Je li mi ovo trebalo?

Prolazi mi svašta kroz glavu dok stojim ujutro na nasipu i skautiram rutu koju sam si isplanirao za maraton. Rano je ujutro, kiša pada, a hladni vjetar sa Sljemena nosi zimsku temperaturu odozgora nakon snijega koji je pao i koji prolazi kroz kosti. Nakon idealne prve polovice jeseni naglo se vrijeme okrenulo i požurilo moju maratonsku avanturu. S najavama kiše i hladnijeg vremena odlučio sam da je došlo sad ili nikad i da je najbolje da to odradim čim prije, dok nemam isprika.

Dogovorio sam se sa Borkom, fotografom koji me dosad pratio, da prođemo zajedno trasu mojeg ‘privatnog’ maratona i da odredimo mjesta na kojima će me on čekati za slikanje. Nekakav plan je bio da Borko ne ide sa mnom cijelo vrijeme nego da se nalazimo po putu – neću čovjeka gnjaviti da četiri sata vozi bicikl uz mene po hladnoći.

Dok ga čekam, razmišljam: jesam li uopće odabrao dobru rutu? Ne volim ponavljati krugove, volim napraviti ili jedan krug ili trčati od točke A do točke B. Osobno više volim od točke A do B, ali logistički je lakše bilo izvesti neku kružnu varijantu. Odabrao sam Jarun i nasip kao logični početak. Tu je nekako sve počelo, usred trčanja po Jarunu mi je sinula ideja o svemu ovome, tu sam se najviše pripremao i imalo je najviše smisla tu i krenuti.

Ali kuda dalje?

Prema sjeveru bi se sve svelo na grad i trčanje kroz gužvu, to nisam želio. Previše sam puta tu trčao, znam više-manje sve uličice i nisam htio riskirati ozljedu gurajući se po nogostupima. Previše auta i previše gužve, grad je otpao. Samobor je dolazio u obzir, i ostavljam ga za neka druga (fizički bolje pripremljena) vremena, ali brdovita priroda samoborskog kraja me malo uplašila pa sam odlučio ipak ne ići onamo. Ali definitivno ovih dana idem opet biciklom do Divljih voda i Eko sela, što mi je super cross training između trčanja. Istok mi je značio peglanje nasipa i to nisam nikako htio, bojao sam se da će me psihički ubiti dosada. Preostao mi je jug.

Južne predjele sam dosta dobro poznavao jer sam većinu prošao biciklom, ali nikada nisam prošao pješke, tj. trčeći. Mogu ići dovoljno daleko da ne radim puno krugova nego jedan veliki, nema puno gužve na cestama i najvažnije, znam dosta ljudi po putu pa si mogu isplanirati da me čekaju s vodom (koja se svede na: „Hoćeš rađe pivu ili gemišt? Hladno je, uzmi si i gutljaj rakije“). Ustvari kada sam razmislio, južna ruta mi je bila idealna i ne znam zašto više ne trčim ondje. Ceste su ravne, možda nema puno toga za vidjeti ali priroda mi je ionako ljepša od betona. Nije za ljetno trčanje jer nema ni trunke hlada, ali u proljeće i jesen je idealno za skupiti puno kilometara.

Start sam riješio, a samim time otprilike i cilj.

Sad je trebalo povezati točke po Turopolju da dobijem 40 i kusur kilometara. Znao sam da neću moći precizno dobiti 42.192 metara pa sam odlučio da je to minimum i ispod toga ne idem. Točka povratka, tj. nekih pola puta, mi je sinulo da bi moglo veliko lovište iza Lukavca – šuma, zanimljiva priroda i uvijek naiđem na nešto divljih životinja. Kao gradskom djetetu, vidjeti malog bambija ili sokola u prirodi je jednako dobitku na lotu. Lovište, naravno, nije asfaltirano, ali ima kilometre tvrdih makadamskih puteva.

Reebok Floatridice su, srećom, jednako dobre i na takvoj podlozi, pa nije smetala skliska šumska podloga. Ostatak rute se sastojao od vrludanja kroz turopoljska sela.

