Nogomet lako osvaja ljude. Splet vještine koja traži apsolutnu ljudsku izvrsnost, osjećaj pripadnosti i nepredvidljivost trenutka toliko je opojan koktel koji budi emocije da postoji malo boljih stvari na svijetu od dobre nogometne utakmice.
Svatko od nas u nogometu traži zadovoljstvo u onome što njemu odgovara, stoga svatko ima svoju priču čime ga je nogomet, ili općenito sport, zaveo. Netko voli okus pobjede, netko samo dobar dribling uz aut liniju ma koliko beskoristan bio, a nekoga ispunjava osjećaj pripadnosti bojama koje izabere.
Moja je priča možda malo drugačija i pomalo je u kontradikciji sa sastojcima koktela. Dok većina ljudi traži nepredvidljivost, meni je oduvijek najprivlačniji dio sporta bila predvidljivost. Daleko od toga, volim ja i estetiku dobrog dodavanja vanjskom i uzbuđenje raspucavanja penala i pobjedu golom u 93., ali trenutak koji me najviše fascinira je onaj kad trener predvidi što će se dogoditi i uspije manipulirati događajima ispred naših očiju.
Nekako, sve drugo u nogometu mogu sebi objasniti. Koliko god igrač spektakularan dribling izveo, toliko se taj dribling može razbiti na segmente, pa uz dovoljno upornosti uvježbati i replicirati. Ali objasniti kako razmišlja veliki trener i na temelju čega vuče svoje poteze gotovo je nemoguće rastaviti na segmente i analizirati.
Zapravo nitko ne zna kako nastaju veliki treneri.
Immanuel Kant, njemački filozof i geograf, tvrdio je kako znanje stječemo i iskustvom i razumijevanjem. Pojednostavljeno, za znanje je potrebno imati i teoriju i praksu. Istovremeno je Kant imao i „teoriju genija“ koja se bazira na tome da genij stvara kao što stvara priroda. Sam genij, u ovom slučaju trenerski, nije potpuno svjestan svojih postupaka jer ih ne može objasniti i replicirati, oni su dar koji dolazi iz samog genija.
Međutim, genij ispunjava svoju svrhu tek kada uvjeri druge da je stvorio vrijednost, kada uvjeri masu da ga treba pratiti. Genij, da bi bio potpuno uspješan, mora biti rođeni lider koji inspirira i kojeg ljudi žele pratiti. A ta stavka je izraženija u radu trenera nego u ijednom drugom segmentu života. Recimo, Nikola Tesla je umro u siromaštvu jer nije bio dovoljno karizmatičan lider kojeg su drugi pratili, ali on je svim tim drugima ostavio u nasljeđe svoje izume i svoju genijalnost gotovo potpuno sam. S druge strane, trener ne može sam stvoriti vrijednost, ma koliko genijalan bio. On stvara kroz momčad i zato treba uvjeriti svoje igrače da mu vjeruju. Treba im objasniti ideju i treba kupiti njihovo povjerenje. Ako ga ne prate, za razliku od Teslinih izuma i teorema, trener ne može ostaviti ništa.
Da bi trener bio relevantan, prije i same taktičke ideje mora imati autoritet i kvalitete vođe kojeg su ostali spremni pratiti. Zbog toga je liderstvo sama osnova nogometa i sporta općenito.
Moderni je nogomet pun junaka za koje šira javnost nije niti čula. Malih nogometnih Tesli našeg doba koje jedino širina internetski dostupnih informacija čuva od potpune anonimnosti. Najbolji među tim junacima je Juan Manuel Lillo, koji definitivno ulazi pod egidu genija. Lillo je već s nepunih 16 godina vodio svoj kvartovski nogometni klub. Nije napunio niti 20 godina, već ga je pozvao Tolosa CF, trećeligaški klub iz baskijskog grada u kojem je, osim Lilla, rođen i Xabi Alonso. Niti je lako biti prorok u vlastitom selu niti je gradić od niti 20.000 stanovnika uvijek pogodna pozornica za veliki uspjeh, tako da u ljeto 1992. preuzima UD Salamancu, koja je također igrala u trećoj španjolskoj ligi. U ljeto 1995., svega tri godine nakon što je preuzeo klub, Juanma Lillo uvodi Salamancu u prvu ligu i s tek 29 godina postaje najmlađi trener koji je ikad vodio momčad u Primeri. Do danas mu nitko nije došao niti blizu.
Juanma Lillo je od prvog posla u Tolosi zagovarao formaciju 4-2-3-1 i igranje u četiri linije, što je tada bilo prilično avangardno shvaćanje nogometa. Kad bi se susreo sa suparnikom koji je igrao ili u 4-4-2 ili u 3-5-2, u startu je imao prednost jer je imao igrače koji su bili pozicionirani između protivničkih linija, tako da su mogli efektivnije kreirati. To je za posljedicu imalo činjenicu da je Salamanca s prilično limitiranim igračima igrala fantastičan napadački nogomet, s mnogo dodavanja i lucidnosti. Kad ga je Sid Lowe u intervjuu za The Blizzard pitao da objasni kako je izmislio formaciju 4-2-3-1, koju danas koristi pola svijeta, po Kantovoj teoriji genija Lillo se nije mogao sjetiti inspiracije.
