Ako ćemo taj gol opisati nekom pjesmom, neka to bude početak ‘Sabotage’ Beastie Boysa; kad je lopta konačno stigla do Futacsa, a on je rutinski proslijedio u mrežu kao da je riječ o najlakšoj stvari na svijetu, prolomio se onaj poznati krik: „Aaaaaa…“. I can’t stand it, I know you planned it, I’m gonna set it straight, this watergate.

Na tribinama nakaznog maksimirskog zdanja, pred televizorima, kao i pred računalnim ekranima na kojima su se vrtjeli ispikselizirani streamovi sa šarenim mrljama, svaki je hajdukovac skočio i pridružio se vrisku. Aaaaaa… Pobjeda, prva u Mordoru nakon osam i pol godina. Aaaaaa…

Nogomet rijetko nagradi gledatelja takvim klimaksom, kad u trenu shvatite – to je to, gotovo i nema više, kad shvatite da je prethodnih 90 minuta nade i strepnje stalo u taj jedan udarac i jednu zatresenu mrežu. U derbiju smo se, doduše, toga nagledali zadnjih sezona, ali na drugoj strani: nekoliko je puta Dinamo izjednačavao ili odnosio pobjedu golom na samom kraju. Euforija i očaj ovaj su put zamijenili mjesta.

I dok je Lešković valjda još uvijek klipsao za loptom, Hajdukovi su igrači već bili pod Jugom, ustalasanim u neobuzdanoj radosti, a ‘Sabotage’ je došla do udarnog dijela: Oh my God, it’s a mirage, I’m tellin’ y’all it’s sabotage. U tom trenutku, hajdukovci na Maksimiru, oni pred televizorima i pred računalnim ekranima mogli su vidjeti i osjetiti kako temelji Zlog Carstva nestaju u plamenu i dimu.

Logika navijaštva

Samo što nije to sve baš bilo tako.

U navijačkoj percepciji stapaju se elementi viđenog i onog ukopanog u podsvijesti. Jednom će netko možda napisati romansiranu povijest u kojoj će pojedinim elementima – kao ja ovdje – dati mitsko i magično značenje, pogotovo ukoliko se pokaže da je Hajdukova pobjeda doista bila bitna (za Hajduk, za Dinamo, za Rijeku, za hrvatski nogomet…) koliko nam se u tom trenutku učinilo da bi mogla biti. Dotad barem ovo s Mordorom i rušenjem Zlog Carstva ostaje iluzija; slatka i ljekovita za jedne, a gorka, možda i uvredljiva za druge.

Skloni smo nogometu pridavati takva svojstva. Ponekad banalne sportske kontraste simbolički prikazujemo kao sraz dobra i zla i igru koristimo kao poligon za sve nedopečene antropološke teorije koje nam mogu pasti na pamet, čak i kad nismo toga u potpunosti svjesni. No, ovaj konkretni slučaj ne može se samo time objasniti iz najmanje dva razloga.

Prvi je taj što kontrast između Dinama i Hajduka danas nije baš sasvim banalan i nije baš sasvim sportski. Prvi je po mnogočemu preuzeo obilježja režimskog i protežiranog kluba, a drugi izopćenika i buntovnika. To realno, a ne samo simbolički jest tako na nekoliko društvenih (ne samo nogometnih) razina i ne treba valjda sad ponovno navoditi primjere. Reći, stoga, da je vladajući režim u Maksimiru – dakle, ne Dinamo sam – Zlo Carstvo, protiv kojeg se u većem broju bune i sami njegovi navijači, možda jest malo pretjerano, ali nije bez osnova.

Drugi razlog je još malo apstraktniji. Prije neke dvije godine nogometni tromjesečnik The Blizzard objavio je esej u kojem se autor Alexander Shea ambiciozno uhvatio lacanovskog koncepta iz književne teorije, psihoanalize i filozofije nazvanog ‘jouissance‘ i pokušao ga upotrijebiti za objašnjenje logike nogometnog navijaštva.

Po njemu, postoji ‘konzumeristička’ publika – u nju se i sami svrstavamo kad gledamo, primjerice, utakmice Lige prvaka u kojima neki klub simpatiziramo, pa smo ga skloni uzdizati na simboličkoj razini ili isto tako ocrnjivati suparnika, sve kako bismo se zapravo osjećali dobro zbog svojih potrošačkih izbora. No, postoji i onaj osjećaj kad gledamo klub ili reprezentaciju koje uistinu doživljavamo kao ‘svoje’ – takvo navijaštvo uključuje izuzetno snažan emotivni ulog, a s njim neminovno i jouissance (najbliži prijevod bio bi „blaženstvo“, ali francuski pojam implicira i orgazam, ekstazu).

Jouissance kao pogonsko gorivo

Radi se zapravo o potrazi za katarzom – a što joj više straha i patnje prethodi, to je i katarza jača. Kad osam i pol godina niste pobijedili najvećeg rivala u njegovu dvorištu, a naslov niste vidjeli još i znatno dulje od toga, kad su vas na ljestvici pretekla još dva kluba, a vlastita vam momčad godinama servira razočaranja, kad ste po igračkoj, financijskoj i svakoj drugoj snazi debelo u sjeni, kad vas mrcvare i maltretiraju po medijima, a vladajući uvijek iznova nađu novi način da vam se nasmiju u lice… onda se u vama nakupilo strahovito puno frustracija koje će eksplodirati u neobuzdanom sladostrašću i osjećaju da ćete iskočiti iz vlastite kože kad konačno naguzite svoju nemezu.