Jedino što me zbilja brinulo bili su psi – bilo obične lutalice bilo seoski đilkoši. Ne bi mi bilo prvi put da skačem na drvo ili preko neke ograde, ali mislim da im je prehladno da se zamaraju nekim trkačem.

Dok navečer u trosjedu gledam slike na mobitelu koje sam uslikao da si vizualiziram stazu, gledam malo i na Google Maps gdje ću sve proći i koliki je to put. Označavam si stazu i ponovo shvaćam koliki je put jedan maraton, pa valjda se sa ISS-a vidi udaljenost kada bi išao u jednom pravcu. Ipak, pripremao sam se, znam koliko mogu (i ne mogu), dobar je osjećaj u nogama pa nema straha. Grupa na WhatsAppu je spremna, svi znaju kada bi otprilike trebao biti u njihovim predjelima da me čekaju sa vodom. Radim zadnju provjeru opreme, iznosim apsolutno sve što imam da ujutro odlučim što ću nositi kada vidim kakvo je vrijeme i punim mobitel. Sa sobom ću imati samo mobitel, par gelova i nešto novca. Otišao sam spavati relativno mirno.

Drugo jutro klasika kao i prije svake utrke: spremanje, oblačenje, gledanje prognoze, minimalni doručak i nervoza pri izlasku iz zgrade. Idem se naći sa Borkom. Opet dok ga čekam i gledam u prazno mi prolazi kroz glavu: „Je li mi ovo trebalo?“ Temperatura 6 stupnjeva, kiše, srećom, nema, vjetar slab. Odlučio sam se za kratke hlače, dvije majice, laganu jaknu i kapu.

I, naravno, Float Ride – u kojima sam napravio sve pripreme i sada ću otrčati maraton.

Trebalo bi biti OK, mogu se raskopčati ako bude potrebno, a opet dovoljno toplo ako moram stati (a nadam se da neću). Dolazi Borko i izdaleka mi viče: „Stari, smrznut ćeš se.“ Šta je, tu je; dogovaramo gdje i kada se otprilike vidimo, šaljem poruku na grupu i krećem. Možda nije start kao na pravim utrkama, nema onog adrenalina dok čekaš službeni pucanj i urlik horde, ali ja sam uzbuđen. Znam da me čeka teških tri i pol, četiri sata, ali idem korak po korak, doslovno. Čujem iza leđa kako škljocanje fotoaparata prestaje i krećem prema Laništu i Remetincu.

Kreće lagani osjećaj kao da mi je netko natovario frižider na leđa i zamolio da mu ga ponesem do cilja

Prvi kilometri prolaze glatko, osjećam kako se štopam, valjda želim što prije izaći iz grada jer me smeta miris loženja drva i automobila. U početku mi je malo hladno, ali Reebok kratke hlače imaju podstavu sličnu kao tajice, pa ustvari nosim dva sloja odjeće i jednom kada sam se ugrijao nije bio problem. Na prvom checkpointu ne vidim Borka, a dogovor je da ne stajem. Zvoni mi mobitel nakon par minuta, fulali smo se. Nema veze, da se ne pogubimo i čekamo, dogovaramo se da se vidimo na idućem. Možda zvuči kao nepotrebna gnjavaža, ali tih par minuta dok prilazim našem provizornom mjestu sastanka nekako skrati vrijeme i ne mislim o boli u nogama niti kilometrima koji slijede do kraja.

Oko Buzina mi prvi put nailazi malo gušći promet. Trčim više sa strane po travi nego po cesti, ali Float Ride mi dobro drže nogu i podlogu. Malo je blatnjavo – ali bolje i to, nego da se guram sa autima. Temperatura nekako drži konstantu, ali s pozitivne strane bar se ne znojim kao do prije koji tjedan. Čak i nemam toliko potrebu za vodom, pa kraj prve kuće u kojoj me odbor za doček čekao prolazim samo uz osmjeh i palac gore.

