Hrvatska koja stari

SP-u u Rusiji bit će vjerojatno posljednja šansa za jednu veliku generaciju na odlasku

Zadnja izmjena: studeni 27, 2017 Sanjin Strukic/PIXSELL

Ovih dana sastavljao sam portret hrvatske nogometne reprezentacije pred Svjetsko prvenstvo za jedan inozemni medij. Prvi od mnogih, jer Telesportovi će autori, naravno, pokriti većinu takvih ‘insajderskih’ izvještavanja i bloganja za najeminentnije medije vani, tako da ćemo se u nekoliko navrata suočavati s istim ili sličnim pitanjima, a među njima je jedno na koje je posebno teško dati prikladni odgovor.

The One To Watch.

Trebalo je, dakle, izvući i istaknuti nekog mlađeg i široj javnosti malo manje poznatog igrača koji bi tijekom turnira mogao skrenuti pozornost svijeta na sebe i vinuti se do zvjezdanih visina. Hrvatska takvog – barem kako sada, više od pola godine prije početka SP-a, stvari stoje – naprosto nema.

Luki Modriću su 32. Kad lopta prvi put krene s centra u Rusiji, toliko će biti i Vedranu Ćorluki i Mariju Mandžukiću; Danijel Subašić je 33-godišnjak, po 30 će u to doba brojati Ivan Strinić, Ivan Rakitić i Nikola Kalinić; tek godinu mlađi su Domagoj Vida, Dejan Lovren, Josip Pivarić, Milan Badelj, Ivan Perišić, pa čak i Ivan Santini. Od onih za koje je očekivati da će igrati neku značajniju ulogu, tu su još Šime Vrsaljko (navršit će 26), Marcelo Brozović (25) i Andrej Kramarić (slavi 27. rođendan tijekom turnira) – također etablirani igrači koji već igraju za vrlo ozbiljne klubove i teško da će napraviti još neki veliki skok u svojim karijerama.

Mateu Kovačiću bit će 24, ali nekoga tko igra za Real Madrid, a u reprezentaciji se nikako ne uspijeva sasvim pokazati i dokazati, ne bismo mogli nazvati ‘The One To Watch’. Tin Jedvaj (22) i Marko Pjaca (23) dugo su bili ozlijeđeni i pitanje je koliko će igrati, a Matej Mitrović (24), Marko Rog (22), Mario Pašalić (23), Ante Rebić (24) i Nikola Vlašić (20) nisu u prvom planu. Čak i velika većina ostalih koji su u ‘debeloj’ rezervi – Lovre Kalinić, Zoran Nižić, Marin Leovac, Filip Bradarić, Duje Čop… prevalila je više od pola puta od 20. do 30. godine života. Nema smisla izdvajati Filipa Benkovića, koji će se možda više-manje turistički naći na popisu za SP, ali koji još nije ni debitirao za reprezentaciju. Velike nade zadnjih godina, poput Alena Halilovića i Ante Ćorića, sada su jako daleko od najveće scene.

Hrvatska će, po svoj prilici, biti u najužoj konkurenciji za najstariju momčad na SP-u.

Zenit bez nadolazeće zvijezde

S jedne strane, tolika količina iskustva i prekaljenosti može biti zalog za (kratkoročni) optimizam.

Prisjetimo se, i brončani 1998. bili su krcati iskusnjarama: ‘Čileancima’ Igoru Štimcu, Robertu Jarniju, Zvonimiru Bobanu, Robertu Prosinečkome i Davoru Šukeru tada je bilo 29-30; toliko su bili stari i Slaven Bilić, Zvonimir Soldo i Ardian Kozniku, a Kruno Jurčić 28; Dražen Ladić, Marijan Mrmić, Goran Jurić i Aljoša Asanović bili su i stariji, Mario Stanić i Goran Vlaović u svojim srednjim 20-ima, a još nešto mlađi Silvio Marić (23) i Dario Šimić (22), uz još tada marginalne Vladimira Vasilja (22), Igora Tudora (20), Anthonyja Šerića (19), Petra Krpana (23) i Zorana Mamića (26). Nije to bilo puno drugačije od današnje situacije.

