Cijena? Sitnica. Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

Komercijalističke sposobnosti trgovačkih putnika iz Maksimirske 128 ovog će ljeta biti na ozbiljnoj kušnji, barem ako je suditi po dimnim signalima koje puštaju iz kluba. Kroničari zbivanja u Dinamu, koji informacije prenose tehnički i bez imalo kritičkog otklona, izvještavaju već izvjesno vrijeme da tandem kapetana “ide na tržište”, da obojici “trubi vlak za inozemstvo”, dok se oni savjesniji osiguravaju tek malo blažim eufemizmima tipa “klub će ih nastojati transferirati”. Trebao bi Hrvatski zbor sportskih novinara dati nagradu za hrabrost izvjestitelju koji će prvi napisati da se Dinamo Antolića i Pivarića jednostavno želi riješiti.

Ne znam za kapetane, ali na njihovom mjestu ugodnije bih se osjećao da sam krava na stočnom sajmu u Gudovcu. Način na koji ih Dinamo tretira nije primjeren, nije respektabilan, a nije čak niti uljuđen. Nitko im u klubu nema obraza u lice reći da su postali balast. Radije ih se ostavlja da namjere rukovodstva iščitavaju između redova medijskih objava. Ne bi li poštenije bilo da im se jednostavno zahvale, objasne da se traže pojačanja upravo na njihovim pozicijama i daju odriješene ruke raskidom ugovora? Jer koliko može vrijediti nogometaš kojeg se na tržištu nudi, pogotovo kad ima 27-28 godina? Kakav kupac iz kakve lige će u takvog igrača investirati odštetu? I čemu se uopće dovoditi u rizik od ponavljanja Ante Rukavine?

Fina je to porcija promašaja vrhuške maksimirskog kluba. “What’s the matter with you? Are you stupid or what?“, da parafraziram legendarnog glumca.

Što jesu, što bi mogli i što su trebali biti

Dugo već Antolić i Pivarić trpe udarce u ime cijele momčadi, balansirajući između uloga gromobrana i glasnogovornika. Njihova kapetanska uloga svodi se na nelagodne i administrativne obveze izvan travnjaka. Nije na njima da viču na travnjaku, postavljaju se na sudačke i autoritete suparničkih momčadi, ili da za gušu hvataju – kad je to od potrebe – sitne duše među vlastitim suigračima. Ima li netko da je ovu dvojicu ikad primijetio u praktičnom obavljanju kapetanske dužnosti?

U Dinamu nikako da zažive osnove kapitalističke ideologije. Ovdje uvijek bude naopako. “Dober čovek i bedak su si brati”, rekao bi moj svijet

Prvi su na udaru kad se vrijeđa s tribina, prvi kad treba trpjeti često ponižavajuće kritike iz medija. Uglavnom njih dvojica pred mikrofonima opravdavaju poraze i kontroliraju štetu, dok stranci tipa Machada, Gonçala i sličnih, tek nešto malo boljih, žive ugodno u sjeni, izgubljeni u prijevodu i broju nula na ugovorima koje su potpisali, i koje ni ne pomišljaju prekidati prije zadnjeg dana njihove valjanosti. Nema tu famoznoga gastarbajterskog stresa, pritiska na stranca da mora biti dvostruko bolji od domaćeg radnika. I nije prvi put u povijesti kluba da je tome tako. U Dinamu nikako da zažive osnove kapitalističke ideologije. Ovdje uvijek bude naopako. “Dober čovek i bedak su si brati”, rekao bi moj svijet.

Dvojica kapetana i velikih prijatelja nisu loši igrači, mogli bi biti bolji, a trebali su biti daleko više od toga.

Antolić je u životnoj formi bio ujesen 2014., kada se vrlo dobrim igrama probio u reprezentaciju. Izgledao je vrlo uvjerljivo u srednjem redu, igrajući uz Arijana Ademija i (najčešće) Machada. S obzirom na pozicijsku inteligenciju i solidne fizičke predispozicije, činio se obećavajućim projektom na mjestu zadnjega veznog igrača, pozicijama deficitarnim kako u reprezentaciji, tako i u Dinamu poslije Ademijeve suspenzije.

Jedna čudna ozljeda, koja je započela benignim bolom u leđima, odnijela je Antoliću cijelu proljetnu sezonu.. Nakon toga nikad nije povratio razinu forme, a ono što se tada činilo dobrom osnovom za daljnji napredak s vremenom se pokazalo očitim zenitom karijere.

Kako odgojiti beka kojemu je problem – trčati?

