Desetka koja to nije

Luka Modrić nosi broj 10, ali danas je stranac na poziciji koju taj dres implicira

Zadnja izmjena: listopad 13, 2017 Igor Kralj/PIXSELL

Uzmite, recimo, Luku Modrića.

Cijelim svojim razvojnim putem čovjek je odgajan igrati bliže suparničkom golu, u prvoj liniji igre iza napadača. Stasao je na ofenzivnim veznim pozicijama igrajući u Zrinjskom, Interu iz Zaprešića i Dinamu, ali i u mladoj reprezentaciji, kao i u početnoj fazi nastupanja za seniorsku nacionalnu momčad.

S niskim težištem, lagan, okretan i hitar, a izniman tehničar, bio je predodređen za karijeru vrhunskoga ofenzivnoga veznog igrača. Danas, kad sa sjetom pogledate zamućene, pikselima osiromašene video-snimke s YouTubea iz njegovih maksimirskih dana, zamijetit ćete karakteristična ponašanja odnosno navike ofenzivnog veznjaka: zadnji pas, snagu igre jedan-na-jedan, snalaženje na suženom prostoru, kratko odigravanje, izvrsno napadanje prostora, pa čak i solidnu realizaciju.

Flert s ‘desetkom’ trajao je sve dok par mudrih očiju nije primijetio i neke pozadinske, skrivenije kvalitete. Slaven Bilić trebao je dinamičnog playmakera iz dubine, nekoga tko će kreirati u drugoj trećini terena, te se trećoj priključivati kao sekundarna opcija. Nitko nije Modrićeva biciklistička pluća, inteligenciju čitanja igre i snagu natkoljeničnih mišića kadru izdržati svaki duel mogao prepoznati bolje niti ranije od čovjeka koji ga je dvije godine vodio u mladoj reprezentaciji te na velika vrata uveo u seniorsku. Bilić je uskratio svijetu potencijalno izvanrednog ofenzivnog veznjaka, ali mu je podario igrača kakav Modrić danas jest, odnosno kakav je postao.

Nogometni su treneri praktični ljudi. Moraju to biti po defaultu, ukoliko se uspješno žele baviti svojim poslom. U kontekstu biranja pojedinaca po pozicijama oni će jednostavnom matematičkom metodom zbrojiti mogućnosti koje imaju na raspolaganju kako bi dobili najveći rezultat. Konkretno to ponekad znači da će u vaganju između igrača koji može trčati, uklizavati i dodavati, te onoga koji može samo dobro dodavati, najebati onaj prvi. Tako je bilo s Modrićem.

U prostorima gdje je kao mlad cvao, lakoćom se otresajući čuvara i jurišajući prema golu, Modrić je danas stranac. Njegov je habitat 20-ak metara niže po okomici terena

Niko Kovač mogao je (dobro) odigrati isključivo kao netko tko je uvijek iza lopte. Darijo Srna mogao je igrati striktno uz desnu aut-crtu; Niko Kranjčar se, da bi se igra poštedjela njegove slabosti na lopti u pretrpanoj središnjici, odjednom našao uz lijevu aut-liniju. Uz dvojicu napadača koji su preostali, tamo 2007. ili 2008. postojao je samo jedan igrač koji može pokrpati rupe i igri takve momčadi dati smisao. Ono što je započeto kao eksperiment, završilo je trajnim premještanjem Modrića izvan njegova prirodnog staništa, a vremenom i potpunim redefiniranjem njegove igračke pozicije, jer kod Harryja Redknappa u Tottenhamu je Modrić – kao, uostalom, i Kranjčar – nastavio ondje gdje je kod Bilića počeo.

Stanićevo gonjanje

Bilićeva promjena Modrićeva igračkog DNK-a u hrvatskom nogometu nije izoliran slučaj.  Bivši je Vateni mogao iz prve ruke mogao učiti od najvećeg improvizatora.

U završnom činu poliranja Dinamove šampionske momčadi iz 1982. Ćiro Blažević suočio se s prevelikom gužvom u napadu. Milivoja Bračuna instalirao je tijekom ljetnih priprema 1981. na desnog beka, a rasnog centarfora Snješka Cerina na veznjaka. Obojica su mogla dobro trčati, a zabijati je ionako znao Cico Kranjčar, koji baš i nije volio trčati. Da kao lijevog beka nije imao vrijednog Zvjezdana Cvetkovića, ne bi se Ćiro ustručavao istesati ga od još jednoga iznimnog napadača, Stjepana Deverića.

