But Željezničar Sarajevo do not go gracefully into the Balkan night, piše David Peace u knjizi The Damned United. „They trip and they kick, on that rough, rough pitch, in that heavy, heavy Yugoslavian mud; they are worse than Leeds United, worse than the sons of Don Revie“

Ako na svijetu postoji naselje koje bi samo po sebi moglo biti metafora za stilsko razdoblje u arhitekturi, onda je za jugoslavenski socrealizam to sarajevska Grbavica. Za razliku od kolega u zemljama istočnog bloka, kažu oni koji bolje znaju, ovdašnji arhitekti nisu prihvatili klasični socrealizam, nego su ga mijenjali i prilagođavali potrebama društva i u isto vrijeme barem malo pokušavali promovirati modernu arhitekturu. Prije nekoliko je godina Udruženje hrvatskih arhitekata kroz istraživački projekt urbanog razvoja Jugoslavije predstavilo i savršenu sintagmu za ovu epohu. Nedovršena modernizacija.

Baš to je Grbavica.

Slabo planirano, katastrofalno organizirano, ružno i sivo, naselje je to koje je školski primjer kako ih ne treba praviti; Grbavica je eksperimentalna faza urbanizacije grada, nedovršena modernizacija različitih vremenskih era i stilova. Život je započela 40-ih godina prošlog stoljeća, kao siromašno naselje koje je Pavelićeva NDH napravila na ljetnikovcima Grbavičkog polja i u čijim su malim i trošnim jednokatnicama živjeli radnici željeznice.

Rat su dobili i ideju preuzeli komunisti, pa je istu namjenu imala i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Međutim, plan industrijalizacije i elektrifikacije agrarne zemlje ubrzao je izgradnju i širenje kvarta. Petoljetke su Grbavicu prvo načičkale sivim trokatnicama, a kasnije i visokim neboderima nabacivanim – barem je takav moj laički subjektivni dojam – bez ikakvog plana, osim da se radničkoj klasi kojom se širilo i industrijaliziralo Sarajevo osigura krov nad glavom.

Priču o sarajevskom Željezničaru danas znaju svi.

Klub su 1921., dok su Sarajevom i nogometom prve Jugoslavije dominirali oni s nacionalnim ili vjerskim predznakom, osnovali radnici željeznice, kako bi ih ujedinio pod istu, radničku zastavu. Službena povijest kaže da su svoje utakmice igrali na Čengić Vili i u Pofalićima, odakle su 1939. i istjerani.

U klubu su valjda shvatili da od megalomanskih projekata i bogatih investitora nema ništa. I da je jedini mogući put vratiti se korijenima i osloniti se na vlastite navijače

Desetljeće kasnije narodna vlast im je dodijelila zemlju, i to ondje gdje su mahom živjeli željezničari, a Plavi su započeli izgradnju svog stadiona. Tipična je to priča provincije – a provincija je tada bilo sve osim Beograda i Zagreba – u kojoj je samoupravljanje značilo i samoizgradnju. Stadion Grbavica gradio se, kao tada i većina drugih, radnim akcijama, polako i s planom koji je ustvari bio samo malo bolja improvizacija. Stara tribina prenesena je s Marijin dvora, kvarta u kojem je bilo igralište ‘6. April’ kojega je Željo koristio nakon rata, i stadion je polako dobivao svoje obrise, a onda je u rujnu 1953., dok je Željo bio drugoligaš koji je bez problema razbio Šibenik 4-1, otvorio svoja vrata navijačima.

U to je vrijeme Grbavica imala atletsku stazu, a ona se koristila i za biciklističke utrke. No, već 1968. opet se krenulo u sporu i dugu rekonstrukciju. Osam je godina Željezničar svoje domaće utakmice igrao na Koševu, uključujući i onu sa Derby Countyem o kojoj fiktivna verzija Briana Clougha govori u knjizi Davida Peacea. Ondje je osvojio i jedinu titulu jugoslavenskog prvaka, da bi se tek u travnju 1976. vratio u Dolinu ćupova.

Stadion je oduvijek bio srce Grbavice. Rastao je kao i čitavo naselje, bez pravog plana i s malo logike. Do 1990-ih je tako nestala atletska staza, stara zapadna tribina s Marijin dvora je i dalje stajala, Istok i Jug bili su klasični socrealistički oval, a sjeverna tribina napravljena je 1980-ih u modernom engleskom stilu, kao prvi korak prema budućem izgledu. Nedovršena modernizacija.

