Priču o Jimmy Butleru teško je svesti samo na košarku. Nemoguće je ignorirati fascinantnu životnu priču i tešku sudbinu koja ga je snašla od najmlađih dana.
Čak i za surovo okruženje i iste takve uvjete odrastanja koji su pratili većinu današnjih sportskih zvijezda u Americi, Jimmy Butler je dokaz da vas život može lupiti još jače i surovije, pritom nastavljajući slagati brutalne kombinacije u serijama koje ne prestaju. No, sudbina se barem ovoga puta namjerila na puno tvrđi orah koji joj je u lice rekao ne i krenuo graditi neki svoj put usprkos izgledima koji nisu previše obećavali.
Odrastao je u malenom gradiću nedaleko od Houstona sa samohranom majkom koja ga je navodno iz totalno bizarnog i neobjašnjivog razloga izbacila iz kuće kad mu je bilo 13. Nije joj se, naime, svidjelo kako izgleda. Njezino 13-godišnje dijete.
Godine koje su uslijedile ne bi bile lagane niti puno stabilnijim i jače formiranim osobama, a kamoli nekome tko je tek ulazio u pubertet. No, možda su upravo dječja naivnost i šarene naočale kojim je gledao na svijet učinili sve probleme lakšima i ne toliko tragičnima. Uostalom, koliko god stvari izgledale loše u vremenima kad je svakih nekoliko tjedana mijenjao adrese na kojima je privremeno živio, uvijek su kao izlaz postojali teren, lopta i koš.
A na terenu je redovito biran među zadnjima za kvartovske haklove, jer nije pokazivao nikakav poseban talent za košarku u tim mladim danima. Ali pokazivao je nešto drugo: nevjerojatnu volju, istu onu kojoj je kasnije kroz život pomicao vidljive i nevidljive barijere na svom košarkaškom putu. Volju koja ga je vinula do neslućenih visina.
Koliko je kasno Butler isplivao kao igrač koji obećava možda najbolje govori njegova zadnja godina u srednjoj školi, kad je bio rangiran kao 73. igrač ne u cijeloj zemlji, nego samo u Texasu.
Od anonimnosti do NBA drafta
Ponude sveučilišta na kojima se igra najbolja košarka tako su ga redom mimoišle, a jedna od rijetkih koja je stigla na njegovu adresu došla je od koledža Tyler Junior, što je dvogodišnji community college. Igranje ondje obično znači samo da padate još dublje u košarkašku anonimnost. Ali on je svoju priliku dobro iskoristio i odigrao solidnu sezonu, pokazujući već tada da je igrač kojega je lako uklopiti u momčadi u svlačionicu jer nema preveliki ego, a zajednički rezultat mu je uvijek na prvom mjestu.
Kroz život i kasniju karijeru probijao se uvijek preko nekih prepreka koje su se isprva činile nepremostivima, ali njemu je to uvijek polazilo za rukom
To je privuklo interes Marquettea, gdje su priče o zanimljivom klincu došle do tada pomoćnog trenera Buzza Williamsa, koji je igrom slučaja na kraju sezone i preuzeo trenersko mjesto na klupi te sveučilišne momčadi i odlučio regrutirati Butlera, dajući mu priliku da zaigra na Divison 1 razini i pokaže što zna.
Jimmy se na sveučilištu snažno povezao sa svojim Teksašaninom Williamsom, koji je saznao za njegovu životnu priču i svakodnevno je kroz treninge svjedočio njegovim pozitivnim karakternim crtama, upornosti i radnoj etici. No, to nije bilo dovoljno za uspjeh i trener ga je usmjerio prema naprednim individualnim treninzima, koji su od Butlera u konačnici i napravili solidnog sveučilišnog igrača koji je nosio Marquette u svojoj zadnjoj godini.
