Dugo Selo

Na današnji dan 1998. dogodila se najveća senzacija u povijesti kupa. Pričali smo s akterima

Zadnja izmjena: rujan 11, 2017 Zeljko Hladika/24sata/PIXSELL

Kao i uvijek, Cico Kranjčar nije se uzbuđivao. Blagovao je blaženstvom dostojanstvenog gubitnika. Nogomet je to, i takve se stvari događaju.

Banket poslije utakmice, koji će se kasnije protegnuti na cijelu večer, trener NK Croatije otvorio je uznositim govorom. Čestitao je još jednom – jer učinio je to odmah po svršetku dvoboja – domaćinima na zasluženoj pobjedi. Pohvalivši trenera i igrače, od kojih, rekao je, nekolicina imaju kvalitetu i za profesionalni nogomet, zaželio je sportskim suparnicima sve najbolje i u budućnosti.

Za to se vrijeme predsjednik Zlatko Canjuga nemirno meškoljio. Trebalo je još drugome predsjedniku, onome počasnom, dojaviti o debaklu. Imao je onaj dobro poznati, neugodni osjećaj, kao dijete po putu od škole do kuće, čineći korak naprijed a natrag dva, jer roditeljima treba priznati da je ocjena iz rutinskog testa ispala negativna.

“Nije moguće. Ma nije istina. Pa to je nemoguće”, kažu da je dr. Franjo Tuđman ponavljao Canjugi prije nego što mu je spustio slušalicu.

Za stolom, Cico je nazdravljao domaćinima gardom dostojanstvenog gubitnika. Kaj možemo, takav je nogomet. Za to vrijeme pored njega, pokisli je Canjuga u tišini crvenio. Osmijeh mu je bio kiseo poput zagorskog gemišta. Je, takve stvari se događaju. Samo, zašto baš njemu?

Otprilike je tako izgledao epilog utakmice šesnaestine finala Hrvatskoga nogometnog kupa odigrane na današnji dan 1998. u Dugom Selu, između istoimenoga domaćeg četvrtoligaša i NK Croatije, kako se u ono vrijeme za domaće prilike neprikosnoveni maksimirski klub zvao. Prvaci, koji su samo dva tjedna ranije maestralnom predstavom protiv Celtica izborili premijerni nastup u natjecanju po skupinama Lige prvaka, dobili su prvo poluvrijeme 2-0 postigavši, doduše, pogotke iz sumnjivih situacija. Svejedno im je domaćin stvorio tri izuzetne prilike za gol.

Usprkos vodstvu, dugoselski je zrak zaudarao na katastrofu.

“Morao sam smirivati igrače. Neki su od uzbuđenja plakali, a neki su bješnjeli”, vraća se u prošlost Jure Mišković, ondašnji trener dugoselske momčadi. “Franjić, stoper, demonstrirao mi je kako ga je Mark Viduka faulirao prije no što je zabio za 1-0. Car, napadač, hvatao se za glavu. Mogao sam Dinamu zabiti dva komada, eeej Dinamu, vikao je. Umirio sam ih. Pokazao sam im vlastitim držanjem da sam zadovoljan. I siguran da će gol doći.”

U nastavku utakmice nogometaši Dugog Sela zabili su ne jedan, nego tri! Publika naslonjena na gelendere uz rub igrališta sa svakim od golova djelovala je sve bliže travnjaku. Baš kao da sva četiri ruba igrališta fizički uzmeš u ruke, pa ih staneš gurati prema unutra iz sve snage, i korneri ti se odjednom čine da su bliži jedan drugome no što su bili. Sve postane nekako stiješnjeno.

Nisam to mogao dozvoliti. Rekao sam, Car je car. On igra uvijek

Joško Jeličić danas će priznati da je bio malo ošamućen od toga klaustrofobičnog osjećaja kad je uzeo loptu u ruke izvesti 11-erac za izjednačenje dosuđen po, kako se čini, stvarnom kontaktu u 16-ercu. U osmoj minuti sudačke nadoknade.

