Čileanski poučak za Hrvate

Oni su momčad kojoj ništa nije nemoguće

Zadnja izmjena: 29. lipnja 2017. Profimedia

Kup Konfederacija nije glamurozno nogometno natjecanje i odlična je stvar da se baš nitko ne trudi prikazati ga takvim. Radi se doslovno o generalnoj probi koja domaćinu Svjetskog prvenstva pokazuje koliko je spreman za najvišu razinu organizacije koja ga očekuje za točno godinu dana, gdje je nogomet u drugom planu. Dakle, Kup Konfederacija provjerava kvalitetu prijevoza prema stadionima, kako će policija riješiti prometne čepove, koliko brzo ljudi mogu prolaziti kroz ulaze ako osiguranje radi po standardima koje im zada FIFA, mogu li osigurati najviše uvjete za rad novinara i – možda i najbitnije – pružaju li domaćini dovoljnu razinu ugode doživljaja gostiju u VIP ložama.

Samo nogomet je na Kupu Konfederacija tek nužno zlo.

Super je što to svi skupa znamo. Prilično fer i transparentno. Zato pomalo i ignoriramo događaj kao takav. Niti ljudi u kafiću pričaju o Kupu Konfederacija, niti mediji forsiraju natjecanje u vremenu kad sportskih vijesti zaista nema, a čak ni proizvođači opreme ne redizajniraju dresove kako bi zaradili koji dolar više.

Kup Konfederacija očito nije bitan ikome živome, a ispada da i igračima dođe kao nužno zlo. Njemačka je na natjecanje poslala selekciju koja podsjeća na one ekspedicije koje Davor Šuker dogovara po Kini i Los Angelesu, Meksiku je toliko stalo da se pripremao baš s tom našom C selekcijom u Los Angelesu, Rusija se osramotila, a dugo niste vidjeli dva nezainteresiranija suparnika od Kameruna i Australije u međusobnom dvoboju.

Nije ni čudo, jer sezona je tek završila, a nova će početi vrlo brzo. Između finala Lige prvaka i otvaranja Kupa Konfederacija prošlo je svega 14 dana, a igrače će čekati još jedno radno ljeto, nakon što je za većinu i prošlo ljeto bilo ispunjeno reprezentativnim obavezama. Iznenađuje li ikoga što igrači igraju na pola svojih pravih kapaciteta? Sve što zaista žele je odmoriti se. I to, više nego mišiće, žele odmoriti glavu od kalendara natrpanog obavezama.

Odnosno, skoro svi.

Ronaldo nije imao sreće

Kad vidite Cristiana Ronalda, na njegovom je licu očita želja za pobjedom, snaga volje koja će ga gurati da osvoji apsolutno sve. Ili da barem pokuša, pa makar se radilo o seoskom turniru u malom nogometu. Čovjek je ravno s proslave osvajanje Lige prvaka došao na pripreme reprezentacije u čvrstom naumu da osvoji i Kup Konfederacija, iako jako dobro zna koliko je to zapravo nebitno natjecanje. Baš nitko mu ne bi zamjerio da je otkazao akciju, ali on je dodatno animirao reprezentaciju vodeći suigrače primjerom u pokušaj osvajanja još jednog trofeja.

Momčad obično prihvati mentalitet izbornika i preslikava ga na teren. Od hrabrosti do nesigurnosti i malodušnosti, kao projekciju karaktera koji im je trener dao

Puno će ljudi reći kako se tu radi o čistom egoizmu. Vjerojatno su u pravu, jer Ronaldo ima zaista dugu povijest egoizma i žudnje da bude priznat kao najbolji. Pa opet, zar upravo to nije sama poanta sporta? Tjeranje do vlastitog maksimuma u pokušaju da postaneš najbolji. Želja za pobjedom čak i u natjecanju koje je samo po sebi nebitno i većini dođe kao nužno zlo. Možda je motivacija egoistička, ali posljedica je ono što vrhunski sportaš radi – pokušava pobijediti čak i kad nije inspiriran nagradom koliko pobjedom samom po sebi.

Pa ipak, Ronaldo nije imao sreće. U polufinalu je naletio na Čile, a oni pobjedu žele koliko i on. Naletio je na čitavu momčad Ronalda. Naravno – ne kvalitetom, nego mentalitetom, jer za Čileance je nezamislivo dati išta drugo osim samog maksimuma i ući u utakmicu ikako drugačije osim po pobjedu. Za njih nema utakmica koje su nužno zlo i ne treba im druga nagrada osim pobjede same po sebi. Fantastična je to momčad, ali ono što je čini posebnom je upravo taj mentalitet koji je postao njen identitet. Nada i hrabrost prezentirana u emotivnoj reklami sa zarobljenim rudarima, kako bi pokazali svijetu da za Čileanca ništa nije nemoguće.

U toj se reklami rudari vraćaju kod okna rudnika u kojemu su 70 dana proveli zatočeni, u posude skupljaju pijesak iz pustinje Atacama i šalju ga svojim nogometašima, koji će ga kasnije prosuti po travnjacima brazilskih stadiona na Svjetskom prvenstvu 2014.

„Ne bojimo se Skupine smrti!“ urla jedan od rudara, Mario Sepulveda. “Nije nas briga za smrt! Već smo je jednom pobijedili!!!“

U Južnoj Americi je rijetko problem u talentu. Imao je Čile fantastične igrače, kao što je čudovišni napadački duo Marcelo Salas i Iván Zamorano. Uostalom, njih dvojica su ih 1998. odvela u Francusku, što je bilo jedino Svjetsko prvenstvo na kojem su nastupili između 1982. i 2010. Bilo je svih tih godina talentiranih igrača, ali nije bilo karaktera pobjednika, nije bilo identiteta u igri i zajedničkog smjera u kojem su se kretali kao momčad. Nije bilo inspiracije koja bi ih vukla naprijed. Trebao im je vođa koji će im usaditi pravi identitet, a izabrali su savršenu opciju. Inspirativnu kao što su rudari iz San Josea, gotovo jednako jakog karaktera.