Još jedna stvar koja je Butlera odvajala od ostalih igrača na toj razini bila je nevjerojatna lakoća kojom je podnosio kritiku te analitički promišljao o onome gdje griješi i kako to ispraviti na najbolji mogući način. Ono što bi mnogi drugi igrači shvatili kao napad na ego i pretjerano kritiziranje njihovih sposobnosti, za Butlera je jednostavno značilo da se primi posla i krene ispravljati sve što je dotad loše radio ili trebao poboljšati.
Na draftu mu šanse nisu bile velike, ali jedna stvar pokazala se presudnom za njegovu daljnju karijeru. Te su godine Bullsi igrali konferencijsko finale i nisu imali visoki pick kojim bi mogli uzeti nekog od traženijih igrača s boljim predispozicijama. No, u Bullsima je trener bio karizmatični Tom Thibodeau, a on je znao prepoznati što s Butlerom potencijalno dobiva. Za njegovu filozofiju, gdje obrana dobiva utakmicu i osvaja naslove, a i za energični trenerski stil koji od igrača na terenu zahtijeva maksimum, Jimmy je bio odličan izbor.
Tvrda koža
Kao i ranije u Marquetteu, i u Chicago se Butler činio predodređenim za rano škartanje iz momčadi i skupljanje minuta u razvojnoj ligi. Ali i ondje je dokazao suprotno.
Predvođeni Derrickom Roseom, najkorisnijim igračem lige iz prošle sezone, Bullsi su opet hvatali vodeće mjesto na Istoku i previše minuta za rookieja Butlera nije bilo. No, kad je Rosea na kraju sezone snašla stravična ozljeda, a pred početak nove se promijenio roster na bekovskim pozicijama, Butler je počeo dobivati prilike; igrao je nevjerojatnu obranu i jako malo griješio u napadu. U drugoj polovici sezone ozlijedio se i Luol Deng i onda je minuta bilo još više.
Kroz dvije sezone se prometnuo u jednog od najboljih two-way igrača lige, što je bilo dovoljno za pozivnicu na All Star. U momčadi prožetoj ozljedama, Butler je tako postao nositelj ekipe i glavni igrač koji je sve mogao jednako kvalitetno raditi. OK, osim konstantno dobrog šuta na kojem je kroz karijeru jako puno radio i napredovao u tom segmentu. Čini se da je ‘tvrda koža’, koju je razvio u djetinjstvu i koja često zna biti problem u kasnijim fazama života njemu išla u korist, jer sasvim je hladnokrvno reagirao u situacijama pritiska.
U momčadi su se događale tektonske promjene, odlazilo je trenersko osoblje i dotadašnji miljenici publike, svakakvi napisi u novinama izbacivali su prljavi veš iz svlačionice i Butleru sigurno nije bilo lako biti vođa u takvoj situaciji. Devastiranu momčad vodi kao trenutno top 15 igrač lige za kojega nema prave zamjene niti na vidiku i starter na All Staru idući mjesec. U međuvremenu je i na Olimpijskim igrama zastupao Sjedinjene Države i, dakako, osvojio zlato.
Put do vrha za Butlera je bio nevjerojatno težak – čak i po standardima NBA lige, u kojoj ima dosta slučajeva igrača koji su se talentom probili s margine društva. Jimmy se probio prvenstveno radom i nevjerojatnom voljom. Upoznao je surovost života i lažne emocije koje su ga okruživale kad je samo pokušavao naći slobodan krevet na kojemu može prenoćiti. Kroz život i kasniju karijeru prelazio je uvijek preko nekih prepreka koje su se isprva činile nepremostivima, ali njemu je to uvijek nekako polazilo za rukom.
Kažu da Jimmy mrzi patetiku, a ni ja ne volim pisati o ovakvim stvarima zato jer je oko nas sve više tužnih sudbina; volimo si utvarati da smo dobri i tankoćutni (ja prvi, da se razumijemo) kad virtualno podijelimo one koje na kraju nadahnjuju, ali jako je malo onih među nama koji će pružiti ruku onda kad je to zaista potrebno i kad nekome možda samo to nedostaje da otključa svoj potencijal te ispiše neku sličnu uspješnu priču.
