Prije ili kasnije, raspast će se i pasti sustav tiranije nad hrvatskim nogometom. Raspast će se jer nemoguće je dovijeka održavati laž koju iznutra izjeda trulež i smrdi toliko da je sve manje onih izvana koji mogu okrenuti glavu i reći da ih se to ne tiče. I možda nogometu neće odmah biti bolje, jer nepoštenje, korupcija, nepotizam i posvemašnja nesposobnost dublje je kapilarno ukorijenjena u taj organizam nego u možda išta drugo u hrvatskom društvu, ali doista je teško zamisliti da može biti bitno gore nego što sada jest.
A kad se to dogodi, moći ćemo se osvrnuti na jučerašnju izbornu skupštinu Hrvatskog nogometnog saveza kao na vjerojatno najtočniji prikaz onoga na što je taj sustav spao.
Kad je predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora Slaven Marasović uzeo riječ, HNS-ov izvršni direktor Damir Vrbanović zatražio je da mu se ona oduzme, a nazočni su zapljeskali tom njegovu zahtjevu. Marasoviću je potom isključen mikrofon, no on je svejedno nastavio govoriti dok su ga ismijavali i dobacivali mu da je „smeće“ i „nakaza“.
Damir Mišković, predsjednik i uskoro vlasnik HNK Rijeke te samoprozvani predvodnik ‘Trećeg puta’ koji je uredno ušao u vladu starog/novog HNS-ova predsjednika Davora Šukera, kasnije će reći da Marasovićev istup nije bio „prikladan“, a njegov osječki kolega Ivan Meštrović da „metode promjena nisu dobre“ te da on „jedini zna kako se od Davora Šukera može napraviti maksimum“ i da ga je zato podržao.
Hajduk je – ni prvi, a sigurno ni zadnji put – ostao sam. Nakon što su njegovi predstavnici napustili skupštinu, protiv Šukerova reizbora glasao je jedino njegov nesuđeni protukandidat Dario Šimić i nitko drugi nije niti osjetio potrebu iznijeti drugačije mišljenje ili kritiku na rad saveza. Niti primijetiti sasvim očitu stvar, a ta je da je i sama ta skupština nelegalna, jer je bila sazvana po starom poslovniku. Niti prigovoriti Šukerovu izboru ljudi kojima je sportska inspekcija zbog sukoba interesa zabranila rad u Izvršni odbor. Najveći problem u tom su trenutku po prisutnima valjda bili bundžije iz Splita koji odbijaju igrati po njihovim pravilima – i jednom kad su oni otišli, igra se mogla nastaviti.
Jednog dana možda i ovce shvate da nije kmečanje sve što nije blejanje
Jednog dana kad „ovaj rat se završi“ moći ćemo se osvrnuti na jučerašnju skupštinu Hrvatskog nogometnog saveza i jasno vidjeti kukavičluk, licemjerje, izopačenost i siromaštvo duha u kojima je ogrezla udruga koja pod tim imenom djeluje, ali ne zaslužuje da je se zove nijednim od triju pojmova koji čine kraticu HNS. Jasnije ćemo valorizirati činjenicu da je predstavnik jednog od dvaju najvećih, nacionalnih klubova u Hrvatskoj ismijan i izvrijeđan, da su ga pokušali spriječiti da govori i da su mu isključivanjem mikrofona isključili pravo na iznošenje drugačijeg mišljenja, a da su njegovi kolege iz drugih klubova u najboljem slučaju okrenuli glavu, izašli ili šutke promatrali to iživljavanje i ponižavanje.
Da svi skupa nisu imali ni toliko obraza da barem odslušaju što im taj čovjek želi reći, a onda odmahnu rukom i nastave po svome. Ne bi ih koštalo ništa osim malo crvenjenja, pod uvjetom da još imaju savjest.
To je slika hrvatskog nogometa danas.
Stado poslušnih ovaca koje će po potrebi blejati ili šutjeti kad se to od njih zatraži, premda ih čobani vode preko blata umjesto preko pašnjaka.
Stado licemjera koji će se držati suzdržano da bi dobili mjesta u prvim redovima i da ne osjete na svojim leđima čobaninov štap.
Stado cinika koji će tvrditi da je sve samo borba za prevlast i da onaj tko ne želi biti dio stada samo želi biti čobanin.
I dok njega ne žele slušati ni kad je ondje, čobanin čak niti ne mora biti fizički prisutan da bi ga slušali.
Jednog dana, ako ih dotad čobanin ne odvede za sobom u provaliju ili ne iznese na blagdansku trpezu, možda i ovce shvate da nije kmečanje sve što nije blejanje.
Sretan vam Božić, ovce.
