Ciudad de Mexico, 25. listopada 1964. U jednoj od najdramatičnijih završnica u povijesti Formule 1 trojica se britanskih vozača bore za titulu prvaka. Vrijeme je to prije sponzora, pa su bolidi u nacionalnim bojama momčadi. Graham Hill i Jim Clark ponosno nose BRG, britansku trkaću zelenu, a treći konkurent John Surtees je u bijelo-plavoj, tradicionalnoj američkoj kombinaciji.
Hill je veliki favorit, mirno vozi na za titulu dovoljnom trećem mjestu sve do trenutka kada se u rep njegova BRM-a zabija nepažljivi Lorenzo Bandini, Surteesov momčadski kolega u bijelo-plavom bolidu. Nakon odustajanja prvenstvenog lidera sve su oči uperene u Clarka. Škot u Lotusu uvjerljivo vodi i čini se sigurnim osvajačem titule. Ali to je Lotus, marka poznata po ambiciji da napravi auto toliko na rubu mogućega da se raspadne po završetku utrke, u pobjedničkom krugu. Možda su se preračunali, no Coventry-Climaxov motor Clarkova bolida otkazao je par minuta prerano – u 64., predzadnjem krugu.
Prošlog tjedna preminuli velikan Dan Gurney u Brabhamu je dojezdio do druge pobjede sezone, no iza njegovih leđa odvijala se prava drama. Na drugom je mjestu nakon sudara s Hillom ostao Bandini, a iza njega se kao treći vozio Surtees. U bijelo-plavom boksu izračunali su kako treće mjesto nije dostatno da Britanac pređe Hilla u poretku, ali drugo jest, te su frenetično počeli mahati Talijanu da uspori i propusti kolegu. Ovaj je to u posljednjem krugu i učinio, te je Fast John postao prvi i jedini svjetski prvak na dva i četiri kotača.
Znate li kako se zvala ta bijelo-plava američka momčad? Ferrari.
Tehnički je to, doduše, bio NART, North American Racing Team, momčad starog Enzova prijatelja Luigija Chinettija, ali bolidi su bili Ferrarijevi, a vozači su do posljednje dvije utrke nastupali za tvorničku momčad. No, tada je došlo do jednog od najdramatičnijih ratova talijanske marke i Svjetske automobilističke organizacije, te je Enzo naredio bojkot. Dakako, ne nauštrb rezultata, pa su tvornički bolidi i vozači dani Chinettiju uz svu logističku potporu, a već i sama primjena momčadske odredbe o propuštanju Surteesa jasno otkriva pravu prirodu te šarade.
Prethodni sukobi
Zašto se prisjećamo te situacije? Dakako, zbog ove zime jasno izrečene i višestruko potvrđene prijetnje kako će Ferrari 2020. ili 2021. istupiti iz natjecanja, ako Liberty Media, aktualni vlasnik Formule 1, ne revidira svoje ideje o promjenama pravila. Koje idu prema većem unificiranju dijelova, rezanju troškova, ali i ravnomjernijem raspoređivanju sredstava, što ne odgovara višestruko privilegiranoj talijanskoj momčadi.
Pa je zaprijetila odlaskom iz Formule 1. Ne prvi put.
Povukao se Ferrari s VN Francuske 1953. u znak protesta zbog diskvalifikacije u utrci sportskih automobila, ali kada su im organizatori udvostručili startninu, ipak je nastupio.
Bijelo-plava NART šarada 1964. bila je rezultat svađe oko homologiranja modela 250 LM u Grupi 3. Uvjet za to bila je proizvodnja 100 cestovnih primjeraka, a napravljena su samo 32. Ferrari je tvrdio kako je 250 LM samo evolucija ranijeg 250 GT SWB, no FIA nije popušila priču. Već su je prihvatili za 250 GTO, također ni blizu stotki proizvedenih, ali taj je barem uistinu tehnološki bio sličan SWB-u. No 250 LM je, za početak, imao motor smješten središnje straga, a ne pod haubom sprijeda kao kod prethodnih modela. Ta sitnica i neuviđavnost federacije toliko su naljutili Enza da je ‘povukao’ momčad (osim bolida, vozača i dijela ljudstva) sa zadnjih dviju utrka prvenstva.
