Topovi zvuče nekako nasilno. Topovi zvuče prijeteće i opasno, rušilački i destruktivno. Zapravo, nije baš u potpunosti tako. Ili barem ne bi trebalo biti tako, jer topnička se vatra otvara na aktivne neprijateljske ciljeve kako bi se osigurala podrška kopnenim snagama. Dakle, suštinski cilj topništva nije bezumno razaranje i sijanje straha, već potpora i zaštita pješačkim ili oklopnim snagama. Onda kada topnička vatra nije zaštitnička i kad nije u službi podrške nego razaranja, budite uvjereni da se tada ne vode nikakvi topnički dnevnici kojima bi se dokazala zla namjera.

Topnički dnevnici – barem ovi ovdje, nemilitantni – zamišljeni su bez destrukcije, u cilju zaštite i podrške. Topnički dnevnici su zamišljeni kao zbroj priča koje trebaju biti ispričane, koje služe da se oda priznanje onima koji su zaslužili, podrška istinskim junacima i zaštita onima kojima je potrebno. Zamišljeni su kao oaza pozitive i istinskog sportskog duha. Mjesto za ljude koji su tu zbog sporta, a ne sport zbog njih.

I zato sam želio početi s nečim izvan blještavih svjetala pozornice. S nečime gdje istinski sportski duh dolazi do izražaja, gdje ga nije pojeo ni novac ni ljudska izopačenost. Za početak Topničkih dnevnika tu je trebala biti priča iz neke kukuruz-lige, natjecanja gdje se igra za ‘ladnu pivu poslije utakmice i večeru na kraju sezone. Priča u kojoj je želja za pobjedom jedina motivacija za igrom.

Doduše, nekad ta želja natjera suca da preskače ogradu. Ali, usprkos tome pričamo o istinskom fair-playu u kojem se ruka na kraju utakmice uvijek pruža bez fige u džepu i ona ‘ladna piva se, ako nema i za naše i za njihove, dijeli popola. Želio sam, stvarno želio, Topničke dnevnike započeti pričom koja sadrži esenciju sporta. Čistu, nerazrijeđenu i tako opojnu.

U HNS-u očito smatraju da je nogomet tu radi njih, a ne oni zbog nogometa

Tražeći najbolju priču, vrteći sve one dobre koje sam doživio, čuo ili pročitao sjetio sam se nečega što me zapravo rastužilo. Možda malo i naljutilo. Žalosti me što uopće ovom temom otvaram kolumnu, jer Topnički su dnevnici – zovite me naivčinom – zamišljeni kao oaza pozitive. Međutim, kakvog smisla ima voditi dnevnike ako su lažni?

Pa kaže.

“Hrvatski nogometni savez jedini je nacionalni je sportski savez koji potiče, promiče i skrbi o hrvatskom nogometnom sportu, skrbi se o nacionalnim nogometnim ekipama te ga predstavlja ga u međunarodnim odnosima.”

Ovom formulacijom HNS počinje svoj Statut. Članak jedan, prva temeljna odredba. Zapravo sama bit i razlog zašto imamo nogometni savez i zbog čega ima prefiks Hrvatski. Naizgled, i samo naizgled, jednostavna rečenica kojom se ta neka udruga, ta neka okupljena grupa ljudi (zapravo, tehnički: ulica – jer svaki klub čine fizičke osobe, a klubovi čine saveze)proglašava nadležnom i postaje Udruga, odnosno Savez. I taj potpuno legitimni i međunarodno priznati savez ima svoje ciljeve, planove i odredbe kojima pokušava ispuniti svoju bit. Ispuniti zašto je nogometni, zašto je savez i zašto je hrvatski.

Dakle, da sumiramo: HNS postoji da bi poticao, promicao i skrbio o nogometu u Hrvatskoj.

Ono kako obavlja svoju ulogu je ispod svake kritike, jer dogodila se opasna zamjena teza. Hrvatski nogomet, izgleda, postoji za dobrobit Hrvatskog nogometnog saveza. Nogomet je tu radi HNS-a, a ne obrnuto. Kako je, uostalom, proklamirano Statutom – da HNS potiče, promiče i skrbi. Da ispuni zašto je nogometni, zašto je savez i zašto je hrvatski.

I ovo nije kolumna o čovjeku koji je privatizirao Savez. Nije priča o tome kako jedan klub ima svoju filijalu u istoj ligi, nije priča o dokazano korumpiranim sucima, nije priča o fantomskom kampu na Sveticama, nije priča o kršenju Zakona o sportu, a bogme i granica dobrog ukusa. To su odavno poznate i ispričane priče.

