Topnički dnevnici

Tko poslije Vlašića?

Reality check: zašto Hajdukova akademija mora biti centralno mjesto kluba

Euforija je po svojoj definiciji subjektivno i privremeno bujno raspoloženje ili pretjerano oduševljenje. U slučaju Hajduka i hajdukovaca, naglasak je na pretjerano i privremeno.

Uostalom, pretjerano je ponekad i poželjno. Nogomet je u svojoj suštini veselje, nogomet je izlaz, nogomet je rješenje za tonu frustracija koje nam život gomila, tako da ta euforija dođe kao neki prirodni antistres napitak. Rasprodati uzvrat protiv Evertona desetak dana prije nego će se odigrati i organizirati utakmicu u kojoj nije trebalo biti gledatelja, a onda tu istu utakmicu rasprodati za 27 sati je euforično. Suludo, nerealno, ali prije svega euforično. Istovremeno, veličanstveno je i potpuno osvježavajuće jer je toliko odijeljeno od zbilje u kojoj se nalazi prosječan Hrvat sa svim svojim dnevnim problemima.

Međutim, svaka je euforija privremena. Što je također poželjno, jer je po definiciji pretjerana i odmaknuta od realnosti, a nikako nije poželjno živjeti odvojen od zbilje. Jer, ma kakva god zbilja bila, duža odvojenost od realnosti vodi u opasne deluzije. Stoga, kad euforija prođe – a svaki put prođe – nužan je reality check, procjena situacije koju uža okolina ponekad ne može pružiti. Inače euforija prijeđe u depresiju.

Jednako je i s Hajdukom – pretjerano i privremeno.

Euforija se gasi, ostaje još pun stadion u uzvratu s Evertonom i onda se Hajduk vraća u svoju realnost. Nakon toga ostaje domaća utakmica s Istrom na kojoj neće biti ni trećina onih koji će doći gledati Everton, te će se Hajduk lagano zatvoriti u svoju užu okolinu. Upravo tu je vrijeme za najoštriji reality check, potrebna je procjena situacije. Ne navijačima – jer kakav god Hajduk bio, oni će biti tu. Potreban je ljudima koji odlučuju, Upravi i Nadzornom odboru, jer ljudi koji odlučuju o smjeru i putu sebi ne smiju dopustiti da budu odmaknuti od zbilje ili da krivo procijene realnost. Deluzije su u većoj ili manjoj mjeri svakodnevica svakog navijača, ali nisu luksuz ljudi koji upravljaju.

Financijski je Hajduk je na svojoj dugoj cesti. Samo što je, nakon godina teškog zavojitog makadama, napokon došao na ravan i asfaltiran put. Na njemu će i dalje biti poneka rupa koja se može pokrpati dobrim transferom ili plasmanom u europsko natjecanje, ali temelji su postavljeni. Temelji modela koji nude jaku bazu za napredak.

Rezultatski, cesta je još prilično neravna. Pod Ivanom Kosom Hajduk je napravio iskorak. Ne u prvoj momčadi, ali ondje gdje je najbitnije – na poziciji sportskog direktora i šefa omladinske škole.

Sportski direktor Mario Branco odradio je dobar posao pred novu sezonu. Učinak s kojim je Márkó Futács završio prošlu sezonu i način na koji je Borja López započeo tekuću daju Brancu kredit i kod onih koji su potpuno defetistički nastrojeni. Branco je doveo nekoliko ozbiljnih igrača za nula kuna i time si je otvorio dovoljno prostora za daljnje čarobiranje u svrhu ojačavanja momčadi. Kao čovjek zadužen za sportsku politiku, on je onaj koji određuje smjer kluba. A s njim na čelu klub zaista izgleda kao da ima čovjeka koji dovodi ciljana pojačanja potpuno organizirano, sistematično i planski.

Nakon dugo vremena, momčadi koja je imala kičmu i uigrane mehanizme dodani su elementi koji su nedostajali za napredak u kvaliteti igre. López je donio potrebnu mirnoću u prvoj liniji distribucije lopte i rješenja u otvaranju napada iz zadnje linije, a Josip Radošević veliko je pojačanje u sredini terena. Svojom igrom može donijeti destruktivni faktor koji je imao Jefferson, ali donosi i veliki napredak u kontroli lopte i kombinatorici, što otvara mnogo više prostora za Savvasa Gentsogloua, koji se nameće kao jedan od ključnih igrača u ideji trenera Joana Carrilla.