„Ne znam što sam osjetio, ali želio sam da igrači ispred lopte budu mobilniji i bliže suparničkom golu. Želio sam četiri napadača, ali da racionalno zauzimaju prostore na terenu.“ Bolje iskorištavanje prostora i pozicioniranje s više veza između igrača omogućilo mu je i periode visokog presinga i brzi povratak izgubljene lopte, kao i kontrolu utakmice protiv puno moćnijih suparnika kroz posjed lopte.
Pod nemilosrdnim meksičkim suncem, dva su briljantna uma imala priliku eksperimentirati kao poludjeli znanstvenici u nekom mračnom i tajnom laboratoriju
U veljači 1996., nakon što je doveo momčad iz treće u prvu ligu, bio je iznad crte ispadanja. Ipak, nije uvjerio ni vlasnike ni same igrače da ima ideju koju trebaju slijepo pratiti i dobio je otkaz. A imao je baš takvu ideju, jer nakon što je on otišao Salamanca je od mjesta koje je garantiralo ostanak u ligi palo na mjesto koje im je pripadalo talentom – čvrsto dno s 11 bodova zaostatka za 21. CP Méridom. Ne samo da nije mogao uvjeriti ljude u Salamanci da ima genijalnu ideju, nego nije to mogao napraviti niti vodeći Tenerife, Oviedo, Real Sociedad, Almeríju ili Zaragozu s kojima je dobio šansu u Primeri.
Pa ipak, genij prepozna genija.
Kao što je Mark Twain prepoznao Nikolu Teslu i družio se s njim u usamljenim danima starosti u New Yorku, tako je i Lillo imao neočekivanog gosta u meksičkom gradu Culiacánu, gdje je trenirao živopisni klub Dorados de Sinaloa. Pep Guardiola je dobro zapamtio kako je Barcelona pobijedila Real Oviedo 4:2 još tamo 1996., ali u toj utakmici je još bolje zapamtio vlastitu frustraciju jer nije mogao doći do lopte između savršeno pozicioniranih suparnika.
Premda su ga kroz karijeru trenirali genijalci i trenerske gromade kao što su Fabio Capello, José Antonio Camacho, Javier Clemente i Johan Cruijff, Guardiola je 2005. otišao na šest mjeseci u neugledni Dorados de Sinaloa samo kako bi imao priliku iz prve ruke učiti ono što predaje Juanma Lillo. Pod nemilosrdnim meksičkim suncem, dva su briljantna uma imala priliku eksperimentirati kao poludjeli znanstvenici u nekom mračnom i tajnom laboratoriju. Kraj svih koji su mu oblikovali karijeru, samo je Lillo postao Maestro.
I nije Pep jedini koji je prepoznao talent. Briljantni ćelavac Jorge Sampaoli, koji je osvojio Copu Américu s Čileom, u netom završenoj sezoni oduševio je Europu igrom koju je prikazala Sevilla, a zatim je preuzeo Argentinu. On je svoj zanat učio od Marcela Bielse, ali većinu svojih uspjeha ostvario je kad je za pomoćnika uzeo baš Juanmu Lilla, na njega delegiravši jako puno posla vezanog uz napadačku igru i pozicioniranje u posjedu.
Ako čovjek zna, a nedvojbeno je da zna, postavlja se pitanje zašto ova dvojica koja su dolazila učiti od njega vode Manchester City i Argentinu, a Lillo je prekjučer postao novi trener kolumbijskog Atlético Nacionala. Odgovor se krije u tome što genij ispunjava svoju svrhu tek kada uvjeri druge da je stvorio vrijednost, kada uvjeri masu da ga treba pratiti.
Genij, da bi bio uspješan, mora biti rođeni lider.
Juanma Lillo nije lider, a Guardiola i Sampaoli su vođe koji će uvjeriti igrače da ih prate. Upravo tu se krije temeljni ključ uspjeha svakog trenera. Liderstvo znači proces u kojem individualac utječe na grupu u svrhu ostvarivanja zajedničkog cilja. Ljudi, pa i nogometaši, u svojoj prirodi najčešće trebaju inspiraciju za postizanje cilja, žele da ih se vodi jer tako izbjegavaju odgovornost za eventualni neuspjeh. Pa ipak, ne prihvaćaju bilo koga za vođu. Želimo da nas vode oni koje poštujemo, koji svoj autoritet povlače iz znanja i koji pred sobom imaju jasan pravac kretanja koji rasvjetljuje vizija u koju ljudi vjeruju.
Nogomet, kao igra koja se najviše prati, traži najjače vođe. Neki su vođe autoritativni, neki konzultativni, a neki participativni. Stilovi se razlikuju, ali rezultat je isti: trener kontrolira grupu sasvim različitih ljudi, kroz svoj primjer im daje sigurnost, pruža zajedništvo, inspirira i – premda je to nemoguće kvantificirati – vodi ih do uspjeha. To je preduvjet svakog velikog trenera.
Genij, da bi bio uspješan, mora biti rođeni lider. Tek onda dolazi ona fascinantna sposobnost da predviđa događaje i gradi igru kao što to radi Juanma Lillo. Taktika je uzbudljiva, ali liderstvo je sama osnova nogometa.