Ovo je priča o nečem puno gorem, o nečem što me žalosti do krajnjih granica i HNS-u niječe pravo da se zove nogometnim, da se zove savezom i da se zove hrvatskim.

NK Dalmatinac, splitski nogometni klub osnovan 1921. koji 60 godina radi s djecom bez da ima seniorsku momčad, skupljao je seniorsku ekipu oglasom u novinama. Naizgled bizarna situacija, za popunjavanje rubrike ‘Vjerovali ili ne’ u sportskim prilozima na sporiji dan, u sebi skriva sav jad i bijedu hrvatskog nogometa. Situacija koja je isprva za smijanje ubrzo tjera na plakanje, jer taj banalni oglas dokazuje kako HNS smatra da hrvatski nogomet postoji zbog njega.

Naime, u pozadini komične regrutacije seniora jedna je birokratska odluka Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije koja je glasila da se klubovi koji nemaju seniorsku momčad ne mogu natjecati ni u juniorskoj i u kadetskoj konkurenciji. Dakle, ideja Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije je poticati, promicati i skrbiti o nogometu u Hrvatskoj tako da prisili sve klubove da imaju i seniorski pogon.

Jasno, računica je čista. Više momčadi u prvenstvu znači više kotizacija, više troškova za suce, delegate i ostalo pomoćno osoblje. Da je normalna situacija, HNS bi postojao zbog nogometa, a ne zbog novca. Poticao bi uključivanje što više djece u sport, a ne gasio postojeće škole u kojima su nikli sadašnji i bivši reprezentativci. Međutim, tužna je priča da HNS ne postoji zbog nogometa, nego nogomet postoji zbog HNS-a. I to mu niječe pravo da se zove nogometnim, da se zove savezom i da se zove hrvatskim.

“Grassroots nogomet – nogomet na najširoj osnovi predstavlja 99 posto nogometnog sporta. Sam pojam grassroots znači korijeni trave, pa samim tim ukazuje na to da je u pitanju onaj dio nogometnog sporta koji predstavlja korijen tj. temelj vrhunskom i profesionalnom nogometu“.

Rečenica koja stoji na web stranici HNS-a. I koja je sasvim istinita, jer na svakog profesionalnog seniorskog igrača dođe barem 99 djece koji se nogometom bave po školama i klubovima; koja svoj život grade na ispravnim temeljima, razvijaju se psihički, socijalno, fizički i motorički. Uče brinuti se o zdravlju svog tijela i suradnji s vršnjacima.

HNS ne može biti manje briga za tu djecu (barem dok ne treba izmusti novce iz UEFA-e.) Znate li koji je razlog da HNS ona ne zanimaju? Taj što nemaju seniorsku momčad koja će platiti kotizaciju i osigurati dnevnice službenim osobama. I zato su zaslužili da ih se rasformira. Jer ako neće hraniti HNS-ove uhljebe, zašto uopće postoje? Ima tako finih loših utjecaja pod koje mogu potpasti.

Uostalom, HNS u vlastitom besmislu potkopava sam sebe. Jasno je da elitni sport bez masovnog ostaje nedorečen i neproduktivan. Vrhunski sport treba omogućiti najboljima da postanu vrhunski, a svim ostalima da u sportu sudjeluju kroz prizmu zdravlja, zabave, razonode, igre i radosti. Bez Dalmatinca ne bi bilo Nikole Kalinića koji je prošao omladinske kategorije upravo tog kluba, a koji je u zadnjih 5 utakmica ima 7 golova.

I kad taj Kalinić zabije protiv Islanda u 87., hoće li se itko sjetiti kluba u kojem je napravio prve nogometne korake, u kojemu se radi po standardima koji nadilaze našu svakodnevicu? Standardima koji pokušavaju odgojiti djecu kako je nekad igra nagrada sama po sebi. I zato njima seniori ne trebaju, jer cilj je pružiti djeci utočište u kojemu mogu tražiti sport, uživati u nogometu i postati temelj vrhunskom i profesionalnom nogometu.

HNS to ne shvaća, jer izgleda da je najbitnija stvar pokupiti novac, pa makar bila riječ o Drugoj županijskoj ligi, pišljivom petom rangu natjecanja iz kojega se ne može niti ispasti. To je ono što me duboko rastužuje – jer ako se ne može ostaviti djecu da igraju taj nogomet, da uživaju u igri, ako nam Savez to oduzima, pa zašto uopće postoji?

Novac je očito svrha i razlog HNS-a, koji bi zbog toga hitno trebao mijenjati onaj prvi članak Statuta. U HNS-u očito smatraju da je nogomet u Hrvatskoj tu radi njih, a ne oni zbog nogometa. Zbog toga zaista nema razloga da se smatraju ni nogometnim, ni savezom, a ni hrvatskim.