Bilo bi super ponekad živjeti u filmu u kojem će narator objasniti tok misli protagonista, jer ovako je prilično teško razumjeti strateške odluke nekih ljudi. Recimo onu kad pred iznimno bitnu kvalifikacijsku utakmicu U21 reprezentacije izbornik A selekcije sebi na dvije prijateljske utakmice pozove Matea Kovačića i Alena Halilovića. Tu ne bi bilo ništa čudno da je imao u planu koristiti obojicu. Ali za „ništa čudno“ nam ne bi trebao narator koji bi nam objasnio gdje je logika da su u prvoj prijateljskoj utakmici, onoj protiv Izraela, obojica su odigrala 30-ak minuta, dok u drugoj, onoj protiv Mađarske, Halilović nije niti ušao u igru iako je izvršena samo jedna izmjena. Pred ključne dvoboje koji su izravno odlučivali o putniku na U21 Euro u Poljskoj, Ante Čačić uzima Tina Jedvaja i Kovačića koji ponovo, ovaj put protiv Turske, ne dobiju niti minutu.
Svima je jasno kako je A selekcija apsolutni prioritet. Svima bi trebalo biti jasno kako u mladim kategorijama, makar pričali o U21 selekciji za koju igraju profesionalci, rezultat ne bi trebao biti najvažniji. Pa ipak, činjenica da su glavne poluge mlade reprezentacije žuljale stražnjicu na klupi prve momčadi dok su mogli pomoći svojoj selekciji ostavlja pomalo gorak okus. Ili barem dovodi u pitanje strategiju rada i želju da se iskoristi svaka prilika za popravljanje reputacije hrvatskog nogometa i HNS-a.
A ova generacija je imala što reći u tom pokušaju popravljanja. Barem što se talenta tiče. I zaista ne trebate naratora da vam to pojasni.
Na U21 Euru, koje upravo traje u Poljskoj, pravo nastupa imaju igrači rođeni 1. siječnja 1994. i mlađi. Za Hrvatsku to znači da bi – uz navedene Kovačića, Jedvaja, Halilovića i ozlijeđenog Marka Pjacu – igrali Marko Rog, Mario Pašalić, Filip Krovinović, Dino Mikanović, Stipe Perica, Josip Radošević, Josip Brekalo, Antonio Milić, Jozo Šimunović, Josip Posavec, Duje Ćaleta-Car; sve redom standardni i dokazani internacionalci. A imali bi i nemalu pomoć domaćih snaga koje bi predvodili Josip Mišić, Nikola Vlašić, Dominik Livaković, Josip Elez, Ante Ćorić, Fran Tudor, Filip Benković, Domagoj Pavičić, Petar Bočkaj, Denis Kolinger i Borna Sosa. S tim da postoji još igrača koji s pravom konkuriraju barem na završni popis, a nisu tu navedeni.
Ali svi oni skupa sada mogu odmarati, jer Hrvatska se nije našla među 12 odabranih.
Izmučeni i otrovani
Objektivno, Hrvatska je dobila debelo najtežu kvalifikacijsku grupu. Uz Španjolsku, izvučeni smo uz aktualne generacijske prvake Šveđane. U prva četiri kola smo očekivano pomeli Estoniju, Gruziju i dvaput San Marino. Onda se dogodila Španjolska, u kojoj je Livaković popio kikserski gol, a Kolinger dobio crveni karton u 19. minuti. Ubrzo je Španjolska vodila 3:0, ali je mlada reprezentacija došla na 2:3, s tim da je Halilović pogodio gredu u zadnjim sekundama utakmice. Zato je u uzvratu u Burgosu Hrvatska naprosto pomela Španjolsku s laganih 3:0.
Hrvatski nogomet je zaslužio više, zaslužio se naći na ovakvom natjecanju s ovako jakom generacijom koja je s 3:0 isprašila glavne favorite prvenstva
Nismo prošli dalje, jer dogodio se kiks i samo izjednačen rezultat u Gruziji. Hrvatski nogometni savez je ovoj generaciji, u koju smo stvarno mogli polagati visoke nade, na klupu postavio Nenada Gračana. Hrvatski nogometni savez je ovoj generaciji, u koju smo stvarno mogli polagati visoke nade, u Gruziji našao hotel udaljen sat i pol vožnje od stadiona. Stipe Perica – koji prvih pet utakmica nije bio pozvan, a onda je Španjolcima i Gruzijcima zabio po dva, a Šveđanima dvaput po jedan gol – nazvao je put u Gruziju organizacijskom katastrofom s koje se čak 15-oro ljudi vratilo otrovano hranom.