Trener prenosi karakter na momčad

„Čovjek s novim idejama je lud, osim ako uspije“, ponavljao je Marcelo Bielsa. Njegova ideja je od samog početka bila pomicati granice, tjerati ljude do samog maksimuma u pokušaju da postanu najbolji.

To što je on Luđak, ne znači da nije uspio. Pomicao je igrače debelo izvan njihove zone sigurnosti da im pokaže za što su sve sposobni ako budu dovoljno hrabri i ako zaista žele pobjedu. Arturo Vidal je nerijetko igrao kao libero, a Alexis Sánchez pokrivao sve od špica, preko playmakera do bočnog igrača. Bielsa je instalirao sustav visokog i kontinuiranog presinga s brzim i okomitim nogometom visoke kontrole, valjda da im pokaže kako Čileancu ništa ne bi trebalo biti nemoguće. Postavio je temelje identiteta koji ne prihvaća ništa osim čiste izvrsnosti i fanatične želje za pobjedom, a onda je samo otišao. To je El Loco, prečesto apsolutno neobjašnjiv.

Claudio Borghi, nasljednik na njegovoj poziciji, spektakularno je propao. Svega četiri godine koje je Bielsa proveo na klupi Čilea bile su sasvim dovoljne da njegove ideje zaista postanu identitet ekipe koja želi dominirati i utakmicama koje su nužno zlo. Jorge Sampaoli je izabran za novog trenera jer je svojim stilom odgovarao onome što je postavio Bielsa. Uz pomoć koju mu je pružio Juanma Lillo, Tesla među trenerima, unaprijedio je taktički kostur koji je zatekao.

Unaprijedio, ali nije poništio ništa jer je još od ranih dana svoje trenerske karijere Sampaoli fanatično upijao filozofiju i način igre, prateći stope koje je ostavljao veliki El Loco. Bio je uživljen i posvećen pobjedi do te mjere da je napisao pismo u kojem se ispričava Bielsi nakon što je 2007. izgubio protiv meksičke Américe. Ta strast i ta želja da bude pobjednik činila ga je idealnim čovjekom za fotelju čileanskog izbornika. Skakao je uz klupu, derao se, ludio i veselio se; pokazivao je igračima da mu je stalo svake sekunde utakmice, a oni su ga pratili.

Pratite kako je Hrvatska igrala na velikim natjecanjima. Momčad obično prihvati mentalitet svog izbornika i vjerno ga preslikava na teren. Od hrabrosti do nesigurnosti i malodušnosti, sve na kraju završi na terenu kao projekcija karaktera koji im je trener dao.

Centimetar od slave

Kad je na Svjetskom prvenstvu 2014. Mauricio Pinilla pogodio gredu u utakmici protiv Brazila, nije bilo govora o moralnim pobjednicima koji nisu izgubili u regularnom dijelu utakmice – što je, kao, poseban uspjeh, kao da se utakmica ne igra do kraja. Čovjeka je to toliko pogodilo da je istetovirao situaciju na desnoj polovici leđa uz natpis „centimetar od slave“.

U moru tetovaža na koje se odlučuju nogometaši – gdje Mario Mandžukić istetovira gramatički netočan natpis na hebrejskom, a Vedran Ćorluka svog psa – svatko na sebe stavlja stvari koje su mu osobno bitne. Možda je nekom suluda, ali tetovaža koju je stavio Pinilla pokazuje nevjerojatnu razinu posvećenosti reprezentaciji i karakteru koji ih gura pobjedi. Možda banalna, ali ta tetovaža pokazuje kako je želja za pobjedom postala identitet tih igrača i kako ih strast određuje. Uostalom, to se materijaliziralo vrlo brzo kad su samo godinu dana kasnije osvojili Copu Américu, prvi trofej u povijesti. A onda su je obranili godinu kasnije, kako bi dokazali da Čileancima ništa nije nemoguće.

Ključ je bio u tome što je umjesto Sampaolija doveden Juan Antonio Pizzi, koji nije upao u zamku u koju se ulovio Borghi. Prepoznao je uspješnu filozofiju i podredio se onome što je zatekao. Imao je ispred sebe reprezentaciju koja je talent spojila s fantastičnim i fanatičnim identitetom, a to nije imao potrebu mijenjati. Zašto bi, uostalom, mijenjao takav karakter. Reprezentacija Čilea više nije ni talent Vidala i Sáncheza ili visoki presing i ispolirana pozicijska igra u posjedu. Reprezentacija Čilea je želja za tjeranjem do vlastitog maksimuma, karakter i strast za pobjedom.

Utakmica između Portugala i Čilea u polufinalu Kupa Konfederacija stvarno nije ponudila neki spektakl. S obzirom na količinu talenta s obje strane, nije bila čak niti dobra utakmica. Međutim, bila je to utakmica između dvije momčadi koje su željele pobjedu i kojima nije bilo nimalo svejedno hoće li izgubiti. Nagrada nije nešto, osim što je pobjeda nagrada sama po sebi. Divna je to promjena, napokon zrnce istinskog sportskog duha i karaktera pobjednika u natjecanju koje gotovo svi shvaćaju kao nužno zlo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.