Topnički dnevnici

Trenersko kolo sreće

Treneri brzo ulaze u modu i brzo iz nje ispadaju. Pitajte Franka de Boera

Najveća zabluda u nogometu – ali i u bilo kojem kolektivnom sportu – jest očekivanje da igrač briljantne individualne karijere treba uspjeti na trenerskoj poziciji. Činjenica da je netko bio poznati igrač nije nikakva garancija da će biti i dobar trener. Riječ je o dva sasvim različita posla unutar iste branše, koja traže sasvim drugačije kvalitete. Činjenica da je bio poznati igrač ne priprema čovjeka da bude trener nimalo više nego što ga priprema da bude fizioterapeut.

Međutim, velika igračka karijera je ogromna startna prednost za ljude koji imaju aspiraciju postati treneri iz dva jasna razloga. Prvi je što imaju kontakte u jednom prilično zatvorenom tržištu i vrlo lako mogu pronaći atraktivan posao bez prethodnog dokazivanja na nižoj razini, a drugi je razlog taj što njihovo ime i nasljeđe iza njega omogućavaju instantni autoritet u svlačionici.

Frank de Boer je primjer bivšeg velikog igrača koji dobije prestižan posao bez gotovo ikakvih trenerskih referenci. Na Ajaxovu je klupu došao 2010. bez da je ijednu minutu vodio samostalno vodio seniorsku momčad, ali njegovo ime mu je otvorilo vrata nizozemskog diva. Neki anonimus, ma koliko trenerski školovan bio, takvu šansu nikad ne bi dobio. De Boer je imao pozadinu svojeg imena, a na snazi svoje igračke karijere dobio je autoritet za povući prilično drastične rezove unutar svlačionice. Nije manje bitno što si Ajax može dozvoliti luksuz takvih rezova, jer nema tolikog pritiska rezultata kao klubovi s velikim ulaganjima.

De Boer je to iskoristio i već u debitantskoj sezoni je osvojio prvenstvo. To možda ne zvuči kao neki veliki uspjeh, jer svi nekako automatski smatramo da Ajax prirodno dominira Nizozemskom. Međutim, njegov naslov bio je prvi od 2004., kada su Amsterdamom žarili i palili Zlatan Ibrahimović, Wesley Sneijder i Rafael van der Vaart. U ukupno pet i pol sezona na Ajaxovoj klupi, De Boer je osvojio četiri prvenstvena naslova. Bez velikih očekivanja i imperativa dobio je otvorene ruke i nakon godina trošenja previše novca na sumnjiva pojačanja, De Boer se okrenuo vlastitoj proizvodnji i u Ajaxovim je okvirima radio odličan posao. Bilo je samo vrijeme kad će ga netko pozvati na veću scenu.

Međutim, Frank de Boer je idealan primjer i za to koliko su treneri kvarljiva roba, koliko brzo ispadnu iz mode.

U sezoni kad je burza trenerskih poslova bila okrenuta naglavačke jer su slobodni bili i Pep Guardiola i José Mourinho, De Boer je bio vruća roba iz drugog plana. Slično tržnici u NBA ligi, kada svi potezi franšiza ovise o potezu najboljeg slobodnog igrača za kojeg svi čiste salary cap, tako je ovdje Guardiola izazvao kaskadni efekt. Elitni klubovi su planirali ugovore s trenerima kako bi se doveli u poziciju da su u pravoj kadrovskoj situaciji za potpis top trenera, jednako kao što u NBA manipuliraju salary capom.

Međutim, nakon što je on objavio da će potpisati za Manchester City, drugi su se klubovi morali zadovoljiti rezervnim rješenjima. Kad je Mourinho objavio da ide u Manchester United, kapitalci su otišli s tržišta i klubovima bez trenera je preostalo popuniti opcije vrućom robom iz drugog ešalona. Recimo, PSG je uzeo Unaija Emeryja iz Seville, Bayern je Guardiolu zamijenio Carlom Ancelottijem, a De Boera je zakapario Inter. Da su se karte malo drugačije ispremiješale, Frank de Boer je mogao vrlo lako završiti u Manchester Unitedu, Chelseaju, Manchester Cityju, PSG-u ili Bayernu i to baš nikoga ne bi iznenadilo. Bila je riječ o mladom treneru koji se dokazao s četiri titule prvaka Eredivisie, k tome šarmantnom i elokventnom bivšem igraču na kojem se mogao graditi veliki brand.

Inter je, s novim kineskim vlasnicima, vapio za jednim upravo takvim rješenjem koje će podignuti i rezultate i imidž kluba.

Međutim, od obećavajućeg su odnosa Inter i De Boer upali u disfunkcionalnu vezu koja je bila gotova nakon 85 dana. Postojao je tu čitav niz problema – od trenera, preko igrača, do nejasnih poteza uprave. Manje je bitno tko je i koliko kriv, a mnogo veću težinu ima činjenica da je De Boer lani u ovo doba mogao birati posao. Danas nema nikakvih opcija i mora prihvatiti ponudu Crystal Palacea.

„Moj cilj je da budemo solidan klub u Premier ligi“ izjavio je De Boer. „Ako uspijemo više od toga, bit će lijepo, ali glavni cilj je da se ne borimo za opstanak.“ To su zapravo i realni okviri s kojima se Frank de Boer mora susresti dok vodi Crystal Palace. Solidna je to ekipa u kojoj ima nekoliko dobrih igrača kao što su Christian Benteke, Wilfried Zaha, Yohan Cabaye i Patrick van Aanholt.

