El Loco, prvotni strojar

Nogometni ideali Marcela Bielse su nedostižni, ali to ga ne sprječava da nastavi pokušavati

Zadnja izmjena: studeni 7, 2017

U povijesti razvoja znanosti jedna je paradigma podosta izopćena iz kruga šire javnosti; riječ je o ideji mehanicističkog shvaćanja prirode. Začeta od strane Galilea Galileija, „oca moderne znanosti“, navedena paradigma označila je početak odvajanja znanosti od crkvenih dogmi. Dok su ideju razvijali filozofi poput Renea Descartesa i Francisa Bacona, njenu najužu definiciju dao je Isaac Newton.

Njegova ideja mehanicizma sastoji se od toga da je Bog zapravo „prvotni strojar“, koji je na savršen način stvorio svemir i stavio ga u gibanje. No, uloga Boga i njegov utjecaj na svakodnevna zbivanja prema Newtonu tu završavaju; ideja je da svemir zapravo funkcionira po nizu predeterminiranih  fizikalnih zakona, odnosno materijalnih tijela koja se gibaju pod utjecajem sila. Svemir je prema tom učenju zapravo jedan savršeni stroj koji se kreće po točno određenim mjerljivim zakonima.

U svijetu nogometa postoji osoba čija nogometna filozofija i viđenje svijeta poprilično odgovara ideji Newtonovog mehanicističkog shvaćanja prirode: to je Marcelo ‘El Loco(Luđak) Bielsa. Ne treba ići dalje od njegove čuvene izjave koja je s vremenom prerasla u epitom čitave jedne škole čiji je on utemeljitelj:

„Da nogomet igraju roboti, osvojio bih sve što se može osvojiti“.

Moderno društvo uvelike je definirano nametnutim nizom normi, koje sugeriraju da bi svi trebali individualno težiti lovu na savršenstvo. Bili to reklamni panoi na kojima komplekse u kabinama šoping-centara ‘običnom puku’ nabijaju savršeno izmodelirani manekeni, ili pak nedostižni životi celebova s Instagram profila, ljudi su uvelike opsjednuti trkom za dostizanjem savršene varijante sebe. Bez obzira što je Salvador Dali davno rekao da se ne treba bojati savršenstva, jer ga „ionako nikada ne možemo dostići.“

Patološka žudnja za savršenstvom

Bielsa nije trener koji će ostati upamćen među masama po trofejima koje je osvajao.

Uostalom, u gotovo 30 godina trenerske karijere osvojio je svega jedno olimpijsko zlato s Argentinom i tri naslova argentinskog prvaka: dva sa Newell’s Old Boysima i jedno s Velezom. No, Bielsa nikada nije bio opčinjen idejom osvajanja, on je manjak trofeja sebi opravdao činjenicom da u suštini poznaje koncept idealnog nogometa, samo ga zbog nedostataka ljudske prirode ne može doseći. Potrudio se postati prvotni strojar koji će stvoriti savršeno mehanizirani sustav, vođen idejom kako nogomet ‘treba izgledati’.

Izvorište te njegove opčinjenosti perfekcionizmom vjerojatno leži u činjenici da Bielsa dolazi iz obitelji uspješnih karijerista. Njegova majka Lidia bila je vrlo zahtjevna i ambiciozna žena; uz Marcela, odgojila je i brata mu Rafaela, bivšeg argentinskog ministra vanjskih poslova, te sestru Mariju Eugeniju, priznatu arhitekticu. Marcelo je s druge strane bio crna ovca, opčinjen s dvjema stvarima: nogometom i željom za znanjem.

U toj patološkoj žudnji za stizanjem nogometnog savršenstva Bielsa je odlučio ući u nemoguću bitku s konceptom ljudske nesavršenosti.

„Strah od neuspjeha dolazi s velikim pritiskom očekivanja“, govorio je Bielsa kada je opisivao tu svoju intrizičnu borbu s ljudskom prirodom. „Odgovor na to je razvijanje mehanizma u kojem igrač izvodi zadanu radnju koju je s vremenom u potpunosti usvojio vježbom i ponavljanjem. Tako se mogućnost pogreške svodi na minimum“.

Za Bielsu, iza čije hladne vanjštine stoji srce istinskog romantičara stare škole, rezultati zaista jesu trend; ideal je ono s čime se nadao ući u vječnost

No, nadimak Luđak nije zaradio slučajno.

