Dvije pariške bajke

Finale turnira u Bercyju objedinilo je dvije zanimljive, pozitivne priče

Zadnja izmjena: studeni 8, 2017 Profimedia

Zadnji turnir iz serije Masters ATP 1000 uvijek je bio specifičan. Kraj sezone, igrači iz vrha love posljednja slobodna mjesta u završnom mastersu u Londonu, nižerangirani igrači skidaju skalpove, neki pucaju psihički, a neki pokazuju od čega su napravljeni – i sve to u velebnoj dvorani Bercy u gradu koji itekako zna i cijeni tenis.

Uoči turnira čak je 12 igrača pretendiralo na posljednja dva slobodna mjesta za London. Konkretno, za Jacka Socka je bilo gotovo nemoguće ostvariti potrebno da uhvati London. Toliko da ni sam nije znao da ima teoretsku šansu. Činjenica da je imao isplanirano putovanje na golf terene s Johnom Isnerom (koji je također bio blizu Londona, ali je poražen u polufinalu), govori sve. Dospio je do finala Bercyja i u njeu u tri seta pobijedio Filipa Krajinovića. Očito će golf morati pričekati neku drugu priliku.

Sock je ove sezone bio poprilično uspješan za svoje standarde i puno je barijera srušio. Prvi put je prošao u četvrto kolo na nekom Grand Slamu (Roland Garros), a ovom titulom je i prvi put osvojio turnir iz serije ATP 1000, prvi put ušao u top 10, prvi put osigurao nastup u Londonu na završnom mastersu i najbolje je rangirani Amerikanac na kraju 2017.

Početkom tjedna najizgledniji putnici su bili David Goffin, Pablo Carreno Busta i Juan Martin Del Potro. Nakon njih tek Sam Querry, Kevin Anderson i Jo-Wilfried Tsonga. Nitko zapravo nije ni pričao o ostalima. Sock je na putu do titule imao relativno otvoren ždrijeb, ali je u najbitnijim trenucima, kad je već bio svjestan prilike za London, odigrao svoj najbolji tenis. I to pokazuje da je mentalno spreman za velike stvari.

Iako je ovogodišnji masters oslabljen ozljedama Novaka Đokovića, Andyja Murraya i Stanislasa Wawrinke, Socku treba skinuti kapu. Carreno Busta je vjerojatno već imao kartu za London, ali Sock mu ju je uzeo pred nosom. Koliko ova titula znači i za američki tenis pokazuje još nekoliko podataka koji idu u Sockovu rubriku ‘prvi’. Prvi je Amerikanac koji je podigao pehar na turniru iz masters serije još od Andyja Roddicka 2010. u Miamiu; prvi Amerikanac s titulom u Bercyju još od Andrea Agassija iz 1999.; prvi Amerikanac na završnom mastersu još od 2011. i Mardyja Fisha i, naposljetku, prekinuo je europski niz od 69 osvojenih turnira iz masters serije, što pokazuje koliko je Stari Kontinent dominantan u tenisu posljednjih desetak, a što se pokazalo i nedavno na Laver Cupu.

Somborski heroj

Istovremeno s Jackom Sockom, svoju bajku ovog tjedna pisao je Filip Krajinović. Dečko iz Somora u Srbiji čiji put i osobno jako dobro znam. Počeli smo se sretati još kao 12-godišnjaci po međunarodnim turnirima u našem dijelu Europe. Filipov talent od početka je bio jasan svima. Bilo je nemoguće ne primijetiti ga. Već s 14 godina najveća menadžerska agencija IMG ga je uzela pod svoje i povukla ga u svoju akademiju IMG Bollettieri na Floridi. Skromno dijete iz Vojvodine odjednom je došlo pod svjetla reflektora.

