Bio sam skeptičan prema riječima Jasmina Repeše zbog traumatičnih iskustava iz prethodnih godina, a kada su nas oslabljeni Španjolci limitirali na postignutih 40 poena, ostao sam istinski užasnut. To je bila uvjerljivo najgora utakmica Hrvatske koju sam ikada gledao, i još uvijek nije ‘nadmašena’, nadam se da ni neće biti. Bilo mi je žao ljudi koji su putovali u Celje gledati takvo ponižavanje.

Repeša mora da je požalio zbog onakve najave. Srećom, navijači ga nisu doslovno shvatili te je Hrvatska i u sljedećim susretima imala veliku podršku s tribina. Ključan je bio susret s Gruzijom, utakmica u kojoj bi poraz značio opraštanje od realnih šansi za prolaz skupine.

Prva asocijacija koja mi prođe umom na spomen te utakmice je – mučenje. To je zaista bilo mučenje, kopanje, bitka u rovovima s nevjerojatno ratobornim Gruzijcima. Sjećam se da je u posljednjoj četvrtini Dontaye Draper uzeo loptu u svoje ruke i održao Hrvatsku na životu, a potom je toliko osporavani Ante Tomić položio za poen prednosti. Imali su Gruzijci posljednju loptu, ali su se spetljali i iz hrvatske perspektive dogodilo se čudo – pobjeda u triler završnici. U glavi reprezentativaca proletjele su sve lopte koje su ih bacile u ponor proteklih godina, stoga je nastupilo slavlje primjerenije pobjedi u finalu, a ne u drugom kolu uvodne skupine.

Ali s psihološkog stajališta ta je završnica zaista vrijedila puno.

Pobjeda je značila skidanje osjećaja fantomskog prokletstva te je bila okidač za sve što je uslijedilo: pobjeda nad Poljskom pa slavlje protiv domaćina nakon produžetka i na kraju lagano rušenje Češke u izravnom obračunu za prolazak skupine.

Druga je faza započeta razbijanjem Finske, a nastavljena preokretom protiv dotad neporažene Italije. Vrhunac je dosegnut u okršaju s Grčkom Vassilisa Spanoulisa, tada najboljeg igrača u Euroligi. Grci su loše krenuli u prvenstvo, kiksali protiv Italije i Finske te u drugu fazu ušli s nula bodova. Zatim pokazuju zube pobjedom nad Španjolskom, ali ih ponovo baca na dno Slovenija.

Utakmica s Hrvatskom značila im je biti ili ne biti.

Hrvatskim reprezentativcima nije bilo mnogo lakše, jer je poraz značio vjerojatni pad na drugo mjesto koje bi im u četvrtfinalu donijelo Francuze, najmoćniju momčad na turniru. Grci su Hrvatskoj nanijeli osam uzastopnih poraza i pretvorili je u iskompleksiranu mušteriju, premda je nekoć bilo obratno. Hrvatskoj je trebalo još jedno čudo.

I čudo se dogodilo.

U šahovskoj partiji s dva produžetka dva puta nas je počastio Nikos Zizis polaganjima koja su iscurila iz obruča i krenula je nova proslava. Slika utakmice, isječak koji ću pamtiti za sva vremena bila je trica Bojana Bogdanovića kod -3 pri kraju prvog produžetka. Babo je uzeo loptu, napravio dribling, bacio se unatrag, šutnuo kroz oči svog čuvara i pogodio. Tom tricom nije samo izjednačio rezultat, već i jasno poručio svima, dao nepobitnu potvrdu za ono što se već dugo šuškalo – Hrvatska je dobila vođu!

U četvrtfinalu je čekala Ukrajina. Naravno, već uoči turnira imao sam veliku želju otići na neku utakmicu, ali volja za njeno ispunjenje nije bila na najvišoj razini. Znate kako je, svi bi negdje išli, a nikome se ne da razbijati glavu s rješavanjem pitanja poput „S kim ću tamo? Kako ću do tamo? S kojim novcima?“

Ipak, sa svakom novom pobjedom i želja i volja su rasle pa sam već uoči Grčke kontaktirao jednog druga s košarke, nazovimo ga Peky. Do dogovora na kraju nismo došli, on je radio i libio se iskoristiti slobodan dan. Ali ubrzo nakon završetka trilera s Grčkom mobitel mi je zazvonio – Peky se predomislio, Bogdanović je imao predobre argumente.

