Čija je Sirija?

Reprezentacija ima šansu za SP. Može li ujediniti ratom izmučenu zemlju?

Zadnja izmjena: rujan 7, 2017 Profimedia

Za svojih 28 godina Omar Jihad Al Somah postigao je mnogo više nego što je ikada mogao i sanjati. On je svoje ciljeve ispunio još kao talentirani 19-godišnjak kada je bio prvi strijelac sirijskog prvenstva, onda zaradio i solidan novac u Kuvajtu i čak prošao na probi u Nottingham Forestu, gdje nije zaigrao samo zato što nije dobio radnu dozvolu. U Saudijskoj Arabiji je s Al Ahlijem bio i prvak i osvajač kupa i triput najbolji strijelac sezone – za tri sezone i (dosad) 104 utakmice utrpao je nevjerojatnih 108 golova, od čega 75 u 70 prvenstvenih nastupa. Napadač visok 193 centimetra jednako je opasan s obje noge, sjajan i u zraku i na zemlji i specijalist je za slobodne udarce. U Arabiji ga zovu „sirijski Zlatan Ibrahimović“.

U utorak je Al Somah ispunio i san za koji je davno prestao vjerovati da će ikada imati priliku ispuniti ga.

Njegov gol u sudačkoj nadoknadi u kvalifikacijskoj utakmici protiv Irana u Teheranu donio je reprezentaciji Sirije bod koji joj je osigurao treće mjesto i najveći uspjeh u povijesti. Zemlja podijeljena i razrušena kompleksnim građanskim ratom koji još uvijek traje u svojoj je skupini osigurala treće mjesto ispred Uzbekistana, a iza Irana i Južne Koreje, te produžila nadu da kroz baraž može ostvariti plasman u Rusiju i svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Najvećem strijelcu u povijesti ovog dijela svijeta bio je to možda i najvažniji gol u karijeri.

Al Somahu je to bio i prvi gol u karijeri za reprezentaciju svoje zemlje.

Nogomet je u Siriji oduvijek bio sport broj jedan.

Prvo prvenstvo u ovoj zemlji odigrano je 1966., a reprezentacija se natječe od 1949. Moderna povijest Sirije isprepletena je pučevima, sukobima i krvavim ratovima, a oni su u neku ruku profilirali i nogomet.

Tako je dominantnu ulogu u domaćem prvenstvu desetljećima imala momčad Al-Jaisha iz Damaska. Klub je to koji je 1947. godine osnovala vojska, koja ga je oduvijek i kontrolirala. I nije to bila samo kontrola na kakvu smo navikli u komunističkoj istočnoj Europi ili fašističkoj Italiji i Španjolskoj; Al-Jaish je u praksi bio organiziran kao još jedna jedinica sirijske vojske. Na čelu kluba po pravilu je bio general, ali su i ostale dužnosti u klubu obavljane po vojnoj hijerarhiji, pa bi tako (i sportski) direktor bio armijski pukovnik, a ostali članovi administracije imali niže činove. Trenerova uloga bila je da trenira momčad, ništa više. Postupalo se po naredbama i uz vojničku disciplinu, ali klub je imao najbolje uvjete u zemlji i u principu je mogao regrutirati bilo kojeg mladog igrača.

Sirijska oporba tvrdi da je dio onih koji nastupaju za reprezentaciju primoran na to prijetnjama o oduzimanju putovnice ili nasiljem nad članovima obitelji

Njegovi dobri rezultati, ukupno 15 puta prvenstvenih naslova i osam kupova, činili su ga istovremeno najpopularnijim i najomraženijim u Siriji. Imao je veliku podršku navijača koji su tražili instant-rezultat, ali i bio omražen među svim ostalim nogometnim navijačima u zemlji.

Prva velika pobuna protiv vojne kontrole i režima ustvari je i došla kroz nogomet, i to osam godina prije arapskog proljeća. Tada su, naime, iz Sirijskog nogometnog saveza – suprotno preporukama vlade i usprkos lobiranju Al-Jaisha – odlučili profesionalizirati nogometnu ligu. Al-Jaish je tako dijelom izgubio prioritet prilikom dovođenja igrača, a podigli su se popularni klubovi poput gradskog rivala Al-Wahde, Al-Ittihada iz Alepa ili Al-Karamaha iz Homsa.