Ulazim sve dublje u Turopolje i kreću prvi problemi, počinjem osjećati lijevi zglob. Nije značajna bol, bitno mi je da nisu koljena, ali s vremena na vrijeme nešto osjećam. Ipak odlučujem ne kratiti još korak, tempo mi paše i tjeram dalje do iduće vode. Putem mi misli lete, sjećam se nekih zgoda sa zagrebačkih utrka, maratona, svih trekkinga i urban challengea. Sjećam se i treninga na koje me Borko pratio o kojima sam pisao, pogotovo Medvednice i onog krvavog uspona kod TV tornja.

U jednom trenutku sam očito prolazio točno ispod trase koju piloti koriste pri slijetanju na Zračnu luku, jer stalno sam čuo avione, ali ih nisam vidio zbog niskih oblaka. Odjednom je jedan prošao dosta blizu zemlje, bar se meni tako činilo; provirio je na par sekundi između oblaka, taman dovoljno da se podsjetim jednog slijetanja u Dubrovnik po sličnom vremenu kada sam izgubio par litara znoja u pet minuta.

Kroz sve te flashbackove došao sam do iduće vode i približio sam se Lukavcu.

Borko me čekao kod kanala i pratio jednim dijelom. Vidimo par fazana i zečeva, ali ništa od veće divljači. Doduše, karakteristične kuglice na cesti nam govore da ima dosta jelena i košuta u blizini pa pazim korak i na dijelovima trčim cik-cak da izbjegnem sve lokve i ‘nagazne mine’. Tu vidim da radim grešku i drastičnije usporavam. Osjećam da sam se dosta uspuhao i da ću previše ući u anaerobnu zonu ako ne smirim tempo. Ne treba mi da izgorim na pola puta i onda hodam do kraja.

Vidimo neke ljude kako beru nešto s poda, nadam se da nisu lovci pa glasno pričam sa Borkom, radije ćemo poplašiti sve u krugu od kilometra nego da nas neki pijani (a i trijezni) lovac zamjeni za vepra. Radimo neki mini-krug po stazicama da ja skupim dovoljno kilometara prije nego se okrenemo i produžimo nazad sličnim putem. Gledam svu tu šumu i mislim si kao i na Medvednici: je li dobro ili loše da nema puno ljudi koji tu dolaze? S jedne strane je šteta, na 15-ak minuta autom od Zagreba imaš netaknutu prirodu, a većina ljudi ni ne zna čega sve ima; s druge strane, tko zna na što bi sličilo da svi nahrupe. U svakom slučaju, lijepo je u svako doba godine.

Polako se približavam izlazu i povratku za Zagreb.

Dogovor je da Borko ostaje slikati malo prirodu za svoj gušt, a ja nastavljam sam cestom prema Lukavcu i Zagrebu pa se vidimo na cilju. Prošao sam polumaraton i sa svakim kilometrom počinjem sve više osjećati noge. Grlo i pluća me ne bole, još nije toliko hladan zrak pa mogu normalno disati, ali lijevi zglob mi počinje raditi probleme, osjećam cijeli zglob, malo Ahilovu tetivu i petu.

Znam da je neka tetiva, ali ne mogu se sjetiti ni kako se zove ni što da radim da ublažim bol. Osim da stanem, što nije dolazilo u obzir. Znam da sam to imao i prije, ali je prošlo samo od sebe pa se ne uzrujavam previše. Skraćujem korak i usporavam da mogu malo palac dignuti i istegnuti tu tetivu; malo pomaže, ali osjećam kao da me peče po tabanu. Nisam ni očekivao da će proći bez nečega pa mi je utjeha da je moglo biti puno gore. Bitno da koljena idu kao podmazana, ostalo ću izdržati. Asfalt je ipak nemilosrdan i treba dobro ojačati cijelu muskulaturu prije maratona.

Misli mi i dalje lete, stalno uspoređujem onaj davni Zagrebački sa sadašnjim maratonom. Sjećam se grešaka koje sam radio, na pripremama i u samoj utrci. Da ne se ne brinem o zglobu, u glavi vrtim moguće scenarije za iduću godinu. Ako ovo otrčim i budem zadovoljan sa sobom, što je sljedeće? Plitvice, neki strani maraton ili nekakav ultra trail kakve sam obožavao trčati prije? Ne želim da mi se opet desi da zagrizem preveliki zalogaj pa požalim. Ali opet, vuče me probati nešto čime ću testirati granice.

