Kad god se dogodi neto slično onome što se u nedjelju dogodilo na Svjetskom prvenstvu u sportskoj gimnastici u Montrealu, prosječni sportski novinar iz prosječno ambiciozne redakcije osjetit će blagu nelagodu. Ono što ga nakon toga čeka zove se gnjavaža, s tim da uloga velikog gnjavatora dopada njega.
U satima što slijede gnjavit će intenzivno ljude koje nikako ne bi želio gnjaviti. Najprije nekoga od kolega ili kolegica koje jedva (ako uopće) poznaje. Onda će, kad zagnjavi kolegu ili kolegicu, zagnjaviti nekoga iz svijeta poznavatelja gimnastike, kakvog bivšega ili aktualnog gimnastičara, ili gimnastičkog trenera.
Na koncu, zagnjavit će i Tina Srbića, 21-godišnjeg prečaša koji je u Montrealu ostvario najveći rezultat u povijesti hrvatske gimnastike, osvojivši zlatnu medalju u svojoj disciplini. Pod uvjetom da je spreman razlučiti šest muških i četiri ženske sprave na kojima se u gimnastici vježba, idućih će nekoliko sati provesti izvan vlastite zone profesionalne ugode.
Hrvati, kao i sve druge suvremene nacije, osobito vole pobjednike-autsajdere, posebice stoga što je to ljubav za jedan dan. Ili afera za jednu noć.
Riječ je o odnosu koji je ponižavajući za obje strane, ali one se svejedno u njega upuštaju. Novinar će već sutradan zaboraviti na sve te ljude koje je izgnjavio te ih ponovno nazvati eventualno tek pred neko iduće veliko natjecanje – ili nakon njega, bude li sličnog uspjeha. Da se razumijemo, rado bi on gimnastiku pratio redovno, skupa sa, primjerice, atletikom, plivanjem i skijanjem, samo da ne mora raditi još 88 drugih redovnih stvari.
Kontaktirani, odnosno intervjuirani sportaš na te je uvjete suradnje također prisiljen pristati: da bi se predstavio i promovirao, da bi dobio stipendiju Hrvatskoga olimpijskog odbora, njegove vitamine, trenera i(li) masera za povremene akcije, a u perspektivi možda i sponzorski ugovorčić na određeno vrijeme.
Prisiljen je na svu tu igru uzajamne gnjavaže jer se bavi sportom koji nikoga ne zanima.
Slijedi mantra za medije
Iskovati svjetsko zlato kroz godine provedene u vlažnome i prohladnom podrumskom prostoru, starom gotovo stoljeće i po, uz bezbroj rizičnih padova na strunjaču ili – kad bi se bilo te sreće! – u one nasjeckane komade spužve što stoje u jami pod spravom prkoseći posljedicama sile teže, nije bilo tako teško kao što će biti teško dati desetine ili stotine intervjua koji slijede.
Jedino što je u cijeloj priči izvjesno jest to da će adekvatnih nagrada i priznanja izostati. Teško da će od osobite koristi biti i eventualne nagrade za sportaša godine
“Treniram gimnastiku od osme godine.”
“Jedini sam u razredu bio u stanju izvesti veliki okretaj. Kosa bi mi lepršala licem, nastavnik tjelesnog ponosio bi se mnome, a ja bih želio još zbog osjećaja da sam najbolji među škvadrom.”
“Na natjecanja sam uglavnom putovao u osobnim automobilima.”
“Spavao sam sjedeći.”
“Jeo sam jeftino smeće.”
I tako redom, bla-bla-bla…
Sličnu će mantru Tin Srbić ovih dana ponoviti stotinu puta da bi barem donekle, kako su mu objasnili, pokušao unovčiti svoj uspjeh; naplatiti što je državu predstavio manirom dobroga sportskog ambasadora; vratiti si barem komadić onoga golemog odricanja što ga je u svoje postignuće bio uložio, nadoknaditi si na taj način makar za trenutak vremena koje je utrošio u nebrojene treninge.
Nema ništa ponosnog niti uznositog u tome što će shvatiti da se u ovoj našoj naopakoj civilizaciji mora prodati kao i svaki drugi čovjek na tržištu rada, ma kakav taj rad bio i kakve talente iziskivao. Sve zbog toga što je izabrao sport koji nas ne zanima, sport koji u srazu s komercijalnijim sportovima ima šanse koliko i fotografske ploče ili foto-filmovi s memorijskim karticama.
Egzistencija je negdje drugdje
Vremena su televizije i televizijskom tehnologijom izazvane zasićenosti sportom. Izbombardirani događajima i lavinom informacija koje relativiziraju apsolutno sve, pa tako i divljenja vrijedna ostvarenja u ‘malim’ sportovima poput Srbićeva iz Montreala, ne stižemo osvijestiti, odnosno pojmiti veličinu rezultata. Nema se vremena jer u redu čekaju erupcije novih sadržaja. Kako bi rekao Miroslav Krleža na njemu svojstven naturalističan način, “nismo zalogaj pravo ni progutali, a već smo ga iz crijeva prosuli”.
Pionirskih i revolucionarnih sportskih pothvata kakav je Srbićev bit će još, kao što ih je u individualnim sportovima bilo i dosad, od Kostelića, preko Blanke Vlašić, Gordana Kožulja, Duje Draganje, Jakova Faka, Sare Kolak, pa i Srbićevih odlikovanih prethodnika Filipa Udea i Marija Možnika.
Medalje u individualnim sportovima traže odricanje, volju i vrijeme. I više od svega, naravno, glad za uspjehom. Sve je ostalo dostupno: vonjava podrumska dvorana koja to i nije (zapravo je negdašnja sala za plesnjake, ali poslužit će svrsi), sprava koja pamti i previše vježbi i odrađenih elemenata, u svakom slučaju više no što bi trebala, jeftina brza hrana i kombiji ili osobni automobili koji nude savršene uvjete za odmor, bilo samo u sjedećemu ili ležećemu fetusnom položaju…
Jedino što je u cijeloj priči izvjesno jest to da će adekvatnih nagrada i priznanja izostati.
Teško da će od osobite koristi biti i eventualne nagrade za sportaša godine koje se dodjeljuju krajem godine, bude li ih uopće, a kakvih Epke Zonderland, nizozemski šampion u Srbićevoj disciplini, u vlastitoj kolekciji ima već četiri. Osvajač zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u sportskoj gimnastici egzistenciju će morati tražiti negdje drugdje.
Jednog dana, kad više ne bude telefonskih zahtjeva za intervjuima, dočeka u konferencijskoj sobi zračne luke s domaćinom-gradonačelnikom koji ni sam ne zna što će uopće ondje, grčevite borbe za vitaminski program, masera i poneku kunu državne stipendije, kad više uopće ne bude karijere kao takve, Tin Srbić moći će trezveno sagledati prošlost i svoje montrealsko zlato.
I osjećati se sretno i ponosno.