Profesionalizacija nogometa uvelike je olakšala i njegov razvoj. Sirija je vrlo brzo uhvatila korak za regionalnim silama; Al-Karamah je sa samo jednim strancem u momčadi već 2006. igrao finale azijske Lige prvaka, a 2009. izgubio je u finalu AFC kupa, koji će godinu kasnije osvojiti Al-Ittihad. I reprezentacija je napredovala doslovno iz dana u dan – još 2005. je U20 selekcija na Svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj u skupini svladala Italiju (2-1), s bodom protiv Kanade se plasirala u idući krug i ondje ispala minimalnim porazom od Brazila – iz penala je zabio Rafinha. Dvije godine kasnije na SP-u do 17 godina Sirija je remizirala s Argentinom (0-0), svladala Honduras (2-0) te izgubila od Španjolaca (2-1) i Engleza (3-1).

Onda je došao još jedan rat.

Ono što su valjda trebali biti mirni protesti, Arapsko proljeće je pretvorilo u krvavi građanski rat. Njegovu kompleksnost ovdje nije ni vrijeme ni mjesto analizirati niti pokušavati objasniti; činjenica je da se zemlja brutalno podijelila i pretvorila u najveću klaonicu 21. stoljeća. Prema dostupnim podacima, više od 11 milijuna Sirijaca napustilo je svoje domove, a u posljednjih šest godina gotovo pola milijuna je ubijeno.

I naravno da nogomet nije bio pošteđen, ali samo je 2011. prvenstvo prekinuto i nije završeno. U idućih se šest sezona Sirijska Premier Liga igrala manje-više normalno, a Al-Jaish je, doduše u nedostatku konkurencije iz Homsa i Alepa, ponovno preuzeo dominaciju, osvojivši četiri titule i dvaput završivši kao drugi. Reprezentacija se dala u izgnanstvo – FIFA je blokirala svu pomoć, zabranila utakmice na sirijskom teritoriju, ali dopustila joj je da sudjeluje u kvalifikacijama i na regionalnim natjecanjima. U ovom su ciklusu Sirijci bili domaćini prvo u Omanu, a trenutno svoje ‘domaće’ utakmice igraju u Maleziji, gdje će i dočekati reprezentaciju Australije u doigravanju.

Međutim, i sirijska nogometna reprezentacija kao institucija našla se u limbu, između svega što se u zemlji događa.

Sirijski nogometni savez i izbornici nacionalne selekcije ostali su lojalni predsjedniku Basharu al-Assadu, čiju su sliku nosili na majicama prije utakmica kvalifikacija. Oni koji se bore na strani vlade reprezentaciju vide kao selekciju svih Sirijaca i ovo je momčad koja najveću podršku upravo ima na onome području koje u Damasku smatraju slobodnim teritorijem. Ali, opozicija okupljena oko Slobodne sirijske vojske (eng. Free Syria Army ili FSA) te ostalih više ili manje radikalnih oružanih formacija ovu selekciju smatra Assadovim propagandnim alatom i već godinama je pokušava zabraniti. Tako je ove godine američki ESPN objavio veliku priču o Assadovu utjecaju na nacionalni tim, ali i brutalnom obračunavanju sa neistomišljenicima.

Ni nogometaši nisu bili pošteđeni od ubijanja i mučenja.

Prema ESPN-u, u proteklih šest godina su  sirijska vojska i snage lojalne Assadu ubile ukupno 38 nogometaša koji su neposredno prije rata igrali u jednom od prva dva ranga natjecanja u zemlji, a još 13 njih smatraju se nestalima. S druge strane, smatra se da je ISIS u svojim pohodima usmrtio još četiri bivša nogometaša. Neki od nogometaša koji su nastupali u tamošnjim klubovima ili za reprezentaciju svjedočili su o brutalnim mučenjima u Assadovim zatvorima i prijetnjama i ubojstvima članova obitelji, a dio njih danas živi u izbjegličkim kampovima ili u Europi. Štoviše, u posljednjih nekoliko godina reprezentacija Slobodne Sirije, kako se naziva, nastupila je u nekoliko neslužbenih utakmica u Europi.