Pivarić je od ranih dana, a cijeli je trenažni vijek proveo u Maksimiru, slovio za programiranu klupsku zvijezdu. Bio je među najboljim igračima generacije 89./90., koja je pod vodstvom Željka Adžića i Tomislava Gričara briljirala na Nike Premier Cupu 2004., nezasluženo uzevši tek treće mjesto. Isto je to natjecanje koje su mladi Dinamovi nogometaši osvojili 2013. (generacija ’98) i ove godine, kolokvijalno nazvano svjetskim (sada europskim) prvenstvom do 15 godina.

Kad je Adžić na jedan njihov trening kao gosta doveo prijatelja i negdašnjeg suigrača Zvonimira Bobana, legendarni je kapetan Vatrenih nakon odigranog hakla s klincima prstom pokazao na Pivarića: taj je pravi. Negdje tih godina bio je kadetski nogometaš Dinama istinska zagrebačka malonogometna zvijezda. Dizao je rolinzima publiku na noge na Kutiji šibica, a dominirao je i dvoranskim prvenstvom nogometnih klubova koje se tada igralo na umjetnoj travi u Domu sportova. Talent je prštao iz svakoga njegova poteza.

Cijelu predseniorsku karijeru proveo je Pivarić igrajući u napadu ili na ofenzivnom veznom. S vremenom su na površinu počeli izbijati problemi. Najprije je ustanovljeno da je stao s rastom na relativno niskih 175 centimetara. Potom je ispalo da niti eksplozivnost nije izražena kao što se činilo. Krenulo se i Pivarićevu igračku metamorfozu – preko noći je prebačen na beka. U Maksimiru su se poveli načelom kemoterapije: ubijmo sve u čovjeku, pa ćemo ubiti i ono loše!

Razvojni proces mladog nogometaša nakon posudbenih epizoda u Lokomotivi s prvim danom 2012. napokon je kulminirao promocijom u Dinamu. U počecima je, poput utakmice protiv Istre u travnju iste godine, Pivarić znao zabijati i dva gola po utakmici. S bekovske pozicije. Drugi od konkretna dva, za primjer, pao je iz sjajnog driblinga, i to desnom nogom (dogodilo se i protiv Skenderbega puno godina kasnije). Paralelno se, međutim, uvidjelo da je Pivarićeva obrambena igra nedostatna za beka. ‘Kemoterapijski’ tretman uspješno je primjenjivan sve do današnjih dana. Dobili smo igrača koji osrednje igra obranu, a napadačke je kvalitete izgubio u potpunosti. Konačno, po putu je postalo jasno da Pivarić nema trkačke izdržljivosti; duboko u 21. stoljeću u Maksimiru su uložili enormno mnogo vremena i energije u beka koji ne može – trčati. Zamislite mladog Davida Silvu kako uzastopce pokušava osvajati prostor između korner-zastavica.

Najbolje razdoblje karijere Pivarić je imao ujesen 2015., kada je opet zabijao (Skenderbeg, Arsenal), a obrambenu igru podignuo na relativno zadovoljavajući nivo; u svakom slučaju najviši u karijeri. Bezvezna ozljeda na zimskim pripremama u La Mangi u siječnju 2016., kada se išao osvećivati suparniku u nevažnoj prijateljskoj utakmici, koštala ga je povratka na početak.

Jeftina melodrama

Antolić i Pivarić nisu, dakle, loši nogometaši, što su priličan broj puta i dokazali. Pivarić, primjerice, u posljednjem nastupu za reprezentaciju protiv Ukrajine, kada ga je čak i njegov strogi kritičar Jeličić uzgredno pohvalio. Oni ne mogu voditi Dinamo i nemaju individualnu kvalitetu da bi nosili prevagu, ali to ne znači da ne mogu biti korisni i funkcionalni igrači.

Da u klubu znaju planirati dugoročno, možda bi im baš u ovom trenutku ponudili doživotne ugovore i napravili ih kvalitetnim zamjenskim rješenjima. Da budu, NBA analogijom, sedmi i osmi igrač ako već ne mogu biti šesti ili u startnoj petorci. Njihova nekonfliktna priroda, profesionalna ozbiljnost i ljubav prema klubu mogle bi oplemeniti Dinamovu klupu i osigurati pozitivnu atmosferu u svlačionici, dok bi povremenim nastupima redovito donosili energiju i podražaj.

Šteta što Martin Scorsese nije nogometni trener, i to Dinamovih nogometaša, pa da s njima radi na način kao što zna raditi s glumcima. Bili bi Antolić i Pivarić dobri momci sasvim drugog kalibra. Frajerskog i fajterskog.

Ovako su samo dobri dečki u jeftinoj melodrami. Ray Liotta i Joe Pesci u disleksičnoj verziji.