Može li Formula 1 bez Ferrarija? Svakako. Ali ne može protiv njega
Veliku nagradu Austrije 1976. uistinu su propustili, nominalno u znak protesta protiv nekoliko odluka za zelenim stolom koje su išle u korist McLarena i Jamesa Hunta. U stvarnosti, Niki Lauda se oporavljao u bolnici od teške nesreće (i zaprimljene posljednje pomasti) na prethodnoj utrci, a Clay Regazzoni je bio u lošoj formi i, realno, od te bi utrke vjerojatno imali više troška nego koristi.
Možda najozbiljnija opcija odlaska zbila se 1986. Te su sezone bili samo četvrta momčad po snazi, daleko od pobjede, tek s povremenim postoljima, a FIA je najavila unifikaciju pravila i uvođenje V8 motora. Tada je Ferrari još brijao na svoj tradicionalni V12 imidž (što je zapravo lažnjak, jer su i u F1 i u drugim utrkama još od 1950-ih koristili kojekakve konfiguracije motora) i zaprijetio je da će se prebaciti u američku CART seriju. Čak je izgradio i bolid koji se nikada nije ondje natjecao, jer je postignut dogovor i V12 nije zabranjen. No, u tom bi trenutku CART imao smisla; SAD su bile uvjerljivo najveće tržište za njihove cestovne automobile, a sama serija na vrhuncu, nimalo inferiorna F1.
Nakon Enzove smrti taktika je, donekle, na neko vrijeme promijenjena, ponajprije zbog uloge Bernieja Ecclestonea i Maxa Mosleya. Oni su pretvorili ovaj sport u vrlo unosan posao, dobro pritom svjesni Ferrarijeva značaja za njega. Talijanska momčad tijekom posljednjih nekoliko desetljeća dobiva posebne bonuse, uvjerljivo najviše novca, neovisno o tome bori li se za titulu ili tavori u sredini. Ipak, kod svake promjene pravila ili preraspodjele zarada, bar od početka novog tisućljeća, iz Maranella stigne jasna prijetnja o odlasku, kao sredstvo iznude. Drivetribe ih je od 2004. naovamo nabrojao čak šest…
Ferrari je prevelika ikona
No, ova se čini dosad najozbiljnijom.
Suština problema jest u amerikanizaciji sporta. Liberty Media promatra Formulu 1 kao bilo koje drugo sportsko natjecanje, nema Ecclestoneovo dubinsko shvaćanje njenih posebnosti. A pritom zapravo u vlastitom dvorištu ima jasno upozorenje, priču koja jasno pokazuje koliko je neravnopravna borba protiv ikona.
CART je, napomenuo sam, potkraj 1980-ih i dobrim dijelom 1990-ih bio ozbiljna serija, gotovo rame uz rame s Formulom 1. No, tada je Tony George osnovao konkurentski Indy Racing League. Po svemu inferiorno natjecanje, sa slabijim bolidima i vozačima, ali natjecanje koje je pod kontrolom imalo najveću američku i svjetsku utrku, Indy 500.
Preživjelo se nekoliko težih godina, ali dogodilo se neminovno i najbolje momčadi i najbolji vozači počeli su prelaziti u IRL, CART je bankrotirao, dezintegrirao se, a ostaci nekad moćnog natjecanja naposljetku su inkorporirani u pobjedničku seriju. Jezičac na vagi bio je Indy, bitniji od svih ostalih utrka zajedno.
Ferrari sada ne prijeti odlaskom u neku drugu seriju, nego osnivanjem vlastite, konkurentske. Koja bi, u startu, imala nešto što Formula 1 više ne bi – Ferrari.
