Topnički dnevnici

Veći od života

O bolesti, nadi, borbi, nogometu i jednom običnom posteru

Obično tek najgore stvari koje nam se dogode izvuku ono najbolje iz nas.

Liverpool je protiv Seville vodio 3:0 već nakon pola sata u utakmici u kojoj na poluvremenu nije izgledalo da Sevilla ima ikakve šanse. Nakon što je Guido Pizarro zabio gol za izjednačenje protiv Liverpoola duboko u nadoknadi, trk čitave momčadi u zagrljaj treneru Eduardu Berizzu nije bio znak slavlja zbog okretanja utakmice. Bio je to simbol trijumfa snage volje, pokazatelj da je sve moguće.

Nakon što ih je Liverpool pomeo, imali su desetak minuta za razgovor. Po svemu sudeći, igrači su – ili barem veći dio njih – i prije utakmice znali kako je treneru dijagnosticiran rak prostate. Nisu iskoristili poluvrijeme za taktičke dogovore i promjenu plana igre, samo su odlučili demonstrirati kako nikad ništa nije gotovo dok zaista nije gotovo. Izašli su van i pokazali kako su sposobni najgore od života pretvoriti u najbolje od nogometa. Izašli su i Pizarrovim golom u nadoknadi donijeli poruku treneru da se bori jer situacija nikad nije izgubljena, koliko god situacija izgledala beznadno.

Ovo nije kolumna o bolesti. Suvišno je pisati o tome jer teško da postoji netko kome rak ili neka druga teška bolest nije odnijela nekog bliskog.  To iskustvo, nažalost, svi imamo. Ovo je priča o simbolima. Ovo je priča o poruci koju nosi Pizzarov gol i jedan obični poster, komad papira koji je veći od života.

Kad nekome liječnici dijagnosticiraju rak, u našem mozgu vlada uvjerenje kako je to sinonim za neizbježnu smrt. Znamo previše bliskih osoba koje su umrle da bismo razmišljali u bilo kojem drugom smjeru. Zbog toga ljudi imaju stav kako je rak nešto protiv čega se nema smisla boriti jer nas stavlja bezizlaznu situaciju i onda se najbolje prepustiti. Ljude zabljesne ta dijagnoza toliko jako da zaborave da se rak može preboljeti. Šokiraju ih te riječi toliko da zaborave da postoji nada i padnu u očaj. Ponekad je situacija stvarno tako grozna, ponekad se zaista ne može napraviti puno. Ali uvijek se može boriti.

Ovo ljeto sam slučajno sreo kolegicu s faksa koju je život odveo u inozemstvo. Nakon što je nastavila školovanje, već neko vrijeme radi u onkološkom savjetovalištu, a svoj ured je ukrasila samo posterom Érica Abidala.

Za nju, koja uopće ne prati nogomet, Abidal je bio potpuni stranac. Međutim, njegova priča nosi takvu poruku koju je ona naprosto morala iskoristi. Poster čovjeka koji diže trofej Lige prvaka temeljni je rekvizit u njenom poslu koji se svodi na to da u ljudima probudi nadu, da im odmah po dijagnozi usadi ideju da se protiv raka uvijek može boriti. Za nju je taj poster veći od života kojeg svi živimo, u kojem je rak sinonim za smrt.

Abidal je svoju karijeru počeo igrajući za amaterski AS Lyon Duchère, da bi nakon kratkog vremena prešao u Monaco. Jednostavno je odskakao svojom staturom. Bio je pravo malo motoričko čudo za nekoga toliko visokog i jakog, a bio je građen tako da ste na ulici mogli vidjeti kako je rođen da bude stoper. Ili barem fizički radnik, a to se često svede na isto. Doduše, morao je naučiti puno toga o nogometu, jer nije bio jedini koji je imao fizički potencijal. Široka pleća su mu nudila jednake predispozicije za život u nogometu i rad na baušteli. Ipak, Claude Puel je vjerovao u njega kao igrača, pa ga je nakon teškog početka u Monacu poveo sa sobom u Lille, gdje su mu igre otvorile put natrag u Lyon – ovaj put onaj pravi, profesionalni Lyon. U tim godinama biti ključni Lyonov igrač značilo je imati otključana vrata svih ekipa na svijetu, a Abidal je za svoj nastavak izabrao Barcelonu. Ondje je, nakon Puela, naišao na svog drugog nogometnog oca – Pepa Guardiolu.

„S Pepom smo satima radili na pozicioniranju, tehničkim vještinama i adaptiranju treninga situacijama u utakmici. Radili smo na malim prostorima u visokom intenzitetu kako bi nas natjerao da mislimo brže“ , ispričao je Abidal u intervjuu za Daily Mail.

Nogomet je Pizzarov gol i Abidalovo podizanje trofeja. Nogomet je sredstvo koje može promijeniti stotine života

Rezultat je bio prilično opipljiv, Abidal je razvio nevjerojatnu mirnoću u igri. Bilo da je korišten kao stoper ili bek, s loptom u nogama ili u pokušaju oduzimanja, Abidal je zračio smirenošću i koncentracijom, odavao je dojam osobe koja je uvijek imala sve pod kontrolom.

