Samo što je ranije suparnik u gotovo svim tim bitnim utakmicama bio isti. Rangers, naravno.

Ono što je Old Firm činilo utakmicom svih utakmica nije bilo samo duboki jaz i sektaštvo među navijačima, nego i to što nigdje na svijetu nije postojao derbi o kojemu je toliko često, gotovo uvijek, ovisilo sve. S pobjedom ne samo da bi sivi, prljavi i depresivni Glasgow bio obojen u zeleno, nego bi ona u pravilu značila i ključni korak prema vladavini nad cijelim škotskim nogometom.

Danas kada rivali u 406. po redu natjecateljskom derbiju istrče na Celtic Park, ta utakmica za The Bhoyse neće značiti gotovo ništa.

Bez jakih Rangersa…

Prije nešto manje od pet godina sjedio sam u jednoj tamošnjoj birtiji s s kolegom koji već desetljećima prati škotski nogomet. Bilo je to ljeto u kojemu su Rangersi doživjeli financijski krah, a silni dugovi slavni klub gurnuli u četvrti rang natjecanja. Dan ranije Celtic je jedva nekako na svom stadionu svladao slabašni švedski Helsingborg i plasirao se u grupnu fazu Lige prvaka, a nekoliko sati nakon tog piva gledali smo kako na gotovo sasvim ispunjenom Ibroxu amaterski Rangersi demontiraju Falkirk u, valjda, Liga kupu.

Ironija je u tome što Celtic upravo domaća dominacija – kako ekonomska, tako i natjecateljska – sprječava da podigne razinu kompetitivnosti u Europi

Kolega je objasnio kako je ovakav kraj za rojalistički ponos Glasgowa bio predvidljiv. Ne samo zbog silnih dugova, nego i zbog mnogo važnije činjenice. Gotovo svi drugi su bili protiv bilo kakvih ustupaka. Naime, čelnici lige ponudili su Rangersima ostanak u društvu najboljih, pod uvjetom da se s tim slože ostali klubovi. Nitko nije.

“Budale”, kratko je izgovorio moj prijatelj između dva gutljaja piva. “Nisu svjesni što su napravili. Kaže li se i kod vas nešto poput onoga – pazi što želiš, jer moglo bi se ostvariti?”.

Znao je bolje od mene da je rivalstvo tako žestoko da su mnogi, dok su Saša Papac i Nikica Jelavić u jednom od svojih ribičkih pohoda na obalama Neretve proslavljali 54. titulu prvaka u klupskoj povijesti, zatvorili oči i poželjeli upravo to – da Rangersa više nema. Da dominiraju škotskim prvenstvom u desetljećima koja dolaze, da nemaju više ni tog jednog suparnika ravnog sebi. Da su apsolutni i jedini vladari škotskog nogometa.

Onda im se želja ispunila. I do kraja uništila škotski nogomet.

Škotski je Premiership dugo bio liga dva kluba i jedne, ali najveće utakmice. Bez obzira na to, veliko rivalstvo dva kluba generiralo je dvije važne stvari – ulaganje u kvalitetu te proizvodnju talenta. Znate već onu priču da bez jakog Hajduka nema ni jakog Dinama, koja ima svoju sarajevsku i beogradsku verziju? U Glasgowu su je potvrdili u praksi, uz dodatak da tada nema ni jakog škotskog nogometa.

Legendarna je momčad Celtica koja je u lisabonskom finalu 1967. svladala Inter i osvojila naslov europskog prvaka. Menadžer Jock Stein izgradio ju je isključivo od momaka rođenih u Škotskoj, odnosno u Glasgowu i okolici. Nije to bio nikakav izuzetak za škotski nogomet, i gotovo sve druge momčadi u 1970-im i 1980-im su godinama imale takav sastav. Između 1974. i 1998. Škotska je propustila tek jedno Svjetsko prvenstvo, igrala je i na dvije kontinentalne smotre, a engleski su se klubovi otimali za njene najbolje igrače.

Liga kao trening kamp

Nakon izbacivanja Rangersa, stvari su na prvu nekome čak mogle izgledati i zanimljivo.

Ostali su klubovi pomislili da bi se mogli nositi s najvećim, pa su uložili u igrače, a gledanost je generalno porasla. Celtic je izgubio čak sedam utakmica u prvenstvu i na prvom mjestu završio s (tek) 16 bodova prednosti ispred Motherwella. No, već sezonu kasnije Motherwell je ostao na 29 bodova zaostatka, što je i danas rekord u škotskom nogometu, a Celtic je izgubio samo jednu utakmicu. U 2015. je Motherwell upao u dugove i ispao iz lige, a ostali su klubovi shvatili da im je prvak ipak predaleko da bi to mogli nadoknaditi ulaganjima. Liga se pretvorila u natjecanje za najboljeg drugog; Celtic je opet bio prvi s 92 boda, sa 17 bodova prednosti. Ljetos, dok su Rangersi proslavljali povratak u društvo najboljih, Celtic je podigao još jednu titulu prvaka, i to s 15 bodova prednosti nad Aberdeenom.

