Car Himkija: Zašto je prvi strijelac Eurolige Aleksej Šved poput sponzoruše u šopingu

Šutiranje do besvijesti, bez pardona

Sjećate se koliko vas je nervirao onaj ekstratalentirani igrač iz mlađih kategorija koji je više volio šutnut tricu nego hljeba se najest? I pored toga je uvijek volio imati loptu u rukama, umjesto da se izbori za šut trčanjem kroz blokove. Imao je vrhunski pregled igre, ali je na dodavanje gledao kao na nužno zlo. Švercanje u obrani se, dakako, podrazumijevalo.

Svi mi smo poznavali nekog takvog i svi mi smo mu frustrirani predviđali da će propasti ili se u najboljem slučaju izroditi u mediokriteta. I, uistinu, većinu igrača takvog profila zadesi slična sudbina jer se pokažu nesposobnima prilagoditi ozbiljnoj momčadi, pogotovo u europskoj košarci. Međutim, neki od njih ipak uspiju pronaći sredine u kojima će se momčad prilagođavati njima.

Idealni primjer je Aleksej Šved.

Ovaj ruski bek najbolji je strijelac Eurolige (22,1 poen u prosjeku), a svoj Himki drži na poziciji koja vodi u četvrtfinale. Više nitko ne dovodi u pitanje njegovu sposobnost da sa svojim stilom igre nosi momčad do niza pobjeda, ali trebao je proći dugo putovanje da s 29 godina konačno postane igrač najviše klase.

Rodio se 1988. u Belgorodu i košarku počeo igrati u tom gradu na zapadu Rusije. Nije dugo trebalo da dođe na radar skauta najvećeg ruskog kluba – kao 16-godišnjak potpisuje za CSKA, a sezonu potom priključuje se prvoj momčadi. Par tjedana nakon što je postao punoljetan, debitira u Euroligi protiv Žalgirisa. Poslije mjesec dana Moskovljani ga šalju na polusezonu kaljenja u Himki, da bi ga na ljeto vratili u svoje redove. Te sezone CSKA osvaja Euroligu, a Šved je nastupio u osam utakmica u maloj minutaži. No, i to je velika stvar kada se zna da najbogatiji klub u Europi u rotaciji drži samo ‘gotove proizvode’.

Problem se pojavio kada se u sljedeće tri sezone ponovila ista priča – Šved je igrao malo ili ništa te posljedično bio poslan na još jednu polusezonu kaljenja, ovaj put u moskovski Dinamo. Nije previše pomoglo, CSKA jednostavno nema prostora za razvijanje igrača, niti mu je to potrebno – za klub igrače razvijaju drugi diljem Europe, pa ih CSKA bez problema kupi kada procijeni da su dosegli potrebnu razinu. Sa specifičnim talentom poput Šveda naprosto nisu znali što da rade.

Šved je zapravo bio u najgoroj sredini za svoj razvoj – našao se u okruženju najvećih zvijezda europske košarke za koje se nije bio voljan podrediti, raditi prljave poslove za njih. A jedino je tako mogao do svog mjesta pod moskovskim suncem. Usprkos svemu tome odigrao je vrlo dobru posljednju sezonu za CSKA, izborio je priliku zahvaljujući sjajno odigranom Eurobasketu 2011. Ulazeći s klupe radio je dar-mar u ograničenoj minutaži, tako je za 21 minutu na parketu prosječno bilježio 10,6 poena i 3 asistencije. Konačno se nazrela svjetlija perspektiva, mogućnost da jednog dana zaista postane alfa i omega CSKA.

Do Amerike i natrag u Rusiju

Međutim, Švedu je prisjelo čekati.

Kao i većini ostalih igrača, NBA je bio njegov dječački san. Minorna uloga koju je imao u CSKA i nimalo impresivne fizičke predispozicije srušile su njegov status kod američkih skauta, zbog čega ga nitko nije izabrao na draftu 2010. No, to mu je stvorilo mogućnost da pregovara s NBA klubovima, a nakon niza odličnih igara počeo je učestalo zvoniti mobitel njegova menadžera.

Najupornija je bila Minnesota, koja mu u ljeto 2012. daje trogodišnji ugovor. Odigrao je vrlo dobru debitantsku sezonu – od 77 odigranih utakmica, 16 puta je startao i u prosjeku od 23,9 minuta bilježio 8,6 poena uz 3,7 asistencija. Naišao je i na neke poteškoće – shodno očekivanjima dosta se mučio u obrani, ali mu je i šut za tri iznenađujuće bio ispod 30 posto. Svejedno, očekivalo se da će s vremenom njegova igra rasti.

Dogodilo se sasvim suprotno. Sljedeće sezone prepolovljena mu je minutaža, a posljedično i učinak. Zato je na ljeto mijenjan u Philadelphiju, gdje se ne snalazi dobro, pa vrlo brzo odlazi u Houston, gdje se ne snalazi uopće. Turbulentnu sezonu završava u Knicksima, u kojima je konačno pronašao ulogu za kojom je žudio – dobio je velik broj minuta i lopti te tako zaključio epizodu u New Yorku s iznenađujućih 14,8 poena prosječno u 16 utakmica.

Onda na ljeto potez koji nitko nije očekivao: Povratak u majku Rusiju.

Himki je iskrcao 10,3 milijuna dolara za Švedov povratak i tako ga učinio najbogatijim košarkašem u Europi. Naravno, bilo je NBA klubova koji su ga željeli, ali presudila je činjenica da su mu gazde kluba iz Podmoskovlja osim trogodišnjeg ugovora dali i ključeve momčadi – obećane su mu apsolutističke ovlasti.

Nedosanjani san konačno se počeo ostvarivati. Šved je postao car Himkija.