Svega četiri dana kasnije, na stadionu Vångavallen tako izmučeni nisu imali nikakve šanse protiv jako dobre Švedske. Hrvatska je povela golom Perice, koji u prvih pet utakmica nije imao mjesta u reprezentaciji, a nakon intervjua sa stavom za 24 sata vjerojatno neće imati ni ubuduće. Možda bi impuls sa strane nešto promijenio, ali ponajbolji igrači te generacije u isto su vrijeme grijali klupu A selekcije, iako je bilo jasno da nisu u prvom planu.
Narator bi nam zaista dobro došao, da nam objasni tok misli ljudi koji su bili zaduženi za organizaciju puta. Ili još bolje, dok ide odjavna špica, da nam objasni tko je kriv za to što nas opet nema na Euru i kako je krivac odgovarao.
Šteta, jer Hrvatska je u dva navrata pokazala kako itekako može igrati protiv Španjolske. Baš one koja je sad apsolutni favorit Eura.
Revija elitnih talenata
Španjolsku reprezentaciju predvode Héctor Bellerín, Saúl Ñíguez, Marco Asensio, Iñaki Williams i Gerard Deulofeu, a ukupna je vrijednost momčadi po Transfermarktu čak 283 milijuna eura.
Iza njih su Talijani koje predvode Federico Bernardeschi, Domenico Berardi, Daniele Rugani i Gianluigi Donnarumma; Njemačka, u kojoj glavnu riječ vode novo pojačanje Borussije Dortmund Mahmoud Dahoud, novo Bayernovo pojačanje Serge Gnabry, zatim Maximilian Philipp i Davie Selke; te Portugal u kojem je najrazvikaniji igrač nama s Eura dobro poznati Renato Sanches, a sekundiraju mu Gonçalo Guedes i João Cancelo, te Diogo Jota. Englezi bez Delea Allija vrebaju svoju šansu iz drugog plana s priličnim brojem slabije poznatih igrača, dok se iznenađenju nadaju i branitelji naslova Šveđani, solidni Slovaci i Srbi koji su osvajači U20 Svjetskog prvenstva prije dvije godine.
Za reviju elitnih talenata, od kojih su neki već nositelji igre u najvećim europskim klubovima, stvarno ne bismo trebali pozivnicu ni pomoć naratora.
Uostalom, svi znate za Bellerína, Ñígueza, Donnarummu, Bernardeschija, Sanchesa i Dahouda, koji su svi već stalni sudionici okupljanja svojih A selekcija. Uz njih postoji sva sila igrača koji vas sigurno neće razočarati ako im date malo pozornosti. Uzbudljivo je imati neke svoje slabije poznate miljenike, koje možete pratiti i ljubomorno čuvati od drugih, tako da se za par godina možete hvaliti kako ste već planetarnu zvijezdu primijetili još na onom Euru za mlade dosadnog ranog ljeta 2017.
Među manje razvikanim , a fantastično talentiranim igračima, predstavnik domaće ekipe je Karol Linetty. Mladog veznjaka već je ugrabila Sampdoria gdje je standardni prvotimac, a usporedbe s Lukom Modrićem ne dolaze zato što slabo pamti nego jer je otporan na presing i savršeno drži tempo u igri. Njegova kontrola lopte, tehnika i dodavanja su fantastični, a pregled igre i količina ispravnih, a naizgled jednostavnih odluka garantiraju kako će vrlo brzo Linetty postati vrhunski playmaker za kojeg će se iskrcavati hrpe novca.
Igrači poput Linettyja, a uostalom i Modrića, počinju kao desetke, ali razvoj karijere ih vuče dublje u teren gdje mogu pokazati i obrambene sposobnosti i vještinu određivanja tempa za cijelu momčad. Međutim, da bi igrač postao Maestro, potrebne su godine, tako da imponira mirnoća i zrelost kojom Linetty obavlja svoje playmakerske zadatke.
