS. Zbog toga neće propustiti iskoristiti jednu nebuloznu odluku koja ima potencijal biti katalizator nezadovoljstva mase. Zbog toga, stvari mogu nenadano poći po zlu za strukture u HNS-u.
Po poučku sa semafora, nije baš pametno pretrčavati na crveno kad te s druge strane čeka policajac. Za nadležne HNS-ove glavešine politički bi mudriji potez bio kockati se s Hajdukom na terenu, nego kockati se hoće li ovaj nakaradni potez postati okidač za reakciju poluga pravne države. Ili barem političara željnih očuvanja ili osvajanja fotelja neposredno prije lokalnih izbora. Baš kao što bi bilo mudrije pozvati Pašalića i Vlašića kako bi imali pokriće za pozivanje Ante Ćorića, Marka Leškovića, Josipa Pivarića i Domagoja Antolića.
U tome je problem kad postanete izolirani od realnosti i postanete uvjereni da je sve što radite i ispravno. Nije da vam nedostaje mudrosti, nego poniznosti. Odlijepljeni od stvarnosti počnete bauljati iz nebuloze u nebulozu.
Recimo, gospodin Zoran Mamić iz Saudijske Arabije šalje poslanicu. „Pronaći ću nekog nogometaša u četvrtoj ligi koji će pozorno pratiti svaku utakmicu HNL-a i prijavljivati igrače Hajduka, Rijeke, Osijeka i ostalih za j…nje matere sucima, za psovanje ili bilo kakvo drugo nesportsko ponašanje“, reče Zoran za Sportske novosti, uvjeren kako je Dinamu nanesena velika nepravda. Još precizniji je bio Zdravko Mamić u izjavi za 24 sata. „Moram reći da se protiv Dinama vodi višegodišnja hajka. Kad god pomislim da nema gore, dogodi se nešto još gore“, potpuno cijepljen od realnosti poručio je Zdravko. „Nevjerojatna je količina mržnje, zlobe i zločestoće koja se iz svih raspoloživih pravaca emitira prema Dinamu. To je višegodišnji teror i ja im zbog toga nevoljka srca poručujem: Nećete, razbojnici.“
I nije da nas ovdje netko pravi budalama. Uvjeren sam, ali zaista uvjeren, kako se braća Mamić osjećaju kao žrtve. U njihovim očima Soudani nije napravio ništa specijalno loše – pa zašto bi ga onda suspendirali, osim da napakoste Dinamu? Nije on, kao Andrijašević, rekao sucu da je smrad pa da zasluži tri utakmice kazne. Nisu oni glupi, nego jednostavno nisu svjesni realnosti jer su se okružili hrpom dupelizaca i glavoklimača koji traže svoj interes. A ti su oni koji uvjeravaju Mamiće da to vani galami neka manjina koja nema pravo.
Ne treba vas to čuditi, nije to presedan. Na dan pada Bastille, 14. srpnja 1789., Luj XVI. je u svoj dnevnik zapisao: „Ništa!“. Nesvjestan situacije oko sebe, on je dan proveo u lovu i zapis je zapravo označavao razočaranje činjenicom da taj dan nije ulovio ama baš ništa. Ni neku nesretnu vjevericu. Strastveni je lovac živio u svom svijetu i nije čuo kako Camille Desmoulins viče da je dosta rasprave. Ako je i čuo, horda dupelizaca i glavoklimača s osobnim interesom uvjerila ga je kako je to zloba i zločestoća koja se emitira prema njemu od strane kvazistručnjaka i nazovikomentatora, te Pernara iz Plomi…ovaj, nekog tamo trećeg staleža koji bi, eto, nešto glasao i birao.
Skupo je Luj platio svoje deluzije i odlazak u lov. HNS srlja u to da u svojoj umišljenoj nedodirljivosti jednom nebuloznom odlukom aktivira katalizator promjene. Naravno, oni toga nisu svjesni jer su potpuno izolirani od stvarnosti. U njihovom dnevniku će na današnji datum ostati zapisano „Ništa! Soudani igra.“ Šteta bi bilo da točka na kraju tog upisa ne probije mjehur u koji su se zatvorili.