I tako smo se još iste večeri prigodno našli na obližnjem igralištu.

On je doveo još dva zainteresirana, u 10 minuta dogovorili smo sve detalje i to je bilo to – Slovenijo, eto nas! U četvrtak rano ujutro uputili smo se iz Splita autom prema Ljubljani, čekalo nas je oko sedam sati vožnje. Bilo mi je tek navršenih 20 godina i to mi je predstavljalo prvu avanturu u inozemstvo na svoju ruku, stoga me dobrano pucao adrenalin prije nego smo i primirisali granici, a kamoli dvorani.

Vožnja je protekla u ugodnim razgovorima i predviđanjima kako ćemo proći, tko će najviše ubaciti i sličnim navijačkim glupostima. Po dolasku smo krenuli pokupiti ulaznice ispred dvorane, a putem smo naišli na razočarane srpske navijače koji su dan prije izgubili od Španjolske. Pokušali su nam prodati karte za polufinale, ali smo ih odbili uz opasku da ne znamo hoćemo li uopće proći dalje.

Bila je to stravična promjena – od onog zaglušujućeg zajedništva do ove tihe osamljenosti u manje od 24 sata, i to u najkošarkaškijem gradu u državi

„Ma šta pričate, prolazite 100 posto. Ako nećete danas, nećete nikada!“ optimizam su širili istočni susjedi. Oko dvorane je bilo i mnogo Slovenaca jer su njihovi Junaki igrali protiv Srba razigravanje za mjesto među putnike na Svjetsko prvenstvo, a neki su nam vedro dobacivali „Aaa Hrvati, boste zmagali!“

Kako je to oblačno popodne teklo (najljepši oblačni dan kojeg pamtim), u blizinu dvorane počelo je stizati sve više Hrvata, običnog navijačkog puka, ali i poznatih faca iz košarkaškog svijeta. Na stepenicama nedaleko dvorane nastala je prava gužva, uz veselu graju kratilo se preostalo vrijeme. Pola sata prije utakmice sve je eruptiralo uz stihove „Bježite ljudi, bježite iz grada, jer ovdje igra Hrvatska…“

U rijeci ljudi ušli smo u velebne Stožice i našli svoje mjesto na gornjoj etaži. Dvoranu je ispunilo 8.000 ljudi, u velikoj većini Hrvata, koji su pružili nezaboravnu podršku svojim miljenicima. Sinergija svih u dvorani bila je nevjerojatna iz vrlo jednostavnog razloga – svi prisutni morali su izdvojiti vlastito vrijeme i vlastite novce da bi došli na utakmicu. To automatski znači da im je itekako bilo stalo do reprezentativaca, ali i do košarke kao sporta.

Nije bilo sponzorskih ulaznica, niti je lokacija svima pristupačna kao zagrebačka Arena u kojoj su se dvije godine kasnije ti isti ljudi iz Slovenije utopili u moru Instagram-navijača i političara koji su skupljali poene. U Ljubljani su bili samo oni kojima je prisustvo zaista predstavljalo iznimno važan doživljaj. Jedinstvo u Stožicama proizašlo je iz izvorski čiste ljubavi prema sportu i pokazalo je hrvatskim košarkašima da nisu neželjena djeca među ostalim sportašima, kao što se činilo prethodnih godina.

Nošeni hukom s tribina, naši su mic-po-mic gradili prednost nad Ukrajincima.

Krunoslav Simon tricama je uporno dizao ljude na noge, da u jednom trenutku više nismo ni sjedali, a Dario Šarić je mladenačkim majstorijama izazivao ovacije – stvarao se novi miljenik tribina. Kada je postalo jasno da ne možemo ispustiti pobjedu, euforično sam se okrenuo natrag i ugledao Pekyja, tog istinskog košarkaškog zaljubljenika, kako se raširenih ruku i stisnutih šaka u transu prepušta pobjedničkoj pjesmi… Još jedna slika zacementirana u mojim sivim stanicama.

Kad je sve završilo, put kući preko mračnih vijugavih cesta kratili smo euforičnim analizama utakmice. Polufinale s Litvom se igralo već sutra i nije bilo mogućnosti da prisustvujemo. Mene su usred noći izbacili u Zadru, gdje sam ostatak tog dugog vikenda proveo u društvu bivše djevojke, opisujući joj sve iz prethodnog dana vrlo detaljno – izluđujuće detaljno, vjerojatno – s posebno detaljnim opisom tijeka utakmice, što ju je sigurno zanimalo još manje od trigonometrije, prirodnih zakona i ostalih sranja iz kurikuluma, jer bila je tad maturantica.

