“Postati broj jedan bio je moj ultimativni cilj. Ali, postati broj jedan bilo je i nešto najteže što sam uradio u svom životu”.
Nije Andy Murray rekao ništa novo, postati broj jedan jest cilj svakog vrhunskog tenisača, cilj kroz koji je prošlo tek dvadeset i pet ljudi prije njega. Međutim, u nedjelju je u finalu Mastersa u Parizu u praksi imao najlakši zadatak. Samo je trebao biti na terenu, ostati do kraja. Samo je morao izbjeći diskvalifikaciju, jer bi ona značila gubitak svih poena s turnira i gubitak broja jedan. Morao se suzdržati. Nema gađanja suca reketom, nema bacanja stolca u publiku, nema proslave pobjede trčeći nag terenom Bercyja.
U tome je uspio, no ispostavilo se da finale nije bilo tek lagano stavljanje šlaga na najslađu tortu Murrayeve karijere. John Isner nikada nije mačiji kašalj, nije bio ni večeras. U prvom je, doduše, Murray rutinski breaknuo, završio sa 6-3, no u drugom je izgubio u tie breaku. U desetom gemu trećeg seta Isner je na prvu set loptu promašio prvi servis, napao mrežu ali se i zaustavio na njoj. Osmi turnir sezone – nije se skinuo gol i slavio – Andy Murray je od sutra ujutro i službeno broj jedan na svijetu.
Bez obzira na sve dobivene mečeve, bez obzira na sve osvojene turnire, na novac koji se iz tjedna u tjedan slijeva na račun, vrhunac je dan kada ste postali broj jedan. Najvažnija utakmica se pamti, najvažniji, onaj posljednji poen, prolazi iznova i iznova. Nešto što ćete pričati unucima. Đoković je zabio winner Tsongi i pao na koljena na travi Wimbledona, Nadal je na vrućini Cincinattija visoko dignuo ruke u zrak.
“Što sam radio u trenutku kada sam trebao saznati da sam prvi na svijetu? Sakrio iPad. Miloš (Raonić, op.a) je ušetao u svlačionicu, a ja sam upravo radio zadnju analizu njegove igre, i kada sam ga vidio na vratima, prvo što sam pomislio je da ne smije vidjeti što mi je na iPadu.”
Nije bilo prilike za neki veliki poen, za moćan servis, za padanje na koljena. Murray je odlučujuće poene osvojio predajom Miloša Raonića u polufinalu. Ljudi iz njegovog tima bili su oduševljeni, grlili ga i ljubili – prvi Britanac u modernoj eri Toura koji je dospio na prvo mjesto! – ali Andy nije. Uzeo je torbu, reket i pred gotovo prepunom dvoranom odradio trening s Jamiejem Delgadom.
Možda je Andy bolji nego što mislimo
Bio je to svojevrsni antiklimaks. Gotovo dvanaest godina na Touru trebalo je Murrayu da ovog tjedna, ako hoćete i pomalo neočekivano, a – zašto ne naglasiti – djelomično i zahvaljujući Marinu Čiliću, dohvati vrh svjetskog tenisa. Nakon poraza od Novaka Đokovića u finalu Roland Garrosa, a bio je to njegov osmi poraz u finalima Grand Slam turnira, prvo mjesto činilo se kao druga galaksija. Novak je upravo osvojio i svoj četvrti Grand Slam, prednost u bodovima bila je gotovo rekordna, i nitko nije ni razmišljao o nekakvoj promjeni do kraja godine.
Kada ste iza igrača kakvi su njih trojica, kao što sam ja bio godinama, onda je zaista teško zadržati vjeru u sebe
Uostalom, taj Đokovićev trijumf u tom trenutku je djelovao kao lupanje šakom od stol. Kao još jedna potvrda da je Britanac ne samo iza Novaka, nego da je i dalje daleko od velike trojke. Koja se u međuvremenu zahvaljujući ozljedama i godinama Federera i Nadala možda jest stanjila, ali je i dalje stvarala ogromnu sjenu nad Murrayom. Možda je Andy i bolji nego što mislimo, nego što to njegova tri Grand slama pokazuju, ali i dalje ostaje činjenica da protiv svakoga od velike trojke ima negativan skor.
“Kada ste iza igrača kakvi su njih trojica, kao što sam ja bio godinama, onda je zaista teško zadržati vjeru u sebe i raditi još jače da ih sustignete. Teško je vjerovati da ih možete sustići i mislim da je to bilo najteže. U svaki sam turnir morao ulaziti s uvjerenjem da moram otići do kraja, do završnice”, kazao je u intervjuu za The Times.
Onda mu je preostalo samo to. Istina, Roger i Rafa ove sezone nisu konkurentni u smislu velike trojke, ali je činjenica da je Murray ove sezone dobio 72 meča. Da je Andy od zemlje Pariza do dvorane Pariza dobio 47 mečeva; izgubio je tek četvrtfinale US Opena od Keija Nishikorija, te finale Cincinnatija od, naravno, Marina Čilića. Današnji Masters je bio osmi; osvojio je i Wimbledon i zlatnu medalju u Riju. Ivan Lendl svakako je imao veliki uticaj, ali on ni ovog tjedna nije bio uz Andyja; priključit će se tek u Londonu. Zato je zahvala otišla Delgadu, koji je “bio tu na svakom putovanju, svakom turniru, svakom treningu ove godine” i bez kojeg “ovo ne bi bilo moguće”.
Veselite se Londonu
Što je budućnost za Andyja Murraya? Njemu je 29, godinu je mlađi od Nadala koji više vjeruje u povratak u vrh nego što to vjeruju njegovi zglobovi i koljena. Roger je 35-godišnjak, zadnji veliki turnir osvojio je 2012., i čini se da je ovaj dvojac bliže kraju nego novom usponu. Đoković? Posljednjih nekoliko tjedana odlično su upozorenje najboljem tenisaču današnjice; njegova dominacija itekako je ugrožena. Srbin je bio na fenomenalnom putu da osvoji četiri velika u istoj sezoni, ali onda je došao u probleme s ozljedama, probleme – kako je to lijepo Ivo Karlović objasnio – s kojima se nije ranije susretao i s kojima mu se teže nositi nego ostalima. Rastanak s Borisom Beckerom se čini kao izgledna opcija, Đoković djeluje pomalo sit svega oko njega i ono što mu treba nije promjena, nego kompletni reset.
U svemu ovome možda je prilika za Murraya da naplati sve godine vožnje u pelotonu i gledanja u leđa liderima na Touru. Neće mu biti lako, već nakon današnjeg mučenja u finalu s Isnerom isprana je “lakše je doći na vrh nego ga obraniti” fraza, no bolju šansu da dokaže da mu je mjesto na vrhu neće imati. Veselite se Londonu: ondje možda počinje potpuno nova era za njega, za Đokovića i za čitav muški tenis.