“Sjećam se da se nitko nije baš otimao za loptu da bi ga izveo, što se obično događalo u utakmicama koje smo igrali bez Žutog. U tom trenutku lakše bih izveo penal na Old Traffordu. Osjećaš kolika će sramota biti ako promašiš, znaš da će te ismijavati do besvijesti. I frajer mi ga skine, uhvati skoro živu loptu.”

Tekla je u tom trenutku deveta, možda već i deseta minuta sudačke nadoknade. Frajer, Ivo Ištvanić, uzeo je loptu u naručje i s njom krenuo trčati prema središtu igrališta. Publika je utrčala na stadion. Osječki sudac Miro Martinović, koji je produljivao utakmicu onoliko koliko je trebalo da gostima omogući priliku za spas, te pritom kroz cijelo vrijeme sudačke nadoknade odbijao domaćinima dopustiti treću zamjenu igrača, nije formalno niti završio dvoboj. Ako je i zviždao, u sveopćem metežu nitko ga nije čuo. Niti se na njega obazirao. On je jedino iz ove utakmice što je trenutačno nestalo u zaboravu.

Cico Kranjčar nije u Dugo Selo doveo svoj najjači sastav.

Već tri dana kasnije Croatiju je čekalo gostovanje kod Mladosti 127 u Suhopolju, a osam dana kasnije domaća premijera u Ligi prvaka protiv Ajaxa predvođenog Jarijem Litmanenom. Nisu igrali rutineri Robert Prosinečki, Dražen Ladić i Goran Jurić, zvijezde Dario Šimić i Silvio Marić, kao ni Edin Mujčin. Sastav koji je istrčao u Dugom Selu svejedno je bio impresivan: Butina – Mladinić, Rukavina, Tokić – Šarić, Šokota, Bišćan, Jeličić, M. Cvitanović – Mikić, Viduka.

“Dočekali smo tu utakmicu fizički i psihički spremni, te, što je bilo najvažnije, oslobođeni ikakvih pritisaka i očekivanja. Željeli smo jednostavno uživati igrajući protiv najmoćnije momčadi u državi”, govori trener Mišković, koji je za tu priliku tek neznatno modificirao sustav igre.

Za razliku od svih prvoligaša, Dugo Selo tada je kao četvrtoligaš uredno igralo u formaciji 4-4-2, što se u ono vrijeme nitko od domaćih trenerskih autoriteta nije niti usuđivao igrati. Za Dinamo je jednog napadača Mišković spustio u vezu, te postavio momčad u 4-2-3-1.

“Dinamo je, odnosno Croatia, svoju igru bazirao na širenju, stoga smo išli na dupliranje bokova. Branili smo se, zatvarali ih na strani, premještali se s jedne strane na drugu poput harmonike. Činili smo to dobro i uspijevali osvojiti loptu. Imali smo tri izuzetna igrača koji su nam omogućavali brzu tranziciju. Ključan je bio veznjak Čerba. Car je imao sposobnost prihvatiti loptu s igračem, pa i dva na leđima, premda je bio čisti igrač prostora, dok je Benkoci bio poput srne, brzoga, laganog koraka.”

O Željku Caru, strijelcu pobjedničkog gola, raspredale su se tada legende. Kolega novinar nazvao ga je centarforom duhanskih pluća, jedan drugi napisao je da igra nogomet prvenstveno zato da bi poslije utakmice popio pivo s dečkima.

“Ma to su gluposti”, govori Mišković. “Čovjek nikad nije pušio. Bio je sportaš od glave do pete, godinama najbolji strijelac ligaških natjecanja u kojima je nastupao. Zanimljivo je da čak nije niti želio igrati tu utakmicu. Bio je, naime, izvan treninga. Nisam to mogao dozvoliti. Rekao sam, Car je car. On igra uvijek.”

Nakon veličanstvene pobjede, uslijedio je teatar.