Puno igrača napravi karijeru usprkos onome što rade, jer žive tako da svoj potencijal ne razvijaju nego ga iskorištavaju kako bi živjeli što lagodnije zbog toga što se oslanjaju na talent koji očarava. Priča Érica Abidala je potpuno drugačija. On je sve morao zaraditi, morao se konstantno dokazivati i bilo mu je jasno da prilike ne padaju s neba. I baš kad je bio na vrhuncu, dobio je loše vijesti. Ta mentalno čvrsta gromada navikla na naporan rad bila je slomljena. Abidalu je dijagnosticiran rak jetre.

„Osjećao sam se dobro, što je bilo normalno jer sam se uvijek brinuo o svom zdravlju. Imao sam visoke rezultate na fitnes testovima, a kad su mi rekli da imam tumor na jetri to je bio ogromni šok.“

Rak je uvijek šok. Da nije, moja kolegica ne bi imala ured s udobnim stolicama. Posebno je šokantno za nekoga poput Abidala, koji se uvijek mogao pouzdati u svoje tijelo i koji se o svom zdravlju pažljivo brinuo. Međutim, neovisno o tome koliko jaki, spremni, moćni ili bogati bili, bolest ne bira. Bio je toga svjestan i Abidal, ali opet si nije mogao pomoći.

„Ne možeš to isključiti. Ne možeš zaboraviti da imaš rak. Uvijek je tu, stalno je u mislima i onda te to čini fizički slabim.“

Znači, čovjek koji je navikao sve dobiti kroz trud, čovjek koji se izborio ući u samu elitu u najpoželjnijem poslu na svijetu s najvećom konkurencijom na svijetu, čovjek koji je odavao dojam nevjerojatne mirnoće, paničario je. Jer svi paničarimo, ljudi smo. Prvi instinkt je klonuti duhom, predati se i očajavati. No, tek kad se odlučimo boriti, tek onda imamo šanse oporaviti se. Izbaciti iz glave osjećaj da je rak stalno tu, ono što nas čini slabima.

Abidalu je pomogao nogomet.  Zacrtao se vratiti u momčad do kraja sezone i nije odustajao. Radio je kad je mogao i maksimalno koliko je mogao. Nije preskakao terapije nego je na njih išao s vjerom da će ozdraviti, da će do kraja sezone pomoći podignuti trofej. Pep mu je konstantno slao poruke ohrabrenja, suigrači su bili uz njega i samo 71 dan nakon operacije Éric Abidal je igrao nogomet za Barcelonu. I to ne bilo gdje, nego u finalu Lige prvaka protiv Manchester Uniteda. I to ne bilo kako, nego 90 minuta maestralnog nogometa.

I nije samo pomogao osvojiti trofej, Carles Puyol mu je prepustio čast da ga digne.

I kad je sve izgledalo gotovo, nije ni izbliza bilo. Operacija nije bila do kraja uspješna i rak se vratio s metastazama po cijeloj jetri. Abidalu je trebala nova jetra i nastavak karijere više nije bio upitan, bio je praktički nemoguć. Vjerojatno je Abidal opet klonuo duhom. Zapravo, sigurno je klonuo i očajavao jer mislio je da se riješio bolesti koja se sada vratila u puno gorem obliku. Ali odlučio se boriti.

Njegov rođak Gerard je bio donor, a Abidal je nakon transplantacije bio u bolnici 42 dana, primajući bolne terapije. Međutim, odustajanje nije bila opcija. Prošlo mu je vjerojatno tisuću puta kroz glavu da je to kraj i da ne može više, ali nastavio se boriti. Na bolničkom krevetu, ispod hladnog skalpela ulogu ne igra ni nečiji talent, ni nečija lova ni široka pleća. Bitna je samo mentalna snaga i želja da se bori. To je ono što moja kolegica računa da će njen poster poručiti. Koliko god situacija izgledala bezizlazno, jedini način je boriti se. Abidal nije simbol ničega nego trijumfa snage volje, dokaz da netko tko je iskusio najgore od života – i to dvaput – ima mogućnost to pretvoriti u uspjeh, u podignuti trofej i drugi povratak nogometu.

Nogomet ima priliku biti veći od života, a prečesto toga nismo uopće svjesni. Izgubljeni smo u glupostima koje ga okružuju. Pažnju nam kradu sve one sporedne stvari, fokus nam odvlače svi ovi primitivni lopovi koji su sebi umislili da se svijet vrti oko njih koji nam se serviraju kao uzorni članovi našeg društva. Nogomet nije to, nogomet je Pizzarov gol i Abidalovo podizanje trofeja. Nogomet je sredstvo koje može promijeniti stotine života. Nogomet je poruka da se nikad ne treba predati i da se mora boriti jer situacija nikad nije izgubljena, koliko god izgledala beznadno.

Tek kad nam bolest dođe na vrata, shvatimo da nogomet uopće nije toliko važan. Ali i tada može poslužiti kao dokaz da tek najgore stvari koje nam se dogode izvuku ono najbolje iz nas. Nogomet uvijek može poslužiti kao simbol nade, a tek jedan običan poster je dovoljan da to savršeno ilustrira. Ili gol duboko u sudačkoj nadoknadi. Nogomet je trijumf snage volje, pokazatelj da je sve moguće i zato je nekad veći i od života.