Ovih je dana objavljeno kako tri NBA ekipe, Dallas, Memphis i Milwaukee neće više odsjedati u Trumpovim hotelima. Dan ili dva ranije trener Detroit Pistonsa Stan Van Gundy nazvao je Donalda Trumpa mizoginim rasistom. Gregg Popovich, dugogodišnji trener San Antonio Spursa koji uskoro preuzima vodstvo američke košarkaške reprezentacije, izjavio je, pak, kako ga od Trumpa boli trbuh, dok je Lebron James, koji je snažno podržavao Hillary Clinton, odmah poslije izbora svoje fanove pozvao da se vrate ljubavi i vjeri.
U NBA ligi, dakle, traje očigledna pobuna protiv novoizabranog američkog predsjednika.
Stan Van Gundy i Gregg Popovich su, naravno, bijelci, kao i vlasnici klubova koji su odlučili bojkotirati Trumpove hotele, kao i svi dosadašnji komesari te uglavnom uzorno vođene lige.
No, NBA kao organizacija dubinski pripada afroameričkoj kulturi – kako zbog činjenice da su crnci već desetljećima golema većina među američkim košarkašima, tako i zbog njenog utjecaja u američkoj crnačkoj zajednici: NBA razumije svoju društvenu odgovornost, pa je izrazito aktivna u promoviranju pozitivnih društvenih vrijednosti, kao i u svakodnevnom radu s djecom i tinejdžerima: liga potiče svoje glavne zvijezde da svojim ponašanjem daju pozitivni primjer.
Oni, pak, redovito društveno interveniraju u različitim kriznim situacijama: Karl Malone, drugi najbolji strijelac u povijesti lige, osobno je vozio kamione u New Orleansu, pomažući poslije Katrine, a LeBron James, Chris Paul, Carmelo Anthony i Dwayne Wade relativno su nedavno održali zajednički govor povodom rasnih nemira u Americi, u kojem su, osuđujući policijska ubojstva, snažno pozvali crnce da se suzdrže od bilo kakvog nasilja tijekom prosvjeda.
https://www.youtube.com/watch?v=KCjMvEdPi30
NBA je, dakle, sam nukleus crnačke sportske politike što su, naravno, prihvatili i mnogi važni bijelci unutar košarke. NBA je toliko politički i rasno senzibilizirana, da je pretprošle godine oduzela LA Clipperse dotadašnjem vlasniku Donaldu Sterlingu zbog njegovih rasističkih izjava.
Stoga je sasvim normalno da će se NBA žestoko boriti protiv Donalda Trumpa: Trumpov izbor označuje rušenje mnogih društvenih vrijednosti i političkih tradicija, od borbe za građanska prava do političke korektnosti, na kojima je nastala ideologija američke profesionalne košarke.
Crnci ulaze u MLB i NBA
No, NBA je samo jedan od segmenata nužno političkog djelovanja američkih crnih sportaša. To se djelovanje može podijeliti na dva različita obrasca, s približno jednakim učincima.
Prvo, američki su crni sportaši samim svojim uspješnim karijerama rušili rasne granice u društvu. Drugi se model, pak, odnosi na izravne političke akcije. Glavni protagonisti prvog modela bili su, svakako, Jackie Robinson i Earl Lloyd.
Robinson je bio prvi crnac koji je zaigrao u MLB-u, nacionalnoj profesionalnoj ligi za bejzbol: 1947. je potpisao za Brooklyn Dodgerse. On je bio itekako svjestan političkog i društvenog značaja svog ulaska u MLB, već zato što je u vojsci, tijekom Drugog svjetskog rata, bio izložen institucionalnom rasističkom maltretiranju. Završio je, naime, na Vojnom sudu, jer nije poslušao vozača vojnog autobusa koji mu je pokušao narediti da sjedi u zadnjem dijelu vozila, u skladu sa segregacijskom praksom i pravilima.
Robinson je napravio sjajnu profesionalnu karijeru, a zatim su počela stizati i društvena priznanja, uključujući i ono posthumno, Predsjedničku medalju za slobodu. Bio je jedan od prvih crnih sportaša koji su uspjeli srušiti segregaciju u sportu; prije Robinsona su crni su igrači bejzbola nastupali isključivo u Negro ligama.
Logično je da je NBA, kao najvažnija potpuno integrirana liga, najsnažnije reagirala protiv Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima
Tri godine kasnije, 31.listopada 1950., Earl Lloyd postao je prvi crnac koji je nastupio na profesionalnoj košarkaškoj utakmici zajedno s bijelcima. Te 1950. NBA je draftirala još tri crna igrača: Chucka Coopera, Nathaniela Cliftona i Hanka DeZonieja. Lloyd, koji je umro u veljači prošle godine, zaigrao je za Washington Capitalse protiv Rochester Royalsa. Lloyd je kasnije još igrao sa Syracuse Nationalse, s kojima je 1955. osvojio naslov, te za Detroit Pistonse.