No, prisjetimo se i toga kako je ta reprezentacija izgledala u godinama koje su neposredno uslijedile, kad se dio njenih zaslužnih veterana počelo umirovljavati, a dio ostao možda malo predugo. Na sljedeće veliko natjecanje nije se niti plasirala, a zatim je upala u prosječnost i trebalo joj je nekoliko kvalifikacijskih ciklusa da se iz njega izvuče.

Za razliku od većine reprezentacija koje ćemo gledati u Rusiji, Hrvatska danas nema nadolazeću zvijezdu, a proces eventualno ‘bezbolne’ smjene generacija nije još ni u začetku – što samo neizbježno znači da neće biti bezbolan jednom kad bude pokrenut. Nogometne momčadi, tih 11 međusobno vrlo različitih individualaca, zajedničkim srastanjem i razvojem poprimaju i zajedničke ‘organske’ kvalitete; pomlađivanje nije nešto što se može obaviti preko noći ili u jednom zamahu.

Veliko je pitanje i koliko dugo ćemo moći izvlačiti top talente iz bazena koji se polako prazni i podsjeća na mutnu baru

Rusija je, po svemu sudeći, posljednja šansa za ovu ekstratalentiranu skupinu igrača da pokuša napraviti nešto veliko. Poslije toga vjerojatno će već biti kasno – osobito uzevši u obzir da će njen kapetan i daleko najbolji igrač, onaj oko kojeg se sve u igri vrti i bez kojega suvisle igre možda ne bi ni imala, za Euro 2020. biti na pragu svoje 35. Rusija je zenit najjačih Vatrenih poslije onih izvornih i zaista je neizmjerno tužno da reprezentacija onamo odlazi s oštro podijeljenim stavom oko potpore, obilježena i kompromitirana brojnim aferama i sudskim procesima u kojima važnu ulogu igraju i neki od igrača, zakinuta za najbolje moguće uvjete i nakon godina bačenih u vjetar s ‘eksperimentalnim’ izbornicima te slamanjem partikularnih interesa i isprovociranih sukoba preko reprezentacije.

Šteta je, jer tko zna kada ćemo opet imati ovoliku koncentraciju individualne kvalitete u jednoj momčadi.

Što slijedi?

Smjene generacija teško padaju i velikima, a manje nogometne nacije znaju gotovo posve nestati s najveće scene na periode od više godina, pa i desetljeća. Kroz povijest se to nakon značajnih uspjeha i ‘zlatnih’ generacija događalo Mađarima, Austrijancima, Bugarima, Rumunjima, Škotima, Belgijancima, Dancima, Česima, Poljacima

Lako se može dogoditi i Hrvatima.

Danas nam se može činiti da imamo puno jako zanimljivih talenata u HNL-u i već izvan nje – ali jesu li to igrači koji će u budućnosti moći postati nositelji reprezentacije? To još nitko ne može znati.

Postoji li u aktualnom kadru netko tko će ih predvoditi? Kad pogledate ta imena, kao što su Rog, Pašalić, Pjaca i Vlašić, svi oni su tek na vanjskom rubu elitnog nogometa i tek se trebaju etablirati na najvećoj sceni; mi još ne znamo hoće li oni postati klasni igrači, neizostavni u najvećim klubovima poput vodećih Vatrenih, ili će tavoriti u prosječnosti, kao što se dogodilo mnogima prije njih. Ovi nešto stariji – Vrsaljko, Brozović, Kramarić, Kovačić – nisu tip igrača koji im mogu biti vođe i autoriteti.

Hrvatska je ionako zemlja čije stanovništvo po svim službenim statističkim pokazateljima stari – što zbog slabog ili negativnog prirodnog prirasta, što zbog sve većeg odljeva mladih u inozemstvo. Nije čudo što nam je ostarjela i reprezentacija; a s obzirom na to da nogomet već dulje vrijeme nije na glasu kao zdravo okruženje za razvoj mladih, veliko je pitanje i koliko dugo ćemo moći izvlačiti top talente iz bazena koji se polako prazni i podsjeća na mutnu baru.

A kad svemu dodate nedostatak bilo kakve vizije, ulaganja u infrastrukturu i budućnost ili smislene strategije razvoja, baš i nemamo nešto razloga za vjeru u budućnost.