To što njoj ti izgubljeni bodovi strahovito puno znače samo pojačava užitak; to što vama u natjecateljskom smislu igraju malu ulogu uopće nije bitno. Pa vam se onda može pričiniti i da vidite kako od Carstva ostaju samo ruševine i pepeo.

Jutro poslije, Maksimir je u simboličkom smislu doista zgarište. Splitska šamarčina spustila je momčad na zemlju i sabotirala njene šampionske ambicije

Jouissance, utemeljen na identitetu i osjećaju pripadnosti, zapravo je ono što je Hajduk održalo i podiglo u iznimno teškom razdoblju za klub. Neki to krivo zovu mazohizmom – krivo, jer nijedan navijač ne uživa u ponižavanju svog kluba, nego ga trpi i nada se da će katarza, trijumf na kraju „jedne duge ceste“ biti time veći i slađi. No, opasno je kad je ideal jouissance jedino pogonsko gorivo, kad nema i sportskog iskoraka; on se mora tu i tamo i manifestirati, inače cijela stvar gubi zamah i propada.

U realnosti, bila je to tek nogometna utakmica; derbi ne baš toliko drugačiji od nekih drugih koje smo zadnjih godina gledali, derbi koji nam nije otkrio ništa što već nismo znali.

A to je da Dinamo, uz svu zaista bogatu igračku kvalitetu, nema jako ozbiljan plan igre niti dobro uhodane mehanizme; nije ih imao ni pod prijašnjim trenerima i gotovo uvijek je pobjeđivao na ogromnu razliku u individualnoj razini; čim bi mu se suprotstavila bolje organizirana momčad, u HNL-u ili u Europi, ulazio bi u ozbiljne probleme. I ako je Dinamo kao momčad realno dosta lošiji nego što se to u medijima najčešće prikazuje, Hajduk je bolji nego što mnogi komentatori misle; momčad često ima silnih problema kad se treba nametnuti suparniku i probiti defenzivni blok, ali i prethodni derbi s Dinamom i onaj s Rijekom pokazali su da Joan Carillo radi nekakav posao i da se momčad itekako može nositi s jakim suparnicima.

Maksimir je danas zgarište

No, ipak ne možemo sve svesti u kontekst običnih 90 minuta nogometa. Svi su – kako s obje navijačke strane, tako i oni neutralni – osjetili da se u Maksimiru dogodilo nešto važno.

S Hajdukom je uvijek ‘model’ na panju – ne pobijedi li se u jednoj utakmici, kriv je model; odigra li makar i jedno od ljetošnjih pojačanja loše, kriv je model; promaši li stoper loptu, kaže li predsjednik nešto drugačije od očekivanog, napravi li Torcida incident… Uvijek će se naći onih koji će reći da je to sramota, da je ovo najgori Hajduk ikad i da ne može ulica vladat klubom. Upravo je nevjerojatna upornost kojom medijska i ina opozicija vrši opstrukciju i destrukciju, omalovažavanje i ismijavanje. Jedna sasvim zaslužena pobjeda i proživljena katarza doista ne bi trebala tu ništa bitno promijeniti, ali – poznajući dubinu najčešće korištenih argumenata – vjerojatno hoće, barem na neko vrijeme.

I dok Hajduk svaku utakmicu igra ne samo za bodove nego i za model, što je suludo, Dinamo opet ima svoj fenomen ‘povijesnih’ utakmica – njih je samo u zadnjih nekoliko godina bilo toliko da ih se ne možemo svih ni sjetiti – ali one su rezervirane samo za Europu. Možda ste primijetili da nitko prethodni derbi s Rijekom nije nazivao ‘povijesnim’ (da, najavljivali su ga kao ‘derbi desetljeća’, ali bez one sudbonosne note koja uvijek visi nad glavom momčadi u Europi), a ovaj s Hajdukom pogotovo nije. A oba su to mogla biti i možda će se na kraju i pokazati takvima.

Dinamo je naprosto naviknut da HNL tretira kao svoje feudalno leno. Mogao bih se zakleti da nikome u Maksimiru nije ozbiljno palo na pamet da bi Hajduk mogao biti toliko bezobrazan da ga pobijedi u gostima, kao ni to da bi pozicija trenera Ivajla Peteva mogla doći u pitanje.

Jutro poslije, Maksimir je u simboličkom smislu doista zgarište.

Splitska šamarčina spustila je momčad na zemlju i sabotirala njene šampionske ambicije, iako ih nije još sasvim pokopala. U Dinamu se sada više ne mogu praviti pred javnosti, a ni lagati sami sebi, da je sve u redu, da će modri u uraganskoj završnici pomesti Rijeku i vratiti izgubljenu ‘ravnotežu’ u hrvatski nogomet, a posljedično i u svoju blagajnu. Dinamo sada stoji sam na propuhu, šokiran i sa zebnjom u srcu, jer pitanje koje si je sve dosad izbjegavao ozbiljno postaviti sada zvuči sasvim realno i prijeteće.

Je li ovo kraj Carstva?