Postoje dva ključna elementa koja razlikuju Formulu 1 od drugih automobilističkih natjecanja, a to su VN Monaka i Ferrari. Ostalo je prolazno i zamjenjivo, a ovo su simboli. Dođe li uistinu do osnivanja konkurentske serije, uopće nije nezamislivo da i lučka utrka prijeđe onamo – Monako ima poseban status, ne plaća nikakvu naknadu za održavanje utrke i zapravo može izbaciti Formulu 1 i zamijeniti je nekom drugom serijom kada god poželi. Na koju bi stranu u slučaju raskola otišla Monza, a možda i neke druge staze, pogotovo arapske, uopće nije teško predvidjeti.
Može li Formula 1 bez Ferrarija? Svakako. Ali ne može protiv njega. Da tvrtka najednom propadne ili se povuče iz svijeta utrka to bi bio udarac, no serija bi se oporavila. Ali da prijeđe u konkurentsku ili osnuje vlastitu trkaću seriju, to bi predstavljalo smrt Formule 1. Serija bi možda životarila još 10-15 godina, ali reflektori bi se neminovno okrenuli prema natjecanju u kojem sudjeluju crveni bolidi. Možete racionalizirati, navijati za druge, ne vjerovati, ali u krivu ste: da, toliko su značajni i amen.
Scenariji raspleta
Nezadovoljstvo najavljenim promjenama, uostalom, postoji i drugdje. Iz Mercedesa su odmah reagirali napomenom kako i oni razmišljaju o odlasku, a između redaka se jasno može pročitati interes za eventualnu konkurentsku seriju. Renault isto rogobori.
Još je jedna novost strašno indikativna za budućnost Formule 1, a to je ulazak Alfa Romea u partnerstvo sa Sauberom. Uz veliku medijsku pompu Ferrarija legendarna sestrinska (majčinska? maćehinska?) tvrtka ‘vraća se’ u ovaj sport već ove sezone. Priča o povratku je budalaština za naivne, riječ je samo o plaćanju sponzorskog mjesta na najslabijem bolidu današnjice. U njemu neće biti nikakve Alfine tehnologije, ako se ne dogodi čudo i dalje će završavati kvalifikacije kao 19. i 20., a utrke onoliko mjesta ispred koliko konkurenata odustane.
No, to je ipak razglašeno kao velika stvar.
Nekoliko je mogućih scenarija zašto. U jednom, pokretanjem nove serije Ferrari može sa sobom povući i Sauber (koji bi dotad mogao biti i kupljen te postati samo Alfa Romeo) i odmah dobiti veći kredibilitet natjecanja. U drugom, manje izglednom, korporacija Fiat Chrysler bi imala po momčad u svakom natjecanju i osiguranje u slučaju neuspjeha. U trećem, o kojem se već neko vrijeme šuška, FCA bi prodala čitavu tvrtku Ferrari, a preko Alfa Romea osigurala kontinuitet aktivnosti u Formuli 1.
U bilo kojem ranijem slučaju prijetnje bilo je jasno kako su pomirenje i nastavak nastupa Scuderije u F1 najvjerojatniji ishod. Sada, kada je na drugoj stolici Chase Carey, a ne više Ecclestone, to je manje sigurno. Nova pravila forsira i Ross Brawn, koji bi trebao biti svjestan Ferrarijeva značaja, ali indikativno je da su ih s velikom rezervom dočekali i Mercedes i Renault, a pozdravili samo specijalizirani ‘igrači s klupe’ Cosworth i Ilmor. U Hondi šute, vjerojatno tim sretniji što se manje članaka objavi u kojima se njihovi motori i Formula 1 pojavljuju u istoj rečenici.
Da, nažalost ili ne, odgovor na pitanje s kojim smo započeli tekst je potvrdan: ozbiljna je i realna mogućnost da Ferrari ode iz Formule 1, kao i da se ta serija pretvori, i to već unutar nekoliko godina, u drugorazredno utrkivanje unificiranih bolida. Znali smo da će iza Bernieja neminovno nastati kriza, i upravo se pomalja iza brda, a nitko ne može predvidjeti kakav će joj biti ishod.