Nogomet je stvar prilagodbe; ne postoji nešto poput ‘univerzalne’ ekipe. Treneri kod promjene sredine uvijek nastoje privući igrače koji će svojim igračkim karakteristikama biti što bliži stilu igre koji pokušavaju implementirati. Logično, to se uglavnom svede na pokoje ime koje bi dovođenjem trebalo služiti kao kostur ekipe, dok generalno treneri moraju raditi na tome da od postojećeg kadra izvuku ono najbolje. Realnost ipak nije Football Manager, u kojem je stvarna mogućnost da u jednom ili dva prijelazna roka efikasno zamijenite cijelu momčad.

Možda upravo u tome leži razlog da je Bielsa uspijevao svoju rigidnu metodologiju najbolje sprovesti u ekipama koje iz logističkih razloga ne mogu biti podložne radikalnim promjenama. Njegov suludo intenzivni i energični svemir, posložen u formaciji 3-3-3-1, najbolje je prolazio kada ga je uspostavio ili vodeći reprezentacije Argentine, odnosno Čilea, ili u izoliranom i homogenom sportskom okruženju Athletica iz Bilbaa, s kojim je u 16 dana te 2012. godine izgubio dva finala. Prvo ono Europske lige od madridskog Atletica, a zatim i Barcelone u Copi del Rey.

Nogomet između života ili smrti

Sve više djeluje kako je u tih 16 dana stao vrhunac njegove trenerske karijere.

Tada je, naime, u potpunosti shvatio punu dimenziju ljudske nesavršenosti. Ne samo zbog toga što ponovno dogodilo da igrači jednostavno ne mogu igrati cijelo vrijeme u tom iscrpljujućem tempu; to je potvrdio i onom izjavom o robotima. Stvar je u tome da Bielsin svemir ne uključuje samo igrače i njihovu mogućnost prilagodbe u njegovu savršenu geometriju. Momčad je za njega tek dio tog ultimativnog stroja za čiji nesmetan rad treba jedinstvo nje i okoline, odnosno odgovornost prema igri, ali i navijačima koji su prema njemu sastavni dio koncepta.

Stoga ga je osobito pogodilo kada je po tom porazu od Barcelone zatekao igrače kako se opušteno smiju u svlačionici, bez ikakve doze žaljenja za porazom. Njegovo intenzivno proživljavanje oscilacija momčadi koje vodi potvrđuje se gdje god stigne, ali tada je shvatio da on zapravo nije za ovaj svijet.

„Nismo mogli ispuniti očekivanja koja smo sami kreirali. Ostaje ožiljak, rana, pogotovo nakon što sam čuo razgovor i smijeh iz svlačionice sinoć. Oni (igrači, op.a.) ne smiju ignorirati činjenicu da ne smiju razočarati navijače, koji su toliko vjerni ljudi da im plješću u 80. minuti iako gube 3:0. Oni su zbilja izvanredni, a igrači bi trebali biti njihov produžetak – zapravo, oni bi trebali biti ti ljudi.“

Ali nisu.

U igri brojeva na računima i „nezrelih milijunaša“, kako je Bielsa tada opisao igrače, rijetki s toliko žara žive igru, želeći vidjeti kako je njegov utjecaj i njegova rješenja približavaju savršenstvu. Kada je na klupi Newell’s Old Boysa, momčadi koju je zavolio kao dijete usprkos činjenici da je njegov otac bio žestoki navijač ljutih rivala Rosario Centrala, potpisao težak poraz od Santa Fea 6:0, Bielsa je izjavio kako ga je to više pogodilo od života kćeri, koja je tada ležala u bolnici na rubu smrti.

„Zatvorio sam se tada u mračnu sobu i shvatio punu dimenziju izjave ‘želim umrijeti’, koju prečesto ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Je li normalno da sam kao profesionalac, ali i kao navijač više patio zbog ishoda nogometne utakmice, nego zbog činjenice da je moja kćer tri mjeseca živjela između života i smrti?“

Jasno da nije, ali upravo i zbog toga je sam prihvatio nadimak koji su mu dali.