Nije bilo za vjerovati ni da će se stvari promijeniti s povratkom Rangersa. Velik dio Celticovih navijača, uostalom, odbija priznati ovaj ‘novi’ klub kao ‘prave’ Rangerse – premda su zadržali sve trofeje, tradiciju i publiku, sve im to više ne znači baš puno. Celtic neusporedivo bolje financijski stoji, pa u skladu s time ima i znatno skuplju i znatno bolju momčad, s trenerom Brendanom Rodgersom. Ostali su klubovi uvelike zanemarili rad u vlastitim omladinskim pogonima, a prepuni su drugdje škartiranih igrača.

Ove su sezone odigrana tri Old Firma (jedan u Kupu) i sva tri je dobio Celtic, koji u prvenstvu ima 26 pobjeda i jedan remi, s gol razlikom 73-16. Rangers je treći, s 33 boda zaostatka za rivalom i devet za Aberdeenom. Zabio je gotovo dvostruko manje od Celtica (37), a primio dvostruko više golova (32). Rodgersova ekipa dominira lakše nego ikad i već bi za dva tjedna mogla matematički riješiti pitanje novog-starog prvaka. ‘Liga dvojice’ pretvorila se u veliki trening kamp jednog kluba.

Zato su utakmice o kojima Celticova sezona danas ovisi one u pretkolima Lige prvaka. Najvažnije je dokopati se grupne faze te zaraditi novac od premija, televizijskih prava i dodatno rasprodanih domaćih utakmica (Celtic ove sezone ima prosjek od preko 51.000 gledatelja, u Ligi prvaka imao je gotovo 58.000), a onda i igračima poraste vrijednost pa se mogu prodati za veći novac.

Ironija u dominaciji

U europskim je okvirima Celtic još uvijek relativno bogat i stabilan klub, s prihodima od preko 50 milijuna funti godišnje, ne računajući transfere, te si može priuštiti kupovine vrijedne po nekoliko milijuna funti. Ove je sezone na tržištu igrača potrošio osam milijuna, a uprihodio tri; prošle je u to uloženo gotovo 13 milijuna (uključujući dovođenje Joze Šimunovića), a inkasirano 15,7; u sezoni 2014./15. dovedeni su igrači u vrijednosti tek nešto više od dva milijuna funti, a prodani za 11,9 milijuna. Iako postoje i drugi znatni izvori prihoda, ulaganja u momčad – kako u dovođenje pojačanja, tako i u zadržavanje kvalitetnih igrača – puno ovise o učinku u Europi.

A tu se u pravilu odvija prava drama. Prošlog su ljeta u pretkolima najprije izgubili od momčadi iz Gibraltara, pa to nadoknadili, zatim prošli kazahstansku Astanu s ukupnih 3-2 uz dva gola iz penala i na kraju s strahovali od izraelskog Hapoela iz Beer Sheve, koji je u revanšu promašio jedanaesterac i ostao samo za gol kratak. U grupnoj fazi, međutim, i nisu bili tako loši: izuzevši katastrofalni poraz 7-0 od Barcelone, u ostalim su utakmicama s vrlo jakim suparnicima (još Manchester City i Borussia M’gladbach) izborili tri remija i dva podnošljiva poraza od po 2-0. Puno bolje nego prethodne dvije sezone, kad se nisu uspjeli plasirati, a na Europa ligu se gleda tek kao na utješnu nagradu. Jer Celtic je veliki, ogromni klub – klub koji će privući 50.000 ljudi i na utakmice protiv smiješnih suparnika i kojemu će novac koji u Europi zaradi iz godine u godinu omogućavati da dodatno zacementira svoju domaću dominaciju.

Ironija je, međutim, u tome što ga upravo ta dominacija – kako ekonomska, tako i natjecateljska – sprječava da podigne razinu kompetitivnosti u Europi, barem na razinu one klubova sa sličnim sredstvima. Jer škotski je Premiership bez prave konkurencije nedovoljno zanimljiv sponzorima i televiziji, a u svom trening-kampu od lige naprosto ne može sresti suparnika koji bi ga odgovarajuće pripremio za kontinentalne izazove.

Old Firm je danas drugačiji, gotovo pa nevažan, a škotski nogomet ima sasvim novo lice. Ono s kojim nitko – pa ni sam Celtic, koliko god dominantan bio – nije zadovoljan. To je kad ne paziš što želiš, pa se i ostvari.