Polako prolazim i 30 kilometara, cuclam zadnji gel za koji računam da će me držati do par kilometara prije kraja, a nakon toga će adrenalin odraditi svoje kada se približim kraju. Kreće lagani osjećaj kao da mi je netko natovario frižider na leđa i zamolio da mu ga ponesem do cilja. Znam da je samo privremeno, ali tijelo mi govori da stanem i odmorim; tješim se mišlju da ću cijeli vikend prespavati na trosjedu.

Opet se približavam ‘civilizaciji’.

Sve je više daruvarskih Škoda i sve manje zelenila. Jarun i parking gdje sam ostavio auto sa stvarima i prvom pomoći (čokoladice, izotonici, ručnik i debela trenirka) mi se čini svjetlosnim godinama udaljen. Ipak, klipsam nekako do Avenue Malla i nasipa, zglob me počinje ubijati.

Prolazim neke srednjoškolce i šnjofam kebab koji jedu; ima nešto neopisivo u mirisu hrane dok čovjek trči, pogotovo na dužim rutama. Silazim sa mosta, za koji mi se čini kao da sam se pepeo na Mount Everest, na sjevernu stranu savskog nasipa i uključujem zadnje atome snage do parkinga kod studentskog centra. Po zvuku gaženja šodera čujem da sam opet nesvjesno produžio korak i da je to to, ne ide brže. Pokušavam na licu sakriti grč dok prolazim ljude na okretištu i gledam mobitel.

Borko javlja da se zaigrao sa fotkanjem i da nije skužio koliko je sati. Nema veze, želim samo doći do kraja. Polako već vidim auto, ulazim u cilj i nekakvim pingvinskim hodom napokon stajem.

Nakon više od 30.000 koraka noge napokon staju na duže od par sekundi, a puls sa svakim udahom opada i dolazim polako k sebi. Onaj čudan osjećaj boli i nemoći se miješa sa ponosom – ponos, srećom, pobjeđuje. Gležanj još osjećam, ali izdržao je. Koljena i ostatak nogu će početi boljeti sutra, ali sve to u tom trenutku nije imalo veze. Sam sam sebi dokazao da mogu, da ona je ona medalja sa Zagrebačkog maratona ipak zaslužena i da pametnim treningom mogu nadoknaditi greške iz mladosti.

Tišina mi čak i paše.

Nema stotine ljudi u cilju, naguravanja i glasne muzike. Sjedim zabundan u autu, jedem čokoladicu i ne mislim ni o čemu, uživam u trenutku. Gledam Reebokice koje su sve ovo izdržale zajedno sa mnom.

I, naravno – tekst o trčanju maratona, tj. bilo koje naporne utrke, ne bi bio potpun bez ponedjeljka i povratka na posao/faks/školu koji se može sumirati u dvije riječi: proklete stepenice.

Jedva hodam općenito, uzbrdicu ne mogu ni vidjeti i ne znam što je gore – mišići koji me bole, a za koje nisam ni znao da postoje ili kvadricepsi i listovi, koji mi inače ne prave probleme a sada ih ne osjećam od boli. Kolege mi se smiju dok svi normalno idu stepenicama, a ja moram raditi pauzu na pola (btw, radi se o desetak stepenica). Nakon dosta šale na račun mojih bolova ipak mi čestitaju i raspituju se kako je bilo. Svi zajedno gledamo Borkove fotke, a ja prepričavam svaku scenu kao da sam oslobodio Zagreb, a ne otrčao maraton. Sličnu stvar govorim i njima – međutim, kolegine riječi me nekako bacaju na razmišljanje: „Ej, znaš ti koliki dio pučanstva cijelog svijeta može otrčat maraton? Promili buraz, promili.. Nije to zajebancija..“

I u pravu je, nije.

Ipak mi je ovo trebalo.