Ratne 1990-e nikako se ne uklapaju u ovu priču.

Ne bi trebale i ne bi smjele biti dio priče o raji, njenom klubu i stadionu. Ali jesu, i to previše važan dio; Grbavica je tih godina bila veliki koncentracijski logor za sve one koji su se ondje zatekli, a nisu imali pogodno prezime. Ili barem nisu bili dio tog ratnog folklora.

Stadion, koji se preko noći našao na ničijoj zemlji, usred prve crte razdvajanja, u svibnju 1992. je zapaljen i potpuno uništen, postavši jedan od simbola otpora Sarajeva, ali i besmislenosti bosanskog rata. Željo se nije onamo vratio sve do reintegracije u ožujku 1996. godine. Prvu utakmicu na gotovo uništenom stadionu, čije su ruševine danima čistili i navijači i igrači, odigrao je samo dva mjeseca kasnije protiv gradskog rivala, FK Sarajeva. Za mnoge je to bilo ponovno rođenje; povratak u svoje kuće u zapaljenom i razrušenom naselju i povratak u drugi dom koji je dijelio njihovu sudbinu.

Kultna Grbavica još je jednom obnavljana polako i uz mnogo improvizacije. Nije da nije bilo planova – bilo ih je i previše, na papiru su svi bili blještavi, s imenima velikih i bogatih sponzora. Pomični krovovi, trgovački centri, projekti vrijedni desetine i stotine milijuna… Tipična balkanska priča. Šuplja priča.

Za to se vrijeme krov na stadionu urušavao, tribine su propadale, a Željo je svoje europske utakmice već godinama igrao na Koševu, gradskom stadionu i domu svog najvećeg rivala.

U proljeće 2016. valjda su shvatili da od megalomanskih projekata i bogatih investitora nema ništa. I da je jedini mogući put vratiti se korijenima i osloniti se na vlastite navijače. Akcija ‘Kupi stolicu za evropsku Grbavicu’ za cilj je imala obnoviti stadion da može biti domaćin utakmica u europskim natjecanjima, ali odziv navijača – koji su svoje stolice plaćali oko 120 kuna – bio je i veći nego što se očekivalo.

Zato je ove godine Željezničar napravio korak naprijed.

Istočna tribina godinama je bila gotovo neiskoristiva betonska ruina. U klubu su napravili jednostavan projekt nove tribine sa 4.650 sjedećih mjesta, dio su novca za izgradnju pronašli sami, dio je osiguran iz javnih sredstava, a navijačima ponudili desetogodišnje ulaznice u vrijednosti od oko 3.800 kuna.

Prvobitni cilj od 500 prodanih već je probijen; sada je letvica podignuta na 919 ulaznica, odnosno jedan sektor na novoj tribini. Radovi bi trebali biti gotovi idućeg mjeseca, a tribina u upotrebi već ove sezone. Planovi za južnu tribinu su na papiru i na sličnom su principu; Željina Grbavica živi novi život zahvaljujući, između ostalog, i njegovim navijačima.

I nije Željo kroz svoju noviju povijest bio ništa više radnički ili više narodni nego praktično bilo koji klub vremena druge Jugoslavije. Klubovi su se dijelili prije svega na važnije, bogatije i one s boljim i sposobnijim funkcionarima, ali na tribinama su posvuda bili isti ili u najmanju ruku slični ljudi; obična raja koja se pitala malo ili nimalo. Slično je i danas; ne dijele se navijači u modernoj Bosni i Hercegovini na bogate i siromašne, ne dijele se na plave i bijele ovratnike, jer većina ih ima – odnosno nema – isto.

Međutim, Željezničar je uvijek bio drugačiji i bio je to, između ostalog, zbog mjesta na kojem je rastao, odrastao i s kojim je srastao. Grbavica je gradsko naselje koje je mnogo više od toga; napola moderna mahala koja je valjda oduvijek posebna, grad unutar grada čija je žila kucavica oduvijek bio i ostao Željo i njegov stadion.

Nije Željo mahalski klub, jer već odavno je prerastao i svoje naselje i svoj grad i svoju zemlju, okuplja navijače odasvuda, ali jest klub iz mahale. Željo je klub svoje Grbavice.