Barcina stopala od gline

Može li katalonska nezavisnost zaista značiti kraj El Clásica?

Zadnja izmjena: listopad 3, 2017 Profimedia

Svi divovi imaju stopala od gline.

Citat je iz jednog od blogovskih upisa nobelovca Paula Krugmana u New York Timesu, a referira se na priču iz Starog zavjeta u kojoj prorok Daniel tumači san babilonskog kralja Nabukadonosora o njegovu golemu kipu koji je bio sačinjen od zlata, srebra i mjedi, dok su mu stopala bila od gline. Postoje različita tumačenja te priče, ali svode se na isto: netko ili nešto što smatramo velikim i moćnim ima skrivenu slabost ili je zasnovano na nečemu slabašnom i ranjivom. Izraz ćete naći i u Uliksu Jamesa Joycea, koji piše o neugodnom otkriću kako idol, stavljen na pijedestal, ima „stopala od gline“.

Temelj na kojem je izgrađena FC Barcelona – kao ne samo nogometni, nego i kulturološki i komercijalni gigant – njeno je rivalstvo s Real Madridom. Barcelona je danas, naravno, mnogo više; ali sva ta srebra, sva zlata i svi ljudski životi potječu iz tog odnosa, tog španjolskog dualizma koji je izgradio Barcu puno više nego Madrid – kako povijesno, tako i u suvremeno doba.

On je njena najveća snaga.

I ujedno njena najveća slabost.

Povijest često percipiramo kao nekakvu karikiranu borbu dobra i zla, pozitivaca i negativaca, u kojoj čitave nacije pretvaramo u subjekte i pripisujemo im svojstva prema tome na kojoj su strani bile i kako su se u određenim trenucima ponašale. Često zaboravljamo da govorimo o tisućama, milijunima ljudskih sudbina, od kojih je svaka do jedne jedinstvena – s različitom pozadinom, različitom razinom vezanosti uz zajednicu i različitim odnosima izvan nje; s različitom razinom obrazovanja, upućenosti i uopće brige za sve to. Koliko god se ponekad činilo tako, stvari nikad nisu crno-bijele; stvar je samo s koje će se strane u danom trenutku postavljene granice između nijansi sive naći više njih.

Korijeni pokreta

U španjolskom nacionalnom kanonu stereotipa, Katalonci su tradicionalno okrenuti prema vanjskom svijetu: oni su istraživači, moreplovci, trgovci, poduzetnici, umjetnici i sanjari. Kao takvi, oni se ponose svojim kozmopolitskim duhom, slobodarstvom i otvorenošću utjecajima, ali su također i praktični te prilagodljivi sistemu i nikad onako tvrdi kao, recimo, Baski.

Naravno da su i oni imali razdoblje romantičnog nacionalizma sredinom 19. stoljeća, isto kao i Hrvati ili bilo koji drugi u to doba iole značajniji narod. Ali dok god je nacionalni pokret u perima i tipkama sušičavih stihoklepaca i skladatelja, nema od toga ništa. On pravi zamah može dobiti tek kad ga se dohvate ekonomske ili političke elite, koje imaju instrumente kako ga proširiti do svog pogonskog goriva: radnika, odnosno onih danas popularno nazvanih ‘običnih ljudi’.

Prvi se moderni uzlet katalonskog nacionalnog pokreta poklapa s osnivanjem FC Barcelone – ali u ono se vrijeme nije činilo da jedno s drugim ima ikakve veze.

Španjolska je na prijelazu 19. u 20. stoljeće bila zemlja koja se ubrzano mijenjala. Čekala se 1902., kad je mladi kralj Alfons XIII. imao navršiti 16 i službeno preuzeti dužnosti suverena; njegov otac umro je od dizenterije još u doba kad je Marija Kristina Austrijska iz Kuće Habsburg, bila trudna s Alfonsom. Potkraj stoljeća zemlja je izgubila svoje posljednje bitne kolonije, Filipine i Kubu, i stara je imperijalna slava bila stvar prošlosti, dok su se istovremeno razvijali industrija, biznis i umjetnost. Centar svih triju stvari bila je Barcelona – tamošnja se buržoazija žestoko obrušila na Madrid zbog gubitka tih kolonijalnih tržišta i 1901. je prvi put jedna isključivo katalonska stranka, konzervativna Lliga Regionalista, ušla u parlament.

Sva srebra, sva zlata i svi ljudski životi ne mogu bit plata El Clásicu, jer bez njega Barcelona više nije ‘više od kluba’, nego samo klub kao i svi drugi

FC Barcelona je osnovana 1899., a već 1902. bila je ovjenčana trofejom prvaka Katalonije. Te je iste godine prvi put igrala protiv tek osnovanog kluba koji će kasnije postati Real Madrid.

I dok su taj klub u skladištu svoje trgovine tekstilom osnovala dvojica braće-industrijalaca iz urbanog srca Barcelone, katalonski je ponos osnovao Švicarac Hans-Max Gamper uz pomoć Engleza. U tom prvom derbiju Barcin je sastav izgledao ovako: S. Morris, Famies, Meyer, Morris, Witty, Valdes, Parsons, Gamper, Steinberg, Albeniz, E. Morris. Blaugrana u samom početku nije mogla imati manje veze s nositeljstvom katalonskog nacionalnog pokreta.

Više od kluba

Povijest rivalstva u desetljećima koja su uslijedila poznata je većini makar i površnih pratitelja nogometnih zbivanja.