Dio nogometaša priključio se jednoj od brojnih vojski u ovom ratu, a najradikalniji primjer je onaj Abdula Baseta al-Sarouta. Bivši vratar mladih selekcija Sirije javno se profilirao kao jedan od vođa vojske sirijske opozicije, a sudjelovao je i u međusobnim borbama pobunjenika nakon što je od suboraca optužen za suradnju s ISIS-om.

Sirijska opozicija, čiji su predstavnici koji žive izvan zemlje u FIFA-i pokušali zabraniti nastupe reprezentaciji Sirije, tvrdi da dio onih koji nastupaju za nacionalnu selekciju na to primoran prijetnjama o oduzimanju putovnice ili nasiljem nad članovima obitelji.

Dio igrača se iz reprezentacije povukao nakon prvih par godina sukoba. Točnije, većina njih je ili odlučila bojkotirati nacionalnu momčad ili jednostavno nije dobivala pozive. Međutim, s vremenom su se i oni našli u specifičnoj situaciji, upravo zbog činjenice da stvari oko sirijske reprezentacije nisu tako crne i bijele kako se na prvu čine. Istina je da ovaj tim najveću podršku ima od onih lojalnih službenom Damasku, ali je isto tako činjenica da ga i dio pobunjenika i Assadovih protivnika sve češće podržava. U specifičnoj situaciji u kojoj se ta zemlja našla u posljednjih par godina rata, mnogi ga u Siriji vide kao jedinu pozitivnu stvar, nešto što može barem donekle ujediniti ovu zemlju, pogotovo ako izbori plasman na SP.

Prekretnicu je možda donio povratak kapetana.

Firas Al-Khatib je početkom sukoba bio jedan od onih koji su javno poručili kako ne žele igrati za selekciju koja predstavlja ubojice vlastitog naroda. Sam je sebe prognao iz reprezentacije, ali onda se ove godine naglo predomislio. ESPN-u je objasnio situaciju u kojoj se našao. Ako pogazi vlastitu riječ i pristane na povratak u reprezentaciju, gdje su ga silno željeli, stat će na stranu na koju u principu ne želi stati; ako odbije, riskira da će ga proglasiti simpatizerom ISIS-a i radikalnih islamista. Al Khatib se nakon dugo razmišljanja tako vratio u reprezentaciju i zaigrao u domaćem prvenstvu, pravdajući to željom da pomogne postizanju mira i razvoja zemlje; dobar dio Sirije danas ga smatra izdajnikom, a onaj drugi, u suštini veći, herojem – tisuće ljudi dočekali su ga na aerodromu nakon povratka u Damask.

Omar Jihad Al Somah bio je u gotovo u identičnoj situaciji. On je još prije nekoliko godina počeo javno kritizirati Assadove metode, govoriti o ubijanju sirijskog naroda i otvoreno dao podršku opozicijskim snagama. Nakon toga, iako vjerojatno najbolji napadač u povijesti zemlje, bio je daleko od reprezentativnog dresa. No, povratak u momčad Al Khatiba, kapetana i jedne od najvažnijih figura predratnog sirijskog nogometa, promijenio je i sliku o samoj reprezentaciji, pa je ‘sirijski Zlatan’ odlučio prekinuti svoj bojkot i zaigrati za nacionalnu selekciju.

I dobiti priliku da postigne najvažniji pogodak svoje dosadašnje karijere, najvažniji u dosadašnjoj povijesti reprezentacije, koja sada ima priliku preko Australije i eventualnog baraža s ekipom iz CONCACAF-a izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu. Usprkos limbu sirijske zbilje i podijeljenosti javnosti, gdje je jedni smatraju nacionalnom sramotom i propagandnim strojem režima, a za druge je ponos čitave Sirije koji može ujediniti zemlju.

Ne propusti top članke