Za ovu je priču, međutim, važnija Ćirina epizoda u ondašnjemu HAŠK-Građanskom, koji je u sezoni 1992./1993. doveo do naslova hrvatskog prvaka. Nastao problem opet je bio klasične prirode. Goran Vlaović mogao je igrati samo centarfora i ništa drugo, a Igor Cvitanović samo podupirućeg napadača i ništa više. Što onda učiniti s Mariom Stanićem?

Primijetivši enormne trkačke kapacitete u iz Željezničara pristiglome 20-godišnjem Sarajliji, Ćiro ga je povukao u vezni red sa Željkom Adžićem i Sejadom Halilovićem, gdje se ovaj, uz visoki kreativni doprinos bočnih veznjaka Vjeke Škrinjara (također izvan svoje prirodne pozicije) i Dževada Turkovića, mogao isprofilirati kao izuzetno koristan off-the-ball veznjak, praktički box-to-box karakteristika.

Hrvatska je reprezentacija u svojim najmlađim danima najviše problema imala na mjestu desnoga bočnog. U počecima je ondje igrao Slovenac Grega Židan, potom Janko Janković, zatim Ivica Mornar i Nikola Jurčević, kojemu je među spomenutima (a i šire) najviše puta u karijeri mijenjana pozicija. Konačno, pred Euro 1996. u Engleskoj, izbornik Blažević je na poziciji desnoga u sustavu 3-5-2 zacementirao čovjeka koji je mogao – a istodobno i želio, kako je pisao Zvonimir Boban – gonjati. Tako je i Stanić postao žrtvom istog jednostavnog matematičkog izračuna kao i mnogo kasnije Modrić.

Premda je Stanić nakon godine provedene u Maksimiru , nastupajući po sezonu redom u dresovima Sporting Gijona, Benfice i Club Bruggea ponovno zaigrao na mjestu centarfora, zabivši za posljednji 27 golova u 37 ligaških nastupa, Ćiro je morao biti praktičan. Golove su mogli zabijati Davor Šuker, Vlaović i Alen Bokšić. Mogao ih je, doduše, zabijati i Stanić, ali on je mogao i gonjati. Tako su Vatreni na oba svoja boka imali bivše napadače, jer i Robert Jarni je nekoć bio golgeter.

Ostatak svoje profesionalne karijere, od 24. pa do 32. godine života, Stanić je proveo igrajući po strani, bez obzira na sustav. Najprije ga je, kad je vidio gdje ga koriste u reprezentaciji, onamo premjestio tada još mladi Parmin trener Carlo Ancelotti, a utabanim je putem Stanić potom nastavio i u londonskom Chelseaju. Povijest će ga pamtiti prvenstveno kao veznjaka i gonjača, premda je u počecima karijere u Željezničaru igrao stopera, odakle se, zbog vrlo dobre tehnike i nosa za gol, ubrzo premjestio u vrh napada.

Oproštaj s desetkom

U povijesti hrvatske reprezentacije koja je uslijedila, pa i u aktualnom kadru, dosta je zapravo bilo trajnih i manje trajnih promjena pozicija igračima, ali vremenom se proces okrenuo; danas se njihove uloge u reprezentaciji puno češće prilagođavaju onima u klubu nego obrnuto, kao što je bilo u Stanićevu i Modrićevu slučaju kad su Blažević, odnosno Bilić, presudno utjecali na evoluciju tih igrača.

Luku Modrića je, unutar svoje šok-terapije, novi izbornik Zlatko Dalić vratio na mjesto s kojeg ga je prije 10 godina nepovratno udaljio Bilić. Ili se onamo možda vratio sam, što bi se između redaka dalo iščitati po izjavama aktera kijevske utakmice, a koje otkrivaju živu interakciju između trenera i glavnih igrača u strateškoj pripremi za utakmicu. Nakon desetak sezona formiranja u središnjici, idući od ‘desetke’ prema ‘osmici’ i ‘šestici’, u novoj je ulozi veznjak Real Madrida izgledao nezgrapno i nesnalažljivo, barem dok se Ukrajinci još nisu raspali.

U prostorima gdje je kao mlad cvao, lakoćom se otresajući čuvara i jurišajući prema golu, Modrić je danas stranac. Njegov je habitat 20-ak metara niže po okomici terena. Ondje je Luka procvao i postao najbolji na svijetu. To je sada njegov pravi identitet. Najbolje bi bilo za njega, a i za Hrvatsku, da se za kratko vrijeme što će još nastupati u nacionalnom dresu vrati onamo gdje se danas osjeća najugodnije. Kijev neka ostane oproštaj s desetkom, s pozicijom.

Prije nego što dođe oproštaj s desetkom kao dresom.

Ne propusti top članke