Snalažljivost i vizionarstvo madridskih predsjednika koji su svom klubu priskrbili kraljevsko pokroviteljstvo, ogromni stadion, vrhunske strance i naklonost diktatora Francisca Franca kao pokazne momčadi veličine španjolske države, makar je generalissimov prvi izbor bio Atlético Aviacion, odnosno današnji Atlético Madrid. S druge strane, život potlačenih, dolazak i uzašašće Mesije u liku Johana Cruyffa, njegovo krštenje sina tada zabranjenim imenom katalonskog sveca-zaštitnika Jordija, organizacija La Masije i sve one nadrealno lijepe stvari koje su od Barcelone učinile slobodarski mit, a zatim sav taj Més que un club pretvorile u komercijalnu robu za konzumaciju diljem planeta.

Međutim, sve to počiva na jednoj stijeni. Barcelona se digla i vinula u nebesa kao opozicija Madridu još u doba Građanskog rata, a osobito poslije njega, još više u razdoblju nakon okončanja Francove vlasti. To su njena stopala od gline.

Ljudi danas – kako u samoj Španjolskoj, tako i drugdje – često izjednačavaju Barcu s Katalonijom. Pokrajina u novije doba uživa veliku kulturnu autonomiju; u skladu s uvriježenim stereotipima, Katalonci su često jezičac na vagi u parlamentu i imaju priliku usmjeriti državnu politiku; s druge strane, nikad u zadnjih nekoliko desetljeća nisu bili radikalni niti su imali terorističke grupe. Katalonci su, baš kao i Barcelona, profitirali na toj napetosti prema Madridu, istovremeno apsorbirajući vanjske utjecaje u sebe baš kao što je i Barca apsorbirala Cruyffa, Hristu Stoičkova, Lea Messija

Katalonci su – ako produžimo važeći stereotip još malo – praktičan narod, i sasvim sigurno su svjesni što im nosi eventualno odvajanje od Španjolske. Dovoljno su dobro obrazovani i upućeni da ne vjeruju u koristoljubive mitove elita o naciji, ali jednako su tako svjesni aktualnih prilika u sada proširenoj domovini Europske unije – dovoljno da smatraju kako će im nezavisnost konačno donijeti više koristi nego štete, što ranije vjerojatno nije bio slučaj.

U Madridu su dugo smatrali da Katalonija zapravo blefira sa zagovaranjem nezavisnosti i da to njihovim političarima služi više kao instrument ucjene centralne vlade. Vjerojatno je takvom dojmu pomogla i FC Barcelona, upravo zbog toga jer je bilo jasno da klub profitira na antimadridskom sentimentu; u vrijeme kad je i to, kao i sve ostalo, pretvoreno u robu koja prodaje El Clásico kao najveći nogometni spektakl na planetu, nije jednostavno razlučiti autentičnu povezanost društvenih i nogometnih fenomena od onih čisto komercijalnih.

Anti-Zvezda i Zvezda

Pokazalo se, međutim, da nije bila riječ o blefu. Katalonci su, usprkos zabranama iz Madrida i policijskoj represiji, izašli na referendum i u ogromnoj većini glasali za nezavisnost. FC Barcelona, kao najvidljiviji i najslavniji eksponent njihova nacionalnog bića, mora ih moći podržati u tim stremljenjima, kao što ih je prešutno ili aktivno podržavala tijekom desetljeća opresije i onoga što je uslijedilo. Međutim, svo je to vrijeme FC Barcelona bila najprimjetniji simbol otpora upravo zato što je igrala protiv Real Madrida i na svojim tribinama gajila taj animozitet prema prijestolnici.

Bez Madrida, Barcelona je dovedena u vrlo nezavidnu situaciju.

Sva srebra, sva zlata i svi ljudski životi ne mogu bit plata El Clásicu, jer bez njega Barcelona više nije ‘više od kluba’, nego samo klub kao i svi drugi. Jer on je stijena na kojoj je sve ostalo izgrađeno; sada, kada je stavljeno na pijedestal, sasvim je vidljivo da su tom kipu stopala od gline.

Stvari nisu tako jednostavne niti crno-bijele. Pitate li Katalonce, većina će vam reći da njima Španjolska nije „omražena“ niti će zamjerati svojim igračima što igraju za španjolsku reprezentaciju – oni su, uostalom, bili njeni nositelji tijekom nedavne La Rojine zlatne ere. Možda je Balkancima to malo teže shvatiti, ali sasvim je moguće ne mrziti državu u kojoj se živi, a ipak željeti nezavisnost za svoju pokrajinu; Katalonci, uostalom, prije svega imaju problem s Madridom, a Španjolska je puno, puno više od Madrida i Kastilje.

Također, nezavisnost ne mora nužno značiti i kraj El Clásica kakav poznajemo. Budite sigurni da Barcelona tek to ne želi, jer mit o klubu najviše je izgrađen upravo preko derbija. I nije samo novac u pitanju. Gubitkom najdražeg neprijatelja Barca bi izgubila svoj ‘opozicijski’ status; dogodilo bi joj se isto ono što se dogodilo Dinamu nakon osamostaljenja Hrvatske i pokretanja HNL-a – od ‘Anti-Zvezde‘ bi postala ‘Zvezda’. A takva promjena identiteta može biti pogubna.

Usprkos signalima koji dolaze od Madridu naklonjenog vodstva La Lige – nitko iole realan u španjolskom nogometu ne želi izgubiti Barcelonu. Osim toga, perspektiva neke buduće europske Superlige, u kojoj će sigurno igrati oba rivala, čini se neumitnom, ali ona dolazi presporo za Barcu; međutim, ovakav bi razvoj događaja na političkom planu mogao i to ubrzati.

Katalonija danas sigurno može bez Madrida. Njen svjetionik, FC Barcelona, bez njega je puno bliže samo običnom klubu. Zato El Clásico mora nekako, bilo kako preživjeti da bi stopala od gline ovog giganta ostala na svome mjestu.

Ne propusti top članke