Za razliku od njega, Max Meyer neće doživjeti spuštanje dublje u teren, jer je riječ o sasvim drugom tipu igrača, iako će isto obično biti trpan pod egidu playmakera. Njegova budućnost je na istom mjestu gdje i sadašnjost, na poziciji desetke, a u Schalkeu mu toliko vjeruju da su bili spremni prodati Juliana Draxlera kako bi mu otvorili prostor za razvoj. Igrom podsjeća na Mesuta Özila – još jednog playmakera koji je afirmaciju stekao u Schalkeu – ili još prije na Marija Götzea. Meyer je odličan dribler, nevjerojatno je brz s loptom, ima odličan osjećaj za prostor i u svojim lutanjima i stalnim kretanjima iza napadača fantastično traži džepove prostora u kojima stvara višak. Ima ubojitu lijevu nogu, sjajan je izvođač prekida i podjednako opasan u zadnjoj trećini terena kao asistent i kao realizator. Za njega ste vjerojatno svi čuli, ali sigurno mu niste pružili pažnju koju zaslužuje.
Lako se zaljubiti u čarobnjake poput Meyera ili Linettyja koji kroz potez ili dva pokažu svu raskoš svog talenta. Stoperi su rijetka roba na tržištu jer se od njih traži potpuna koncentracija i samo jedna greška može poništiti dobru utakmicu. Jedan od najboljih stopera na turniru je Jesús Vallejo, nogometaš Real Madrida posuđen u Eintracht Frankfurt. Niti je pretjerano visok, niti je posebno jak u duelu, ali mladi Španjolac se nametnuo kao jedna od ključnih figura momčadi Nike Kovača. Kao svi moderni stoperi, Vallejo je miran na lopti i sposoban je dodavač tako da može biti prvi distributer lopte u postavljenom napadu. Međutim, Vallejo ima nešto staromodno u sebi. Stilom igre se drži one izreke Paola Maldinija da je stoper koji mora napraviti klizeći start već napravio grešku i igru gradi na gotovo savršenom pozicioniranju, iako ponekad zna odigrati i tako da maltretira i izmori napadača čak i prije nego što ovaj dobije loptu.
Koga još upratiti
Ako se odlučite ispratiti ovaj jako zanimljiv turnir šteta bi bila da ne pogledate još neke zanimljive likove.
Prvi od njih je svakako Jeremy Toljan. Riječ je o lijevom beku koji igra za Hoffenheim, a rođen je i odrastao u Njemačkoj od majke Hrvatice i oca Amerikanca. Prošao je sve mlade selekcije njemačke reprezentacije, a u razgovoru s Jürgenom Klinsmannom odbio je mogućnost igranja za SAD. Hrvatsku nije odbio. Nije imao kad, pošto nije dobio ni poziv barem na razgovor. Ali, pa što bismo ga i zvali, ionako imamo lijevih bekova koliko nam srce želi.
Zanimljiv je i Stefan Simić, igrač AC Milana na posudbi u Belgiji, koji igra za Češku. Podrijetlom iz BiH, ima hrvatsko državljanstvo i kuću na Braču, a pasionirani je navijač Hajduka iz Splita. Uostalom, svoju jedinu utakmicu za matičnu Slaviju iz Praga odigrao je u prijateljskoj utakmici na Poljudu na proslavi Hajdukova 100. rođendana. Nakon toga otišao je u Italiju – prvo u Genou, a onda ga je kupio Milan. Dinamovi navijači sigurno pamte stopera Darka Velkovskog iz Vardara i njegov drugi gol, tj. golčinu kojom je probušio Antonija Ježinu, pa je Pjaca morao spašavati i dvaput izjednačavati da sačuva glavu Zlatku Kranjčaru i plasira Dinamo u iduću fazu.
Što nam ostaje da pratimo nego stare znance i buduće zvijezde kad ne možemo brojiti zanimljivosti o Krovinoviću ili čekati tripletu Mišića i Eleza jer – za razliku od Makedonije, Slovačke ili Srbije – mi se nismo uspjeli kvalificirati. A talenta nije nedostajalo. Nedostajao je samo narator da nam objasni neke stvari. Ili barem da objasni odgovornima kako je sav taj talent zaslužio da ima hotel bliže stadionu, da dobije opremu za trening i da ne ide na odlučujuću utakmicu otrovan hranom. Hrvatski nogomet je zaslužio više, zaslužio se naći na ovakvom natjecanju s ovako jakom generacijom koja je s 3:0 isprašila glavne favorite prvenstva.
Ali s obzirom kome dopuštamo da nam vodi savez, svi mi skupa nismo zaslužili ništa bolje.