Iskustvo polufinala nije moglo biti drastičnije drugačije od onog iz prethodne večeri. Gledao sam ga u kafiću u kojem je bio malo tko, a apsolutno nitko osim mene nije gledao utakmicu; prijenos je bio s isključenim zvukom, a u jednom periodu nestalo je i slike na gotovo 10 minuta. Bila je to stravična promjena u odnosu na dan ranije – od onog zaglušujućeg zajedništva do ove tihe osamljenosti u manje od 24 sata, i to u najkošarkaškijem gradu u državi.

Najgore je bilo što se situacija na parketu odvijala se u istom ritmu – Litavci su od početka stavili susret pod kontrolu i polako ali ustrajno povećavali prednost. Linas Kleiza, igrač kojega sam inače obožavao, tada je u svom oproštaju od reprezentacije nemilosrdno istorpedirao hrvatski koš i označio kraj sna o zlatu koji se rodio s osam uzastopnih pobjeda. Bio sam u nevjerici, razočaran, utučen.

Ipak, nakon uživanja u radostima mladosti sljedeća dva dana, susret za broncu dočekao sam pun pozitivne energije, maksimalno nabrijan, uvjeren da možemo uzvratiti Španjolcima za nedavno poniženje. Poučen neugodnim iskustvom od petka, za lokaciju sam odabrao sportski bar na Višnjiku. Tamo je već bila mnogo bolja atmosfera – do početka utakmice svi stolovi su se napunili, a konobar je raspalio zvuk do kraja, tako da smo k’o ljudi mogli uživati u nadjebavanju Petra Skansija i Slavka Cvitkovića.

I zaista smo se odlično držali.

Bili smo u egalu do pred kraj poluvremena, a Bogdanović je bio brutalan. Kad ga već nisu uspjeli zaustaviti Španjolci, usporili su ga suci neobjašnjivo mu poništivši koš iz čista mira, što mi je dovelo pjenu na usta. U bujici crnog bijesa izustio sam niz brutalnih psovki, uvreda na nacionalnoj osnovi i ostalih poluartikuliranih zvukova karakterističnih za kratkotrajno pomračenje uma. Draga me uhvatila za ruku i pokušala smiriti, uz upozorenje da ne psujem pred svima, mada je cijeli kafić psovao. Španjolci su u međuvremenu ušli u svoju karakterističnu seriju, naši su se pogubili i sve se pretvorilo u deja vu – poraz je bio s tek nešto manjom razlikom od prethodnog.

Na putu kući u Split razočaranje su, međutim, postupno mijenjali drugi osjećaji. U ta sam se četiri dana osjetio zaista živim, a košarkaši su imali velike zasluge za to. Roko Leni Ukić, Damjan Rudež, Luka Žorić, Damir Markota i ostatak klape svojim su jedinstvom potakli i jedinstvo navijača, da bi se ta dva jedinstva stopila i prouzročila najbolji rezultat reprezentacije u posljednjih 18 godina. Bez NBA igrača u rosteru srušili su prokletstvo triler završnica, srušili su grčko prokletstvo, srušili su i to prokleto prokletstvo četvrtfinala. Žao mi je što se zaista ne dodjeljuje ta drvena medalja jer momci nisu zaslužili otići kući praznih ruku nakon svih tih pothvata.

Ovako nam je ostalo sjećanje.

Kolektivno sjećanje raspršeno u sjećanjima tisuća pojedinaca. Sjećanja na velike, urnebesne, pa i potpuno banalne trenutke: sjećanje na široki osmijeh vječno namrgođenog Repeše uz izjavu „Sretan sam kao malo dijete!“, sjećanje na potpuno iživciranog Spanoulisa koji nije htio izaći s terena nakon pete osobne, sjećanje na crvene pločice zahoda u Stožicama u koje sam gledao tijekom slavljeničkog uriniranja…

Za nas navijače i općenito ljubitelje domaće košarke, taj je Eurobasket predstavljao buđenje nade; danas smo svjesni da je to bio tek bljesak u mračnome nizu.