Međutim, daleko najbolji i najpotentniji Hajdukov igrač je Nikola Vlašić.

I tu dolazimo do važne poante, koliko god Branco bio jak stručnjak – a konstantno pokazuje da je za HNL prilike izniman – njegov rad ima smisla tek kad je naslonjen na produkte Akademije. Branco ne može kupiti igrača Vlašićeve kvalitete jer takvi su igrači izvan Hajdukove platne moći. Uostalom, takvi su igrači izvan platne moći gotovo svih klubova izvan liga ‘Petice’. Hajduk do Vlašića može samo ako ga sam odgoji ili ga dovede kao juniora ili kadeta.

Isto tako, Vlašić će vrlo brzo otići iz Hajduka.

Ne radi se o nikakvim insajderskim informacijama, nego o jednostavnoj logici. U ovom ili idućem prijelaznom roku Vlašić će napustiti Hajduk, jer je očito da je prerastao ovu ligu i da za daljnji podražaj i razvoj treba jaču konkurenciju. Isto tako, to je vrijeme u kojem će njegova cijena biti maksimalna, nakon čega slijedi pad vrijednosti. Njegov odlazak je neminovan i valjda nitko nije zapeo u deluziji kako će tako talentiran igrač ostati u HNL-u do mirovine. Otvara se pitanje: tko će onda ponijeti njegov značaj kao ekstra talentiranog stupa na kojeg Hajduk naslanja igru?

Hajduku će njegov transfer donijeti kamione materijala za krpanje financijskih rupa na dugoj cesti, ali će isto tako donijeti rezultatske probleme. Borja López, Futács, Radošević i Ante Erceg su odlični dodatci, ali nikako ne mogu biti sama centralna rola rezultatskog optimizma. To može biti samo Vlašić i njegovi nasljednici, koje Hajduk – barem u ovom trenutku – nema spremne da uskoče u njegove kopačke. Zato, u sklopu reality checka koji čeka Upravu centralno mjesto mora zauzeti Akademija.

Bez Vlašića nema ni Borje, Ercega i Radoševića. Bez Vlašića nema ni euforije i rasprodanog stadiona protiv Evertona 10 dana prije utakmice

Baš ta Akademija je u posljednje vrijeme doživjela nekoliko neugodnih udaraca. Udaraca na koje Krešimir Gojun nije ni teoretski mogao odgovoriti, ali koji bi trebali zabrinuti Upravu. U toj dobi odluke ne donose djeca nego roditelji koji nemaju sva potrebna znanja o razvoju talenta, ali imaju veliku dozu pristranosti prema vlastitom djetetu. To je, uostalom, i normalno, ali baš roditelji često znaju biti najveći neprijatelji svoje djece u neizbježnoj nerealnosti ili u pohlepi koja je dio nogometa.

Međutim, činjenica da su braća Rozić i Jakov Anton Vasilj napustili Hajduk i prešli u Dinamo nikako ne može biti dobra za Hajdukove navijače. Doduše, povijest je puna tako mladih igrača, poput Tea Karduma ili Marka Grčića, koji su mijenjali bijeli za plavi tabor i obrnuto, a nikad nisu pretvorili talent u pravu igračku karijeru. Još šire, poučni su primjeri Martina Ødegaarda i hrpe druge ekstratalentirane djece. Ponajprije jer takav transfer uključuje potpunu promjenu okruženja u kojoj se igrači razvijaju, što je za tako mlade ličnosti priličan šok. Novi grad, nova škola, novi prijatelji, novi konkurenti, previše je remetilačkih faktora u kojima se treba snaći što odvlači pozornost i usporava razvoj talenta.

Navodno je predsjednik Kos razgovarao s Matom Baturinom oko povratka njegovih sinova u Hajduk i – opet navodno – nije ga uspio uvjeriti da su stvari drugačije nego prije dvije godine. I to je onaj reality check koji Hajdukovoj upravi treba. Stvari su itekako drugačije, puno toga je u potpunosti izokrenuto u prave metode rada. Međutim, imidž je jako teško promijeniti.

