Nogomet je oduvijek bio takav; oduvijek je ostavljao dojam da vrijeme brže prolazi, da se stvari lako zaboravljaju i potisnu toliko da prestanete vjerovati da su se ikada i dogodile.
A nije ljeto 2014. bilo tako davno.
Trenerski život nikada nije lagan, u svakom svom poslu ti su ljudi na početku osuđeni uskočiti u tuđe cipele. Ona češća i lakša situacija je kada su te cipele probušene, kada je prethodnik potjeran i neželjen i kada je, bez obzira na to što uradili, teško napraviti stvari lošijima; kad mogu biti bolje ili u najgorem slučaju jednako loše. Međutim, kada je Antonio Conte sredinom srpnja te 2014. poručio Juventusovim čelnicima i navijačima da ne želi više sjediti na klupi i da je spreman za korak naprijed, bilo je jasno da je svom nasljedniku ostavio onu potpuno suprotnu, najtežu situaciju.
Iako na prvi pogled u nasljedstvo dobiti dominantnu i već dobro organiziranu momčad koja je osvojila tri uzastopne titule talijanskog prvaka zvuči kao savršen scenarij, dovoljno je zagrepsti ispod površine da shvatite kako su stvari potpuno drugačije. Uostalom, upitajte Rafu Beniteza, Tatu Martina ili Davida Moyesa. Jer s tuđim gotovim proizvodom, a vlastitim idejama, morate napraviti barem jednako dobar rezultat da bi vas uopće prihvatili kao dovoljno dobrog za posao. Nakon tri titule, taman da su i na amaterskom nivou, to je izuzetno teško.
Max Allegri je u Juventus stigao u još kompliciranijoj situaciji. Jasno, nije pomoglo to što je bio čest gost tabloida, odnosno što mu je tadašnja djevojka samo nekoliko mjeseci ranije Juventus nazivala “sramotom Italije”, ali u Torinu je dočekan s razočaranjem prije svega jer ga se – i tada potpuno neopravdano – smatralo trenerski nedoraslim Juventusu.
Tipični Allegrijev Juventus
Contea su obožavali igrači i navijači, nisu mu se pretjerano zamjerali ni mediji, i u osnovi ga se poistovjećivalo s tadašnjim Juventusovim uspjehom. Allegri je, s druge strane, bio obilježen događanjima tijekom posljednje dvije sezone u Milanu. Nikada ga se nije ni smatralo za velikog trenera, za njega se nisu vezali pojmovi kao što su “filozofija” ili “inovator”, a to što su ga igrači javno prozivali za gubitak svlačionice i loše rezultate bio je samo sočan dodatak za kritičare.
Allegrijeva je momčad u odnosu na Conteovu pametnija i odmjerenija, sposobna prilagoditi se i mijenjati, a možda je upravo to nedostajalo za korak dalje u Europi
Juventusovi navijači, barem veliki dio njih, osjećali su se upravo tako: ne ljutito, ali sasvim sigurno razočarano.
Mada, kada se, dan nakon što je s istog mjesta u suzama ispraćen Conte, Allegri pojavio na svom radnom mjestu u Vinovu, dočekan je trulim jajima i zvižducima. Tristotinjak najradikalnijih prosvjedovalo je pred Juventusovim trening kampom, a navodno su njih petorica dobili priliku razgovarati s Allegrijem i direktorom Beppeom Marottom. Izašli su nakon nekoliko minuta i nitko ne zna što im je Max tada rekao, ali je premotavanje na travanjsku noć na Camp Nou dovoljno da znamo kako su tri sezone teško žvakali i gutali svaku svoju riječ izgovorenu onoga jutra.
Juventus je u srijedu u Barceloni odigrao gotovo savršenu utakmicu, koja je od početka do kraja imala jasan Allegrijev potpis. Nije bilo mjesta nestrpljivosti, srljanju i panici kakvu smo, recimo, gledali kod PSG-a; od početka je momčad dala do znanja da će ona biti ta koja će kontrolirati događanja i da će ih voditi u svom smjeru, i to i onda kada Barcelona ima loptu. Bio je to tipični Allegrijev Juventus; ekipa koja je u posljednje tri godine Conteovu ideju nadogradila Maxovom taktičkom fleksibilnošću i sposobnošću da kontrolira i sebi prilagodi intenzitet utakmice.
Činjenica je i to da ovo što smo vidjeli ove srijede – ili, ako hoćete, ove sezone generalno – nije ništa pretjerano novo kod Allegrija i njegova Juventusa. On je već nakon nekoliko mjeseci u Torinu napravio taj konkretni korak u razvoju Conteove prvobitne ideje i pretvaranje u drugačiji izričaj, osvojivši tako ne samo dvostruku krunu i ostvarivši plasman u prvo Juventusovo europsko finale od 2003., nego i poštovanje i ljubav navijača. Njegova je momčad u odnosu na Conteovu postala pametnija i odmjerenija, sposobna prilagoditi se i mijenjati, a možda je upravo to nedostajalo za korak dalje u Europi. Korak zbog kojeg je Conte navodno i odlučio napustiti Juventus.
Juve je sad i favorit
Ustvari je potpuno nepravedno prema Allegriju nakon svega se vraćati na Contea i ono što je on Maxu ostavio. Jest to bio savršeni temelj na kojemu je Allegri znao raditi potvrdivši da je klasa, ali isto je tako istina i da se ovaj Juve kroz tri godine znatno izmijenio i da je u međuvremenu Allegri stvorio ekipu prilagođenu svojim idejama. U odnosu na finale s Barcelonom iz 2015., kralježnica momčadi je promijenjena – bolje rečeno, ojačana – a sinoć su u Kataloniji startala samo dva igrača koji su započeli i onu utakmicu u Berlinu.
Posljednjih dana često smo razmišljali o tome kako bi bilo napraviti analizu s jednostavnim pitanjem – može li ovaj Juventus do kraja u Ligi prvaka?
Međutim, sinoćnja je utakmica samo dodatno pokazala da je takvo pitanje nepotrebno. Jasno je da može; Juventus je od početka sezone legitimni kandidat za naslov europskog prvaka, a sad je – uz Real Madrid – i u ulozi favorita za trofej.
I to ne samo zato što je u dvije utakmice potpuno razmontirao Barcelonu i ugasio svaku njenu ideju. Ne samo zato što je bez problema nadigrao jednu od individualno najboljih momčadi na svijetu, i to u dvije potpuno različite utakmice. Nego zato što je ova srijeda bila samo još jedna potvrda da Allegri i Juventus u protekle tri godine rade odličan posao i stvaraju igru vrijednu europskog naslova.
Nije ljeto 2014. bilo tako davno, ali lako je zaboraviti što se govorilo i na koji je način Massimiliano Allegri došao u Torino. Lako je, jer je on učinio tako da se zaboravi.