Filip je naučio je na teži način, kroz dvije operacije, ali je došao do onoga što je priželjkivao još od svoje 14. godine

Ja sam u akademiju na Floridi došao dvije godine nakon njega i uvjerio se u vrhunski tretman koji je imao. Trenirao je s Tommyjem Haasom, Radekom Štěpánekom, Keijem Nishikorijem i ostalim vrhunskim igračima već kao 15-godišnjak. Veliki su se imperativi i očekivanja stavili pred njega, a on je još uvijek bio dijete. Svejedno, u početku se odlično nosio s pritiskom, ali oko svoje 18. se počeo polako gubiti. Preselio je svoju bazu iz Amerike u Zagreb, a potom u Beograd. Neko vrijeme se nismo vidjeli, a on je u međuvremenu već igrao challengere te uspio završiti i na operaciji ramena. Putevi su nam se susreli ponovno u akademiji Bordigheri Riccarda Piattija, gdje smo oboje tražili svojevrsni novi početak. Još uvijek je to bio Filip koji je izuzetno talentiran i svojom besprijekornom tehnikom ostavlja ljude bez daha, ali još uvijek i Filip koji najviše voli provoditi vrijeme odmarajući i slušajući glazbu u svojim slušalicama.

Nakon nešto više od godinu dana ušao je u top 100 i tu se zadržao većinu vremena, renking mu je plesao oko stotke sve do nove operacije. Ovog je puta u pitanju bila šaka. Filip je neko vrijeme izbivao s turnira i sreli smo se tek u svibnju ove godine na challengeru u Heillbronnu. Zbog lošeg renkinga morao je u kvalifikacije, ali promjena je bila vidljiva kroz ono što je radio između mečeva. Nakon svakog je dolazio sa strunjačom i rolerom u fitness, odrađivao izdržaje i istezao se. Kroz razgovor s njim se vidjelo da su se neke njegove postavke u pristupu tenisu promijenile.

Svi su to zapazili i svi su očekivali veliki uspon u idućim mjesecima. Vrijeme između mečeva i treninga je sad provodio pričajući s ljudima o tenisu i tome što je sve u njegovoj mogućnosti za napraviti sljedeći iskorak. Naučio je na teži način, kroz dvije operacije, ali je došao do onoga što je priželjkivao još od svoje 14., kad se prvi put suočio s velikim očekivanjima teniske publike.

Osvojio je turnir u Heillbronnu,  a zatim još četiri challengera do listopada. Pun samopouzdanja se ponovno zaletio u top 100, gdje i pripada. Turnir u Bercyju je bio kruna godine u kojoj je ostvario neke velike pobjede, i u kojoj mu je, na kraju krajeva, Rafael Nadal svojim odustajanjem omogućio prolazak u polufinale, ali dobre se stvari događaju onima koji i sami čine dobre stvari. Filip ovog tjedna zauzima 33. mjesto, što je ujedno i najbolji renking njegove karijere.

ATP-jev propust

Valja napomenuti kako ATP svake godine dodjeljuje nagrade za igrače i trenere. U nizu nagrada koje dodjeljuju je i nagrada za igrača koji je napravio najveći iskorak.

Nominacije su bile gotove još 20. listopad, prije nego je počeo zadnji turnir iz Masters serije u Parizu. U toj su kategoriji nominirani Carreno Busta, Andrej Rubljov, Denis Shapovalov i Alexander Zverev. Pitam se bi li se u ovoj rubrici mjesto našli Krajinović i Sock da su nominacije pričekale definitivni kraj sezone?

Također valja napomenuti da su u nominacijama za trenera godine nominirani Neville Godwin (Kevin Anderson), Martin Laurendeau (Denis Shapovalov), Ivan Ljubičić (Roger Federer), Alexander Zverev Sr. (Alexander i Mischa Zverev), ali i Toni Nadal i Carlos Moya (Rafael Nadal). Kako je moguće da je Nadal dobio mogućnost nominacije oba svoja trenera, a ostali samo jednog? Svatko od navedenih igrača ima po dvojicu trenera u svom stručnom stožeru, ali samo po jednog nominiranog. Takvi propusti se ipak ne bi smjeli događati ovako velikoj organizaciji kao što je ATP.

Ne propusti top članke