Posao u Lilleu

Hermetični sustavi poput onih reprezentativnih, ili oni s unikatnom restriktivnom sportskom politikom kao što je onaj u Bilbau, stavili su Bielsu u toliko nužne okvire, gdje je bio najbliži pomirenju s činjenicom da ne može kupiti idealnu momčad. Kada ga je Lazijev predsjednik Claudio Lotito po preuzimanju momčadi u ljeto 2016. godine suočio s tom realnošću, ovaj se pokupio iz kluba nakon samo dva dana provedena u Rimu. Bielsa ima dovoljno svojih demona da bi se borio s onima koji opsjedaju određene momčadi u tranziciji. Tako je bilo u Laziju, ali i u Marseilleu, gdje je još jednom mislio da ide ka savršenstvu, samo da bi se sve raspalo preko noći.

Tako je, uostalom, i u Lilleu.

Sinoć je El Loco spasio posao – ili barem odgodio neminovno – pobjedom nad beznadnim Metzom, posljednjeplasiranom momčadi francuske lige. To je momčadi koju je preuzeo ove sezone tek druga pobjeda nakon one protiv Nantesa u prvom kolu, što je pozicionira na predzadnje, 19. mjesto ljestvice. Trebao je revolucionar poput njega biti krunski dokaz uspješne tranzicije kluba pod novim gazdom Gerardom Lopezom, poznatom i po ulaganju u Formulu 1. Nakon Lilleove titule prvaka 2011., klub je zabilježio još nekolicinu solidnih i više nego solidnih sezona, ali miris stagnacije zahvatio je Stade Pierre-Mauroy i promjena u vlasničkoj strukturi bila je neminovna.

Lopez je mjesto sportskog direktora povjerio Luisu Camposu, bivšem suradniku Josea Mourinha u Real Madridu te nekadašnjem Monacovu tehničkom direktoru. Uz izdašna financijska sredstva na raspolaganju, Campos je trebao iskoristiti svoja poznanstva i kontakte – osobito prijateljstvo sa ‘superagentom’ Jorgeom Mendesom, koji mu je u Monaco usmjerio Radamela Falcaa, Joaa Moutinha, Jamesa Rodrigueza i Bernarda Silvu – da od Lillea ponovno napravi konkurentan klub s naglaskom na etabliranje mladih igrača. Idealni kandidat da po tim načelima sprovede igračku transformaciju bio je upravo Bielsa.

No, ovaj je još jednom pokleknuo pred onim što je jednostavno jače od njega; idejom da ga nepostojanje okvira i limita kad-tad odvede u krajnost.

U ovoljetnom prijelaznom roku Lille je potrošio punih 65 milijuna eura na 13 novih imena u svlačionici. Iz ekipe su protjerana iskusna i pouzdana imena poput bivšeg reprezentativca Rija Mavube, vratara Vincenta Eneyame, najboljeg strijelca prošle sezone Nicolasa de Previllea te veznjaka Xeke, koji je usprkos dobrim predstavama tijekom proljeća nakon samo pola sezone od dolaska iz Brage poslan na posudbu u Dijon. Njih je zamijenila četa zanimljivih, ali neiskusnih klinaca koji su doveli do toga da je prosjek momčadi tek nešto veći od 22 godine.

Nespremna na spartanske Bielsine metode, mlada i gotovo potpuno promijenjena momčad pukla je pod pritiskom očekivanja. El Loco je još jednom na teži način naučio da je njegov nogometni ideal nedostižan u realnom svijetu.

Ideal za vječnost

Nije toliko bitno hoće li krah u Lilleu biti i kraj njegove trenerske karijere, barem na ozbiljnoj razini.

Za Bielsu, nevjerojatno pedantnog metodičara iza čije hladne vanjštine stoji srce jednog od posljednjih istinskih romantičara stare škole, rezultati zaista jesu trend; ideal je ono s čime se nadao ući u vječnost. On sam ga nije postigao većinom zbog nemogućnosti prilagodbe i rigidnosti koja je zapravo granično ludilo. No, njegovi sljedbenici, poput Pepa Guardiole, Mauricija Pochettina, Jorgea Sampaolija pa u neku ruku i Diega Simeonea, uspjeli su njegovu metodiku uspješno prilagoditi realnosti, čime su zauvijek ostavili trag u povijesti.

Negdje u dubini duše, u zamračenoj sobi u kojoj je Bielsa odbolovao svoje neuspjehe, El Loco će između tisuća kazeta nasnimljenih utakmica sigurno pogledati i Guardiolin City, Pochettinov Tottenham, Simeoneov Atletico ili Sampaolijev Čile i u njima vidjeti jasne natruhe onog svog savršenog svemira.

I to će mu biti ona pobjeda, trijumf koji je oduvijek tražio.

Ne propusti top članke