Novinari su dolazili i radili reportaže o seoskoj momčadi koja je izbacila prvaka. Nije se pisalo o sportašima koji igraju i treniraju, nego o rekreativcima koji se bave nogometom tek da bi pobjegli od žene i djece, kartali belu, pili pivo i punili pepeljare. Miškovića je sve to iritiralo. Degradirajući Dinamo, osjećao je da se degradira on sam i njegova momčad. Koja nije bila baš neozbiljna.

“Bila je to momčad s iskusnom okosnicom, igračima koje sam vodio još davno prije kao pionire, odnosno starije pionire. Bili smo tada, 1980-ih, jedna od najboljih ekipa u okružnoj ligi Središte. Jednu smo sezonu završili gol-razlikom 312-5. Radić, Opačak i Šarić, koji su igrali protiv Dinama, bili su nositelji igre te momčadi.”

U sezonu 1998./1999. Mišković i njegovi igrači ušli su a ambicijom da izbore promociju u treću ligu, što su na njezinom kraju suvereno ostvarili. Prije Dinama, u Kupu su već izbacili NK Samobor, koji je sezonu ranije igrao u 1. HNL. Nakon Dinama, u Kupu su ispali od Slaven Belupa u Koprivnici, izgubivši 8-0.

“Sudac nam je bezveze isključio igrača u 13. minuti. Držali smo se nekako do poluvremena, imali i neke prilike za gol. Na odmor smo otišli s golom zaostatka. Onda smo se raspali. Dečki su tada, nakon Dinama, očekivali previše. Nisam uspio spustiti tu ljestvicu.”

Igrati u četvrtoj ligi, prisjeća se Mišković, bilo je nakon te utakmice znatno teže. Suparnici su postali grublji. Bilo je i zanimljivih ponuda, kao kad su se javili iz Hajduka da momčad počaste gostovanjem i predstavljanjem na Poljudu uoči jedne od domaćih prvenstvenih utakmica. Nije nedostajalo niti ponuda druge vrste, onih transfernih, kako za trenera, tako i za igrače. Svi su, međutim, odlučili ostati u Dugom Selu.

Gotovo svi igrači pobjedničke momčadi od tog 8. rujna 1998. i danas se, veteranski i rekreativno, bave nogometom. Mišković, na jednako uspješan način kao što je onomad činio sa svojim pulenima, danas rukovodi Osnovnom školom od osam stotina učenika u Brckovljanima. Ravnatelj je već punih 17 godina. Za četiri godine taj diplomirani trener nogometa odlazi u mirovinu uz puni radni staž profesora tjelesnog odgoja. Uvijek ga je više privlačio siguran posao, kaže.

I za Croatiju je poraz imao neugodne posljedice.

Igrači su, kaže Jeličić, ostali bez pola iznosa premije obećane za pobjedu nad Celticom, odnosno za ulazak u Ligu prvaka. To, međutim, nije bilo ono najgore.

“Tek s vremenskim odmakom shvatiš koja je to bila katastrofa. Jer podjebavanje i izrugivanje ne prestaje. To je nešto što se pamti i uvijek će se pamtiti i vaditi, da smo u onakvom sastavu izgubili od četvrtoligaša.”

Mogla je utakmica predstavljati katastrofu i za Srđana ‘Zuju’ Mladinića, kojem je Željko Car umalo pokvario transfer u njemački Karlsruhe. Skautu Srećku Bogdanu ‘Čečiju’, tadašnjem asistentu u drugoligašu koji je krajem prethodne sezone ispao iz Bundeslige, valjda je bilo žao troškova puta na utakmicu, pa je dugokosog stopera svejedno odlučio povesti sa sobom.

Dugoselci su svoju premiju pošteno zaslužili. Sponzor ih je častio sa po 100 maraka svakome. Gradonačelnik u nastojanju, Milan Bandić, počastio je svakog člana momčadi kompletom sportske opreme. Kako to obično biva, ona najveća premija bila je i ostat će emotivna vrijednost najveće utakmice u njihovim karijerama.

Ne propusti top članke