Godine lošeg rada, nepostojanja prave skautske službe, igranja po babama i stričevima ( ili još gore – po kuvertama ) učinile su svoje. Posljedica je da Hajduk u derbiju protiv Dinama ima samo jednog igrača mlađeg od 21 godine, prema pet Dinamovih. Adekvatnog talenta vrijednog prve momčadi u tim generacijama više jednostavno nema. Dio je prodan iz potrebe, dio je propao jer s njim nije imao tko raditi, što je ostavilo loš imidž kluba i cijele omladinske škole. To se mijenja, ali nemoguće je 20-ak godina nereda i nerada sanirati u dva mjeseca ili godinu dana. Proces je to koji traje i trajat će najmanje pet godina, što je sasvim razuman rok za sređivanje katatonije koja je vladala Hajdukovom omladinskom školom. To je realnost koju je nekima možda teško prihvatiti, ali je takva kakva jest.

Međutim, uprava može tu realnost uljepšati i ubrzati promjenu imidža. Ili barem pokušati.

Recimo, krilni napadač Hajdukovih juniora Ivan Vujčić dobio je slobodne ruke da pokuša se nametnuti u Sampdoriji. Za igrača za kojeg je zaključeno da nema potencijal pojačati prvu momčad Hajduk je dobio naknadu za razvoj koja se vjerojatno kreće oko 200.000 eura.

To što je financijska situacija u klubu bolja znači da se svaka kuna okreće dvaput, a ne pet puta kao dosad. Iz te perspektive, užasno je teško uložiti ozbiljne novce u nepoznate i nedokazane igrače. Uostalom, teško je ulagati novce u juniorske i kadetske igrače kad se većina igrača u seniorsku ekipu dovodi preko slobodnih papira. Međutim, jedini ispravan put u peglanju imidža je da taj novac bude dan na raspolaganje Akademiji za daljnja ulaganja.

Pojačano izdvajanje novaca za Akademiju ima dvostruku korist za klub. To je najbrži način da se popravi njen imidž kao poželjnog okruženja za rad i to je jedini način na koji Hajduk može kupiti igrača Vlašićeva kapaciteta. Jednostavni reality check kaže da Dinamo ima monopol na talente u Hrvatskoj; što kroz jaku povezanost s reprezentacijama, što kroz imidž koji su izgradili oko svoje škole. Hajduk, dakle, uz talente iz vlastitog dvorišta, treba ulagati u perspektivne igrače koji su nositelji igre mladih reprezentacija iz susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine jer kod njih ima puno bolju šansu dovođenja. To košta, jednako kao što koštaju moderne tehnologije, ili  mladi i perspektivni treneri iz Njemačke ili Španjolske.

Elitni talenti na rubu punoljetnosti, moderni alati za videoanalizu i praćenje igrača, hipsterski laptop-treneri iz njemačkih akademija ili španjolskih centara – ništa od toga ne garantira uspjeh. Ali svakako povećava šansu dosezanja konačnog cilja i podiže razinu imidža koja je ključna za privlačenje i zadržavanje najboljih mladih igrača. Baš onih koji mogu postati nositelji neke buduće euforije, nekog budućeg veselja i trofeja.

Akademija mora biti centralno mjesto kluba i potpuni prioritet ulaganja. Za razliku od euforije koja je pretjerana i privremena, Akademija mora biti organizirana i stalna. Danas Nikola Vlašić, sutra Franko Kovačević ili prekosutra Michele Šego, to su oslonci Hajdukovih ambicija; stupovi na koje će se vezati sjajni rad Marija Branca. Bez Vlašića nema ni Borje, Ercega i Radoševića. Bez Vlašića nema ni euforije i rasprodanog stadiona protiv Evertona 10 dana prije utakmice. Kad god se uprava dvoumi ispuniti zahtjev Gojunu ili nekom od trenera oko igračkog pojačanja, dodatka stožeru ili tehnološkog pomagala – tu mjesta dilemi nema. Hajduk za prelazak na višu razinu treba elitni talent, onaj za koji se ponekad isplati riskirati.

Zapravo, uvijek se isplati riskirati jer to je jedini zalog rezultatskog iskoraka.