Maurizio Zamparini imao je dvije glavne karakteristike u svom nogometnom djelovanju – mijenjao je trenere kao čarape i imao nos za vrhunske igrače.
Fiksacijom na tjeranje trenera koštao je sam sebe puno većih uspjeha, a od kluba je napravio cirkus. Taj je cirkus dugo bio zabavan, jer je imao nekoliko opasno dobrih igrača. Njegov su mali Palermo su u talijanskom pohodu na Svjetsko prvenstvo 2006. predstavljali Andrea Barzagli, Cristian Zaccardo, Simone Barone i Fabio Grosso, kasnije su dovedeni Amauri, Fábio Simplício, veliki Fabrizio Miccoli, a jedno vrijeme mreže je tresao i Andrea Belotti. Osim njih, Sicilija je bila stanica i za južnoameričke asove, tako da su kroz Palermo promarširali Edison Cavani i Javier Pastore.
Najtalentiraniji među svima njima, ako je vjerovati Zampariniju, bio je Paulo Dybala.
Priču o njegovom djedu Bolesławu i ocu ‘Svinji‘ nema potrebe ponavljati; La Joya, Dragulj, samo nas je nastavio uvjeravati da je njegovo vrijeme došlo. U šest utakmica u novoj sezoni, za svega 481 minutu zasuo je protivničke mreže s 10 golova. Dva Laziju u finalu Superkupa bila su odličan podsjetnik na debi u Juventusovu dresu, kada je baš u Superkupu protiv Lazija zamijenio Kingsleyja Comana i nakon svega 10 minuta golom riješio pitanje osvajača trofeja. Ako je prvi gol Rimljanima bio nagovještaj velike karijere u Juventusu, onda su dva gola u ovogodišnjem Superkupu nagovještaj velike sezone u Serie A. Golgeterska forma ga prati i u prvenstvu, gdje je uvalio jedan gol Cagliariju, tri Genoi, jedan Chievu i tri Sassuolu. Za osam golova u prvenstvu bio mu je potreban svega 21 udarac prema golu. I najbolje od svega, kad je Zamparini rekao kako je Palermu doveo novog Sergia Agüera, bio je potpuno u krivu; Dybala nije primarno golgeter, on radi sve.
„U ovom trenutku obrane se boje suočiti s njim“, objasnio je Alessandro del Piero. „Čak i kad je riječ o slobodnom udarcu, ne znate što očekivati. Jednostavno, ne znate što se može dogoditi kad je on blizu lopte.“
Lego kockice i šah
Del Piero je sažeo cijelu priču u dvije rečenice. Suparnici se boje Dybale jer je nepredvidljiv, jer na terenu može apsolutno sve. Može vas kazniti dodavanjem, driblingom i udarcem – a što god izaberete braniti, već ste pogriješili. Da, zabija apsurdno puno golova, ali prije nego što je golgeter, Dybala je čarobnjak. Neuhvatljiv je, čvrst u duelu i savršen tehničar, ali njegova igra počiva prvenstveno na nevjerojatnoj igračkoj inteligenciji i mirnoći čitanja obrana.
Često i sam ističe kako obožava lego kockice. Voli se igrati njima, povezivati različite projekte i dati svojoj kreativnosti oduška. Otkako je Juventus prodao Hernanesa, u momčadi više nema partnera za igranje šaha, tako da su mu lego kockice, osim sredstva za ispoljavanje kreativnosti, postale i zamjena za ono planiranje koje određuje uspješnost u šahu. To je dobra stvar, jer je ujedno vježba za ulogu koju ima u sistemu koji je Massimiliano Allegri složio u Juventusu. Od njega se traži trenutna kreativnost i inspiracija, ali i strateško planiranje akcije nekoliko poteza unaprijed.
Na terenu stvari radi šahovski metodično.
Spusti se duboko u vezni red, ponudi se kao opcija za dodavanje, primi loptu i prenese je dalje suigračima u napadačku trećinu ili pogodi dijagonalu prema Alexu Sandru na lijevom beku. Jednostavno i s vizijom gdje akcija ide dalje u svom razvoju. Ne nalazi se on slučajno u pravom trenutku na pravom mjestu – tu je jer je baš on pokrenuo akciju, usmjerio ju je i zna gdje će ta akcija završiti. Onda do izražaja dolazi njegovo čitanje igre i činjenica da nikad ne stoji na mjestu. To i kreativnost lego kockica uparena s fantastičnom lijevom nogom.
Kad onako kulerski spusti štucne, obranama ostaje samo nagađati idući potez
Kad primi loptu u zoni ispred kaznenog prostora, nitko ne zna koji je njegov idući potez. Hoće li navući obranu na sebe dijagonalnim driblingom s desnog krila prema sredini, pa loptu proslijediti prema Miralemu Pjaniću koji će asistirati Gonzalu Higuaínu kao kod gola Chievu, ili će par minuta kasnije navući obranu na sebe dijagonalno driblajući s desnog krila prema sredini i završiti udarcem lijevom nogom u lijevi vratarev kut. A možda neće ni driblati – jer ako mu se samo malo maknete, pogodit će iz prve kao protiv Sassuola. Što god izaberete braniti, on će vas kazniti.
On i Messi smetaju jedan drugome
Omar Sívori, Diego Armando Maradona i Lionel Messi samo su neke na dugoj listi velikih ljevonogih argentinskih desetki. Upravo na Messija uvelike podsjeća stil igre kojim Dybala dominira talijanskim travnjacima. Dribling prema sredini, koji dupli pas, poneko proigravanje u dubinu za suigrača koji ulazi u prazan prostor i puno, puno golova.
„Ja sam Dybala. Nije da mi se ne sviđa usporedba, ali on je legenda. Messi je napravio stvari koje nije napravio nitko prije njega, a ja se ne želim uspoređivati ni s kime“, odgovorio je na pitanja o usporedbi s Messijem.
Međutim, svatko tko ih je gledao barem jednom vidi sličnosti u igri. Tolike da nimalo ne čudi to što u argentinskoj reprezentaciji, kad igraju zajedno, ne funkcioniraju onako kao u svojim klubovima. Jednostavno su previše su slični da bi bili komplementarni.
Jorge Sampaoli pokušao je sve kako bi njihovo partnerstvo u formaciji 3-4-2-1 funkcioniralo, ali nekako stvari nisu dovoljno dobre. Ponašaju se i igraju kao ekstremno talentirani pojedinci, ali ne čine druge onako dobrima kao što su to sposobni raditi u svojim klubovima. Akcije koje ondje vrte u Argentini su zagušene, jer izgleda kao da smetaju jedan drugome. Rade iste stvari u istim zonama, imaju slične navike i ideje koje traže suigrače drugačijeg profila. Nije to ni toliko čudno – pa i najmanji projekt s lego kockicama može podnijeti samo jednog arhitekta.
No, u Juventusu Dybala nema tih problema.
U Allegrijevu je sustavu igre on alfa i omega, on je taj koji metodično određuje u kojem smjeru ide napad, a onda se svojom kreacijom uključuje u samoj završnici. Spoj šaha i lego kockica. A kad onako kulerski spusti štucne do pola potkoljenice, obranama ostaje samo nagađati koji mu je idući potez.