Njegova vladavina započela je skromnije od očekivanog. U Euroligi je momčad za dlaku ostala bez četvrtfinala, dok se u VTB ligi dogodio veliki podbačaj ispadanjem u polufinalu, što je značilo da je mjesto u Euroligi preoteo Uniks. Šved je igrao vrlo dobro, ali kao da se još uvijek libio u potpunosti prepustiti ‘ubilačkim’ nagonima.

Zato je sljedeće sezone otpustio sve kočnice. Duško Ivanović gotovo da ga nije vadio s parketa, a on se ponašao kao sponzoruša u šopingu – nemilice je trošio i trošio i trošio sve lopte koje je dobio. To mu je donijelo senzacionalnu statistiku (22,1 poen po utakmici uz 5,2 asistencija i 4 skoka) i naslov MVP-ja Eurokupa. Bila je to tek utješna nagrada budući da je Himki ispao već u četvrfinalu, a Švedovo ponašanje neke je suigrače dovodilo do ludila. Tako je Jacob Pullen nakon sezone izjavio: „Sva filozofija bila je da Aleksej Šved radi što hoće. On je smio uzeti 30 šuteva po utakmici bez problema. Pouzdano znam da ove sezone nijedan igrač osim njega nije uživao u igranju košarke“.

Sezona je ipak okončana uspješno finalom VTB lige, odnosno povratkom u europsku elitu.

Teorem Ace Petrovića

Što se tiče Švedovih igara za reprezentaciju, u krivu ste ako ste pomislili da se barem tu podredio interesima momčadi. Sergej Bazarevič brzo je uvidio da je prošlo vrijeme kad je Rusija imala više vrhunskih igrača i zato je prilagodio momčad Švedu, svjestan da mu ništa drugo ne preostaje ako želi vratiti Ruse u borbu za medalje.

To je doista upalilo – kad je igrao Šved, igrala je i Rusija. Aco Petrović ocijenio je Ruse kao najlakše za skautirati jer sve što treba da ih se pobijedi je zaustaviti Šveda. I bio je u pravu, samo što je to izjava u stilu „Mornaricu SAD-a može se pobijediti tako da joj se potope svi nosači aviona“. Šved je naprosto toliko moćan u napadu da se, ako je raspoložen, i vrhunskog obrambenog igrača malo što pita i zato je najpametnije za obrane da se fokusiraju na zaustavljanje ostatka ekipe, a njega agresivno napadaju jedan-na-jedan. Tako je Srbija nakon poraza u skupini naučila lekciju i svladala Rusiju u polufinalu unatoč Švedovoj simultanki (33 poena). Nakon utakmice Šved je prišao junaku Srbije Bogdanu Bogdanoviću i rekao: „Ti si lud!“, a ovaj mu odvratio: „Što si onda ti koju svaku utakmicu ubaciš 30 koševa?“.

Aleksej Šved jedan je od onih igrača koji ne može biti sretan ako momčad pobjeđuje, a on ne isporuči svoje. To se vidjelo i po nervoznoj reakciji kad ga je Bazarevič zamrznuo u završnici četvrtfinala s Grčkom jer je bio izvan ritma. To, naravno, predstavlja veliki problem ako do kraja karijere misli osvojiti nešto veliko.

Cijeli svijet sada zna kakav je strijelac. Svojim nemilosrdnim paranjem mrežice stekao je gomilu fanova koji skidaju njegove poteze, ali postocima šuta zaista se ne može pohvaliti. Trica mu je na 34 posto, dvica na 47,5 posto, što je ishod pretjerane indijanštine. Osim toga, uvjerljivo je vodeći u čitavoj ligi po broju izgubljenih lopti (3,2 po susretu, 0,6 više od drugoplasiranog Kevina Pangosa).

Malo mi za sriću triba…

S druge strane, neki od njegovih suigrača u napadu pridonose daleko manje nego što mogu. Primjerice, Charles Jenkins. Ovaj odlični bek šutira trice preko 40 posto, ali ima samo 4,5 poena po susretu, što je nevjerojatan podatak, pogotovo kada je riječ o starteru koji igra preko 20 minuta. Razlog je u tom što uputi jedva dvije trice po utakmici, dok ih Šved ispali skoro deset, rekord mu je 17 protiv Unicaje (pogodio samo pet).

Svojim individualnim shvaćanjem košarke Aleksej sputava ostatak skupocjene momčadi, što može biti nepremostiva prepreka za daljnji iskorak. Himki i dalje rezultatski sjajno stoji, ali vlasnici očekuju više s obzirom na novac koji su uložili. Tako je cijela prva ekipa kažnjena gubitkom polovice mjesečne plaće nakon kraće serije lošijih izvedbi. Švedu je to bila opomena da možda jest car momčadi, ali nije car kluba. Nekome i on mora polagati račune.

Sve u svemu, Švedu je u Himkiju sjajno, lijepo se ugnijezdio. Rekao je da nije prekrižio povratak u NBA, ali da će mu NBA klubovi morati slati daleko bolje ponude nego prošlog ljeta ako ga žele izvući iz njegove zone komfora. A dokle će dogurati s Himkijem, ovisi o tome hoće li uvesti dašak demokracije u svoje carstvo ili će i dalje šutirati do besvijesti bez pardona, išlo ga ili ne. Jednostavno mora više involvirati suigrače u igru, više im vjerovati. Posljednji trofej osvojio je dok je još bio u CSKA, koji mu je sad najveća prepreka. A protiv Armije jedan tenk ne može ništa, ma koliko moćan bio, i morat će se zadovoljiti individualnim priznanjima.

Tko zna, možda mu je to za sreću dovoljno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.