Lloyd se po svršetku karijere isticao kao uspješan borac protiv segregacije. Dobio je sva moguća sportska priznanja, a u kasnim je godinama pozvan u Bijelu kuću, gdje ga je primio Obamin podpredsjednik Joe Biden.
Black Power
I dok su se Robinson I Lloyd svojim karijerama borili protiv rasima i za društvenu zakonsku ravnopravnost crnaca, u 1960-im se godinama niz američkih crnih sportaša izravno politički aktivirao.
Najpoznatiji je svakako bio Mohammad Ali, koji je odbijanjem služenja vojske u vrijeme vijetnamskog rata postao jednim od heroja protuvijetnamskih šezdesetih. Ali je zbog te političke odluke izgubio titulu svjetskog prvaka te nekoliko godina nije smio boksati.
Drugi ikonografski politički akt američkih crnih sprotaša u šezdesetim godinama dogodio se na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968., kad su sprinteri Tommie Smith i John Carlos za vrijeme dodjele medalja demonstrirali potporu Black Poweru: Smith i Carlos digli su ruke sa stisnutom šakom u crnoj rukavici i pognuli glave za vrijeme sviranja američke himne u čast Smithovoj pobjedi u utrci na 200 metara.
Ta fotografija i danas obilazi svijet, a njen je kontekst bio sasvim jasan. U šezdesetima su ubijena tri najvažnija američka borca za građanska prava – John i Bobby Kennedy te Martin Luther King. Mirni su se prosvjedi pretvarali u nasilne ispade, demonstracije su se odvijale u više od stotinu američkih gradova, da bi nasilje doseglo vrhunac na Demokratskoj konvenciji u Chicagu.
Uz vijetnamski rat, drugi glavni razlog za prosvjede bila su ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja te borba za rasnu jednakost.
Demonstracija Black Powera, političke parole iznimno popularne u šezdesetim godinama koja je poticala na beskompromisnu borbu za sve oblike rasne ravnopravnosti i za afirmaciju crnačkih vrijednosti i crnačke kulture, u takvom je povijesnom kontekstu imala iznimno političko značenje: Smithov i Carlosov Black Power i danas se smatra jednim od najdrastičnijih političkih poteza bilo kojeg sportaša na Olimpijskim igrama.
Obama kao Jackie Robinson
U 1980-im i 1990-im godinama došlo je do mirne i tihe institucionalizacije crnačke kulture u skoro svim glavnim američkim sportovima. NBA se počela pretvarati u dominantno afroameričku organizaciju, sestre Williams postale su najveće zvijezde sporta u kojemu sve do pobjeda Arthura Ashea na U.S Openu, Melbourneu i u Wimledonu crnci zapravo nisu imali pravo pristupa; umirovljeni crni sportaši etablirali su se kao vodeći sportski televizijski komentatori, a neki su se, poput Carla Lewisa, relativno ozbiljno počeli baviti politikom.
Sport je postao gotov idealan primjer rasne integracije u još uvijek duboko podijeljenom američkom društvu: o toj podijeljenosti svjedoče kako zatvorske statistike (iznimno visok postotak crnih muškaraca barem je jednom bio u zatvoru), tako i rasni prosvjedi u američkim gradovima unatrag dvije godine.
Sportsku je integraciju snažno poticala dominantna politička klima od 1992. godine pa sve do Trumpove pobjede.
Bill Clinton, predsjednik od 1992. do 2000., bio je apsolutni šampion i prorok političke korektnosti i rasne ravnopravnosti. U Clintonovo se vrijeme u američkim novinama umjesto riječi black preferirao izraz African American. Konzervativnom Georgeu W. Bushu, predsjedniku od 2000. do 2008. godine, moglo se mnogošto prigovoriti, ali nikada i ni u jednom trenutku odnos prema crncima. Bush je među svoje najbliže suradnike uvrstio crnce, Condoleezu Rice i Colina Powella, javno je poticao rasnu ravnopravnost, dok je u vanjskoj politici bio izrazito otvoren i konstruktivan prema crnoj Africi: Vanity Fair u jednom je uvodniku konstatirao kako je politika prema Africi zaista jedini nesporni pozitivni element Bushove vanjske politike.
I onda je došao Barack Obama, čiji je sam ulazak u Bijelu kuću za ravnopravnsot I građanska prava imao jednako značenje kao ulazak Jackieja Robinsona u MLB za rušenje rasnih barijera u sportu.
Američki je sport, u kojem crnci igraju iznimnu ulogu, četvrt stoljeća uživao u poticajnoj klimi trojice predsjednika koji iskreno vjeruju u rasnu ravnopravnost i integraciju. Stoga je logično da je NBA, kao najvažnija potpuno integrirana liga, najsnažnije reagirala protiv Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima.
Prilično je jasno da će se u naredne četiri godine američke sportske institucije, a osobito prominentni američki crni sportaši, ponovo morati baviti izravnom politikom.