Kolo sreće se brzo okreće. Međutim, trenersko kolo sreće ima jako puno polja na kojima donosi bankrot

Međutim, fascinantan je skok koji je De Boer doživio u samo godinu dana. Ili bolje rečeno, pad. Od klubova s kojima je imao ambiciju boriti se na elitnoj razini našao se na razini Palacea u kojem mu je primarni zadatak da se ne bori za opstanak.

Kolo sreće se brzo okreće. Međutim, trenersko kolo sreće ima jako puno polja na kojima donosi bankrot. Fascinantno je kako je Franka de Boera u ovom trenutku puno više određuje tek 14 utakmica u Interu nego pet i pol godina i četiri titule koje je osvojio s Ajaxom.

U konkretnom primjeru, istina je vjerojatno negdje na pola puta. De Boer je u Ajaxu imao kontrolirane uvjete bez prevelikih pritisaka uz slobodu kreiranja igre i kadra. Iako nije bio dio uskog Cruijffova kruga koji je u Ajaxu napravio tzv. ‘Baršunastu revoluciju’, kojom je prekinuta serija loših odluka i manjkavog rada u Akademiji, ostao je na klupi. Jednostavno, nisu ga imali razloga micati, jer riječ je o metodičnom treneru koji pedantno obavlja svoj posao i nema probleme s uvođenjem mladih igrača u prvu postavu. To su sve kvalitete na kojima je napravio uspjeh u Ajaxu.

Isto tako, riječ je o teškom karakteru koji želi potpunu kontrolu i ovisi o svom autoritetu. I to su mane zbog kojih je napravio neuspjeh u Interu. Takvu tvrdu zapovjednu liniju puno je lakše nametnuti u manjim sredinama gdje njegovo ime nosi i nešto veću težinu, pogotovo nakon što ga krene rezultat. Međutim, u velikim sredinama, gdje radi sa skupim igračima velikog ega lako dolazi do sukoba vizija, osobnosti i navika u radu i ponašanju. A navike su gadna stvar i nitko ne voli kad mu se obrasci ponašanja prisilno mijenjaju, ni igrači ni trener.

Ne volimo ni mi. Generalno gledajući, navikli smo gledati klubove u unaprijed određenim okvirima u kojima oni objektivno funkcioniraju. Jasnije rečeno, od određenih klubova očekujemo određeni domet kao granicu njihove vrijednosti. Kad probiju te okvire, onda smo skloni precijeniti mogućnosti trenera koji je probio taj okvir i pred njega staviti očekivanja da će slično napraviti i na višoj razini.

Recimo, Crystal Palace je zaista klub koji je objektivno nešto iznad borbe za opstanak. Kad bi ih De Boer doveo u razinu borbe za europska natjecanja, kao što je Slaven Bilić doveo West Ham u Europsku ligu, vjerojatno bi mu svi zaboravili 14 utakmica iz Intera. Međutim, na višoj razini bi mu jednako podigli očekivanja, baš kao što su svi očekivali da će De Boer u Interu napraviti ono što je napravio u Ajaxu. Ili kao što su svi očekivali da će Emery u PSG-u moći replicirati ono što je napravio u Sevilli, samo na najvišoj razini.

Doza promjene konteksta i previsokih očekivanja je ubojita kombinacija za bankrot na trenerskom kolu sreće. Nije se lako snaći u drastično drugačijim okolnostima, a još manje je lako ponoviti isti rezultat na višoj razini natjecanja.

Karikirano rečeno, nitko zdrave glave od kluba koji je ušao iz druge u prvu ligu ne očekuje da se i u prvoj bori za naslov. To je praktički isti klub koji se natjecao u drugoj i svima je razumljivo da će za konkurentno natjecanje u višoj ligi trebati doza adaptacije. Isto je i s trenerima, samo mi to drugačije doživljavamo jer De Boer ili Emery su isti treneri koji su bili prije dvije godine. Niti su tada bili baš toliko dobri koliko smo ih doživljavali, jer su funkcionirali u uvjetima u kojima su očekivanja bila prilično spuštena zbog naše navike kako percipiramo njihove klubove; niti su sada toliko loši da se njihov domet srozava na borbu za ostanak u ligama petice.

Prije dvije su godine njihove dionice bile visoko, bili su popularni i poželjni. S razlogom, jer su pokazali potencijal i razlog da prijeđu na višu razinu. Prešli su, ali tu su im dionice naglo pale, najprije zbog razloga što ova viša razina ne trpi neuspjehe. Nikoga neće šokirati to što Ajax ne osvoji prvenstvo ili što Sevilla završi sedma umjesto četvrta, što je realna snaga momčadi. Kombinacija nižih očekivanja i lakša kontrola ega čine rad na toj razini koja je tik ispod elitne mnogo lakšom. Međutim, ako PSG izgubi prvenstvo ili Inter upadne u krizu (iako je u krizi već dovoljno dugo da nikoga ne šokira) dovodi se u pitanje i trener i njegovo znanje i njegov autoritet. Za razliku od klubova, ali i igrača koji prijeđu na višu razinu, treneri rijetko dobiju priliku za adaptaciju.

Treneri jednako brzo ulaze u modu kao što iz te mode ispadaju.

Na njihovom kolu sreće maksimalna nagrada i bankrot su jednako blizu. Samo, treneri čak ni ne vrte kolo sreće, jer njihovo znanje zbilja ne varira toliko, niti su izgubili sav talent koji su neosporno pokazivali. Njima sudbinu i reputaciju određuje kolo očekivanja koja postavlja javnost.